NAPOMENA:
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI NIJE NI PRIBLIŽNO SLIČAN NI JEDNOM DRUGOM (NA SVIJETU)
OSJEĆAJ PONOSA – POTPUNO I DETALJNO OBJAŠNJENJE
UVOD
OSNOVNO JE TO DA – PSIHOLOZI NE ZNAJU BAŠ NIŠTA O OSJEĆAJU PONOSA
O OSJEĆAJU PONOSA PSIHOLOZI NE ZNAJU BAŠ NIŠTA – ODNOSNO, UOPĆE SE, I NI SLUČAJNO, NE BAVE ČINJENICAMA
Bit je u tome da kada se slučajno I dogodi da psiholozi iznesu neku činjenicu u vezi ponosa – obavezno je negiraju drugim tvrdnjama koje, prije ili poslije, daju! Dakle, radi se o tome da ih uopće nije briga da, svakako dosljedno, slijede svoje tvrdnje – a što znači da niti ne pokušaju baviti se činjenicama!
TVRDNJE PSIHOLOGA O PONOSU – BAŠ KAO I U VEZI SVAKOG DRUGOG OSJEĆAJA – VEĆINOM SU NEJASNE
Naime, kakva je to tvrdnja da je ponos – osjećaj dostojanstva I časti?! Naime, zar dostojanstvo I čast zaista imaju općepoznato značenje?!
Ili, kakva je to tvrdnja da je ponos – osjećaj velikog zadovoljstva (samim sobom)?! Dakle, što znači ta riječ veliko – to ostaje svakako tajna!
U IME ZNANOSTI – PSIHOLOZI ISKLJUČIVO NAGAĐAJU O TOME ŠTO JE PONOS
Osnovno je to da jedna jedina činjenica – dakako, ako se slijedi (ono što ona govori) – obavezno, I štoviše nadasve lako, vodi do potpunog I detaljnog shvaćanja svakog osjećaja! Tome je tako zato što se radi isključivo o činjenicama koje su obavezno i očite I poznate svakome, pa I maloj djeci – odnosno, zato što je riječ samo o opisu života čovjeka, o opisivanju onog što čovjek radi (zbog nekog od osjećaja)!
No, stvar je u tome da se psiholozi uopće ne vode činjenicama – nego si dopuštaju da upravo svaku svoju tvrdnju negiraju nekim drugim (svojim) tvrdnjama! U biti – uopće se, I ni slučajno, ne bave znanošću!
Pa, zar je znanost u tvrdnji njih samih da ne shvaćaju ni jedan osjećaj – odnosno da je osjećaje nemoguće shvatiti (kako oni kažu u potpunosti) – a poslije toga pisati o njima kao da sve shvaćaju?!
U RASPRAVAMA O PONOSU – KOJE SE MOGU NAĆI NA INTERNETU – POTPUNO JE JASNO DA TVRDNJE PSIHOLOGA NEMAJU NIKAKVOG SMISLA
Bit je u tome da u raspravama o ponosu tvrdnje psihologa ne samo da nikome ne pomažu – nego isključivo krivo upućuju, odnosno samo onemogućavaju da se shvati ono što je zapravo itekako očito!
A ŠTO JE – A ŠTO NIJE – PONOS
1
U OSJEĆAJU PONOSA, DAKAKO, UOPĆE SE NE RADI O VELIKOM ZADOVOLJSTVU ČOVJEKA (SAMIM SOBOM) – KAO ŠTO PSIHOLOZI TVRDE
IZRAZ “VELIKO ZADOVOLJSTVO” – KOJIM PSIHOLOZI OPISUJU PONOS – GOVORI DA NE ZNAJU BAŠ NIŠTA O PONOSU
Kao osnovno, sve puno osjećaja se može opisati kao veliko zadovoljstvo čovjeka samim sobom!
Psiholozima se – dakako, u nedostatku činjenica, odnosno u neshvaćanju onog o čemu govore – događa da se uglavnom koriste praznim riječima, praznim izrazima! Dakle, koriste riječi I izraze koji ne znače, ne označavaju, I ne govore baš ništa (određeno)!
