Objašnjenje savjesti (čovjeka) je zaista u potpunosti izvan onoga što psiholozi (I drugi) govore!
NAPOMENE:
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI NIJE NI PRIBLIŽNO SLIČAN NI JEDNOM DRUGOM, ODNOSNO POSTOJEĆEM (NA SVIJETU)
SADRŽAJ SE TEMELJI ISKLJUČIVO NA NAJJEDNOSTAVNIJIM – ODNOSNO NA OPĆEPOZNATIM ČINJENICAMA
UVOD
1
PSIHOLOZI (I DRUGI) PIŠU I GOVORE O SAVJESTI – ZAISTA BEZ I JEDNE JEDINE ČINJENICE
PSIHOLOZI (I DRUGI) SE UOPĆE NE BAVE ČINJENICAMA O SAVJESTI – OSIM PUKOM SLUČAJNOŠĆU, A ŠTO ZNAČI OBAVEZNO POGREŠNO
Psiholozi (I drugi, znanstvenici ili ne) čak spominju I neke činjenice o savjesti! No dakako, one su čista slučajnost koja im pomaže samo u tome da pišu I govore o savjesti bez ikakvog smisla!
PSIHOLOZI (I DRUGI) UOPĆE NE UZIMAJU U OBZIR UPRAVO NAJOSNOVNIJE ČINJENICE O SAVJESTI – A ŠTO ZNAČI DA GOVORE BEZ IKAKVOG TEMELJA, ODNOSNO SMISLA
Psiholozi (I drugi) pišu I govore o savjesti a da uopće ne uzimaju u obzir one zaista najosnovnije činjenice – a od kojih je prije svih ta da se radi o osjećaju!
Usput rečeno, kada bi I shvatili da je riječ o osjećaju – to im ne bi ništa pomoglo! Jer, ne znaju baš ništa o osjećajima – a što I dokazuju onime što pišu I govore o savjesti (I o drugim osjećajima)!
A
POGREŠKE PSIHOLOGA (I DRUGIH) U DEFINIRANJU SAVJESTI
NEKI PSIHOLOZI DEFINIRAJU SAVJEST NA TEMELJU TOGA ŠTO JE GRIŽNJA SAVJESTI – A ČIME IZBJEGAVAJU IŠTA REĆI O SAVJESTI
Dakle, to da je savjest, kako kažu psiholozi, zadovoljstvo kada se čini po savjesti, a grižnja savjesti ako se ne čini savjesno, po savjesti – ne govori zaista jedne jedine riječi o tome što je savjest!
U biti, u ovom slučaju se radi o zaista krajnjoj nedopustivosti! Naime, definirati savjest jedino kroz riječ zadovoljstvo – nema niti onog najmanjeg smisla! Zapravo je još puno gore – pošto savjest, odnosno objašnjenje savjesti, nema nikakve (izravne) veze sa zadovoljstvom!
DEFINIRATI SAVJEST KAO SPOZNAJU SVOJIH POSTUPAKA, ODNOSNO SPOZNAJU DA LI SE RADI O DOBRU ILI ZLU – ČISTA JE BAJKA (JER ČOVJEK NE ZNA ŠTO JE DOBRO, NI ŠTO JE ZLO)
Psiholozi sami nisu u stanju riješiti pitanje dobra I zla – odnosno razlikovanja dobra I zla – a istovremeno tvrde da se to kod ljudi riješava samo po sebi, odnosno da ljudima savjest to shvaćanje daruje na pladnju!
Dakle, kao osnovno, zar čovjek uništava prirodu – štoviše u mjeri katastrofe – zato što zaista (savješću) razlikuje dobro I zlo? Droga I drogiranje, cigarete, prenajedanje, laži I prijevare, stalne ljutnje, sukobi, mržnje, ubojstva, ratovi – zar su to pokazatelji razlikovanja dobra I zla?!
Ukratko, radi se o tome da svatko (za sebe) misli da je u pravu – dakle, da zna što je dobro – a da drugi nisu u pravu, odnosno da ne znaju što je dobro!
NEKI PSIHOLOZI DEFINIRAJU SAVJEST KAO DA JE ONA VEZANA SAMO ZA OBNAŠANJE JAVNIH DUŽNOSTI
Neki psiholozi objašnjavaju savjest – kao da je ona vezana jedino za obnašanje neke javne dužnosti! Dakle, u smislu da je savjest samo ono što je podložno odgovornosti drugim ljudima!
Kao prvo – savjest je zaista daleko više od obnašanja javnih dužnosti! A kao drugo, savjest uopće nije – barem ne izravno – vezana ni za kakvu odgovornost! Ukratko, radi se o potpuno promašenoj definiciji – odnosno o definiciji koja je daleko izvan stvarnosti!
SAVJEST NI SLUČAJNO NIJE – NITI MOŽE BITI – SKUP USVOJENIH MORALNIH NAČELA O TOME ŠTO JE PRAVEDNO I DOBRO
Neki psiholozi objašnjavaju savjest kao djelovanje čovjeka temeljeno na usvojenim moralnim načelima – dakle, po usvojenom shvaćanju o tome što je pravedno I dobro!