Što to znači izraz – veliko zadovoljstvo? Dakle, koliko je ono veliko? Gdje je tu neka usporedba s nekim malim zadovoljstvom, ili naprosto sa nekim koje je jednako veliko (u nekom drugom osjećaju)? Gdje je donja I gornja granica, odnosno raspon tog velikog zadovoljstva – a koji svakako mora postojati? Ili, možda govore o tome da je svaki ponos – ništa manje nego upravo identično veliko zadovoljstvo?!?
2
SVOJIM OBJAŠNJENJEM PONOSA – PSIHOLOZI NEGIRAJU POSTOJANJE REDOSLIJEDA VRIJEDNOSTI (ČOVJEKA)
ČOVJEK NEUPITNO IMA REDOSLIJED SVOJIH VRIJEDNOSTI – NO, TO NEIZBJEŽNO ZNAČI DA SE NEČIME PONOSI, I ZADOVOLJAN JE VIŠE, A NEČIME MANJE
Samo postojanje redoslijeda vrijednosti – dakle to da je čovjeku nešto više, a nešto manje vrijedno – u potpunosti pobija tvrdnju psihologa o ponosu kao (jedino) velikom zadovoljstvu (sa samim sobom)! Naprosto, uopće nije moguće da čovjek bude jednako ponosan – dakle, da osjeća jednako, odnosno obavezno veliko zadovoljstvo (kako tvrde psiholozi) – nečime što mu je jako važno, I nečime što mu je malo važno!
Pa, zar bi bilo moguće da se čovjek jednako ponosi – dakle da osjeća jednako veliko, odnosno isključivo veliko zadovoljstvo – primjerice, u vezi vlastite djece, I u vezi vrijednosti koje su na dnu redoslijeda njegovih vrijednosti, primjerice sa kravatom, cipelama, sa sakupljanjem salveta, a da se ne spominju još puno neznatnije, a zapravo nevažne stvari, a kojima se čovjek neupitno ponosi!
3
TO DA PONOS NASTAJE JEDINO I ISKLJUČIVO PRED (STVARNOM ILI ZAMIŠLJENOM) PUBLIKOM – A ŠTO ZNAČI TVRDNJU DA NASTAJE ZBOG DRUGIH LJUDI – POTPUNO JE SUPROTNO STVARNOSTI, ODNOSNO ISTINI
ISPADA DA SE ČOVJEK PONOSI ISKLJUČIVO ZBOG DRUGIH LJUDI – A ŠTO JE, BEZ DALJNJEGA, ČISTA I POTPUNA SUPROTNOST ISTINI
Čovjek se dakako ponosi pred drugim ljudima, odnosno u slučaju kada ih zamišlja – ali, stvar je u tome što to ni slučajno ne čini zbog njih! Radi se o tome da se čovjek ponosi – dakle, osjeća zadovoljstvo onime što mu je važno – jedino I isključivo zbog sebe, a što znači potpuno neovisno o drugim ljudima!
Primjerice, zbog koga je to roditelj ponosan – odnosno, zbog koga osjeća zadovoljstvo – kada mu se rodi dijete? Da li je zadovoljan, odnosno ponosan zbog sebe, radi sebe – ili je to jedino I isključivo zbog drugih ljudi, i pred drugim ljudima, kao što psiholozi tvrde?!
4
U SAMOJ BITI, PONOS JE ČOVJEKU VAŽAN – POTPUNO NEOVISNO O DRUGIM LJUDIMA
ČOVJEK JE PONOSAN – I JEDINO JE MOGUĆE DA BUDE PONOSAN – ZATO ŠTO SU OSTVARENE NJEGOVE VLASTITE ŽELJE I POTREBE
Postoji bezbroj stvari na koje je čovjek ponosan – a da mu uopće nije ni najmanje stalo, odnosno važno da itko zna za to! Naprosto, radi se o tome da je svatko doslovce neizbježno ponosan na sebe – u slučaju kad uspije u nečemu! Primjerice, dok čovjek savladava korištenje lap-topa – prijelaz preko svake prepreke, odnosno svako novo shvaćanje I saznanje neizbježno shvaća kao (vlastiti) uspjeh, odnosno neizbježno osjeća zadovoljstvo samim sobom, dakle ponos!
Ukratko, I posve očito, čovjeku uopće nije moguće da ne bude ponosan u slučaju kad ostvari neki uspjeh – jer mu nije moguće da u tom slučaju ne osjeti zadovoljstvo samim sobom, a koje I predstavlja ponos!
5
PSIHOLOZI VOLE GOVORITI O TOME KAKO PONEKAD TREBA IZBJEGAVATI PONOS KAO NEŠTO ŠTETNO – A ŠTO ZAISTA NEMA NIKAKVOG SMISLA
O POTREBI IZBJEGAVANJA OSJEĆAJA PONOSA MOŽE GOVORITI SAMO NETKO TKO UOPĆE NE RAZUMIJE PONOS
Učiti druge ljude da treba izbjegavati ponos u određenim slučajevima – uistinu nema nikakvog uporišta u stvarnosti!
U biti, potpuno je jasno da psiholozi govore zapravo jedino o tome da bi ljudi trebali biti pametniji, djelovati pametnije – odnosno, da bi trebali odnositi se pametnije kako prema sebi, tako i jedni prema drugima! Dakle, zar zaista misle da se pitanja pameti, odnosno pitanja toga što je pametnije, razboritije, rješavaju bavljenjem ponosom – a ne pameću?!
Usput rečeno, psiholozima uopće ne pada na pamet da pokušaju ono što savjetuju drugima da rade! Dakako – zato što govore o nečemu što je nemoguće, odnosno besmisleno!
PSIHOLOZI PIŠU O POTREBI IZBJEGAVANJA PONOSA – ISKLJUČIVO ZBOG PONOSA, ODNOSNO ISKLJUČIVO ZATO DA BI BILI PONOSNI NA SEBE
Upravo sve što psiholozi govore o ponosu – doslovno su natjerani samim osjećajem ponosa! Kao prvo I osnovno, to da poslije vlastitih tvrdnji kako se osjećaji ne mogu (u potpunosti) shvatiti, govore o ponosu kao da sve sa sigurnošću I najtočnije znaju – jedino je I isključivo zbog ponosa!
Učiti druge ljude (kako) da upravljaju ponosom – to je svakako vrhunac ponosa za psihologe! Jer time zapravo postavljaju tvrdnju o sebi kako oni sami to I znaju i mogu – odnosno, da imaju posebno velike moći u odnosu na druge ljude, dakle da su daleko iznad drugih ljudi! I zapravo, takvim ponašanjem itekako jasno govore o tome što je ponos – da je to umišljenost čovjeka u vlastitu veličinu doslovce bez ikakvih razumnih ograničenja!
ULOGA I SVRHA PONOSA JE – DA UPRAVLJA ČOVJEKOM
Kao osnovno I najosnovnije, čovjek posjeduje osjećaj ponosa jedino I isključivo zato da bi ponos upravljao njime, odnosno njegovim djelima – a što se, svakome je itekako očito, I događa! Dakle, kada se primjerice u skupini ljudi svaki pojedinac trudi da ne ostane manje vrijedan (od drugih) – a zapravo da se ne osjeća manje vrijedan – takvo ponašanje nije stvar volje čovjeka, nego je naprosto svatko prisiljen da se (baš svaki put) tako ponaša!
Dakle, to što netko govori o upravljanju ponosom – nema baš nikakvog smisla! Jer, ponos nije ono što čovjek želi! Štoviše, čovjek se nikad ni pitao nije da li želi ponos, odnosno osjećati se ponosno – nego naprosto to radi, a da uopće ne zna zašto!
Osnovno je, I iznad svega (I djeci) jednostavno shvatljivo to da – ponos tjera čovjeka da čini ono čime će se ponositi! Drugim riječima – tjera ga na velika, I što veća djela! Odnosno, s druge strane gledano, ponos ne da čovjeku, dakle spriječava ga da čini nešto čime se neće ponositi – dakako, jer bi naprosto u protivnom činio ono čega bi se sramio! Eto, to je ponos! To govori sve o ponosu! I – u tome je uloga I svrha osjećaja ponosa!
PS
NAPISANI SADRŽAJ JE SAMO UVOD U OSNOVNI DIO POTPUNOG OBJAŠNJENJA OSJEĆAJA PONOSA