Čovjek se, odnosno njegova savjest, uopće I ni slučajno ne vodi (usvojenim) moralnim načelima – dakle, ni pravednim ni dobrim (odnosno usvojenim shvaćanjem o tome što je pravedno I dobro)! Jer da je tako, to bi značilo da savjest obavezno vodi čovjeka prema onome što je pravedno I dobro – dakle, da ga vodi u smislu da će čovjek, po potrebi, obavezno promijeniti svoja pogrešno usvojena načela u korist pravednog I dobrog! No, vladavina novca, odnosno zla – u svijetu, a zapravo među ljudima – kristalno jasno pokazuje da savjest ne vodi, niti ne potiče čovjeka na to da radi pravedno I dobro!
Usput rečeno, pred očima cijelog svijeta savjest vodi čovjeka prema novcu – a time I prema zlu!
NEKI PSIHOLOZI TVRDE DA JE SAVJEST NEŠTO ČIME ČOVJEK PROVJERAVA DA LI NJEGOVI POSTUPCI ODGOVARAJU STVARNOSTI, ODNOSNO NEKOJ SITUACIJI
Na žalost, sama bit čovjeka je, kao što je I poznato, bijeg od samoga sebe – a zapravo se, najtočnije rečeno, radi o bijegu od stvarnosti! Dovoljno je spomenuti, svima znano, to da čovjeka neizmjerno privlači droga – a što se događa, dakako, iz razloga što mu ona pruža neizmjerno privlačan način da pobjegne od stvarnosti!
Bit je u tome da čovjeka stvarnost zapravo uopće ne zanima – osim u smislu da bježi od nje koliko najviše može! Dakle, čovjek zbog savjesti zaista ni slučajno ne provjerava da li njegov postupak odgovara stvarnosti – nego, na žalost, samo provjerava to da li mu nešto paše ili ne!
SAVJEST SE OBJAŠNJAVA I KAO OSJEĆAJ MORALNE ODGOVORNOSTI KOJI JE IZRASTAO IZ SPOSOBNOSTI ODREĐIVANJA ŠTO JE DOBRO I ZLO
To da je savjest osjećaj moralne odgovornosti čovjeka – kao osnovno, potpuno je promašena tema, odnosno tvrdnja!
Usput rečeno, kako da bude istina da čovjek (preko savjesti) osjeća moralnu odgovornost – odnosno, da mu je moral važan – u svijetu u kojem vlada nemoral, odnosno zlo?!
A što se odgovornosti tiče – kao što to svatko itekako zna – čovjek je biće koje bježi od svake odgovornosti! Dakle, čovjeku je uvijek netko drugi kriv – a ne on sam! Usput rečeno, riječ je o tome da čovjek bježi od samoga sebe (koliko najviše može)!
PSIHOLOZI UGLAVNOM DEFINIRAJU LJUDSKU SAVJEST – KAO NEŠTO ŠTO BI SAVJEST TREBALA BITI
Dakle, govoriti u smislu da je savjest nešto što čovjeka obavezno upućuje na moralno, na pravedno I dobro – previše je očito – nema ama baš nikakve veze sa stvarnošću! Štoviše, takve tvrdnje se u potpunosti protive stvarnosti čovjeka u kojoj vlada novac I zlo!
Naprosto, time što se ne bave činjenicama, odnosno zato što ih izbjegavaju – a najtočnije rečeno, zato što, poput drugih ljudi, bježe od sebe samih, dakle od stvarnosti, od istine – psiholozima preostaje jedino to da se bave predrasudama i pretpostavkama, a zapravo nagađanjima! I, to je razlog što sva njihova objašnjenja čovjeka imaju ideal u uzvišenom, pravednom I dobrom čovjeku – dakle, unatoč tome što u svijetu, odnosno među ljudima, vlada nepravda I zlo!
PSIHOLOZI GOVORE U SMISLU DA SAVJEST ČOVJEKA DJELUJE SAMO PONEKAD – A DAKAKO DA NIJE MOGUĆE DA BUDE TAKO
Iako ne govore izravno o tome – posve je očito da psiholozi objašnjavaju savjest kao nešto što uglavnom spava u čovjeku, pa se naglo probudi! Usput rečeno, kao što griješe upravo u svemu – griješe I u vezi toga!
U biti, itekako očito, upravo svako, pa I ono najmanje djelo(vanje) čovjeka – neizbježno je pitanje njegove savjesti! Drugim riječima, savjest čovjeka je budna, odnosno, naprosto mora biti budna u svakom trenutku kako bi čovjek ponašao se I radio ono što zaista želi – a zapravo kako ne bi učinio nešto pogrešno, dakle kako ne bi osjećao grižnju savjesti, a što ni slučajno ne želi!
Usput rečeno, dovoljno je spomenuti to da se čovjek ljuti I na najmanju sitnicu – dakle, ne dopušta da I najmanja sitnica bude izvan onoga što on želi – dakako, nadasve očito, isključivo iz razloga da ne bi osjećao grižnju savjesti!
B
ZAKLJUČAK
NA ŽALOST – SAVJEST NE POTIČE ČOVJEKA NA DOBRO
Ako se ljude pogleda kao skup mnoštva savjesti, odnosno kao djelovanje mnoštva savjesti – a kroz općepoznatu činjenicu da u svijetu (ljudi) vlada novac, odnosno zlo – kristalno jasno se vidi što je savjest (čovjeka)!
O tome da savjest čovjeka ne brine o dobru – jasno govori I crkva, odnosno njezini predstavnici! Naime, jasno I izričito tvrde da se – dakako, po djelima – ne može prepoznati vjernik od nevjernika! Dakle, očito je da govore o tome da I vjernici I nevjernici jednako čine zlo – a zapravo, govore o (jednoj te istoj) savjesti čovjeka!