Da li je sreću moguće objasniti, odnosno definirati? Za psihologe nije moguće. No, ne postoji ništa lakše I jednostavnije od toga – dakako, uz bavljenje činjenicama!
PSIHOLOZI TVRDE DA JE SREĆU NEMOGUĆE OBJASNITI (U POTPUNOSTI) – NESVJESNI DA TIME TVRDE TU BESMISLENOST DA NE POSTOJE (SVE) ČINJENICE O SREĆI
Ironično rečeno, psiholozima je netko sakrio činjenice, odnosno jedan dio činjenica o sreći. Jer, po njihovim tvrdnjama ispada da barem jedan dio činjenica o sreći uopće ne postoji. Dakle, jedan dio činjenica o sreći postoji, a drugi dio – iako se isto radi o činjenicama, I samim time o nečemu što neizbježno postoji, odnosno što nije moguće da ne postoji – ipak ne postoji za psihologe!
Postavlja se pitanje: o čemu još to na ovom svijetu, I u ovoj stvarnosti – osim sreće (a I svih ostalih osjećaja, pošto psiholozi za sve osjećaje jednako tvrde da se ne mogu objasniti u potpunosti) – ne postoje (sve) činjenice? Dakle, kakve su to besmislene tvrdnje?
TVRDNJA PSIHOLOGA DA SVAKI ČOVJEK IMA SVOJU DEFINICIJU SREĆE – NEZAMISLIVO JE NAIVNA, ODNOSNO BESMISLENA
Psiholozi kažu da svaki čovjek ima svoju vlastitu definiciju sreće – a što objašnjavaju time da svaki čovjek zna što ga čini sretnim!
Kristalno je jasno da su psiholozi pomiješali kruške I jabuke, štoviše, u nekoj upravo dječijoj naivnosti, u kojoj su uspjeli pomiješati sreću – sa onime što dovodi do sreće. Naime, to što svaki čovjek zna što mu stvara sreću, odnosno zna što ga čini sretnim – tvrdnja je koja je njima potpuno ista tvrdnji da svaki čovjek zna što je sreća. Dakle, za njih potpuno isto značenje ima sreća – I ono što dovodi do (te) sreće! No, i djete će lako shvatiti da sreća ostaje sreća – bez obzira na to što sreću stvara!
Kako je uopće moguće, štoviše u ime znanosti, govoriti toliko nezamislivo naivno, odnosno nepromišljeno?!? Dakle, gdje je tu trunka zdravog razuma?! Gdje je tu trunka potrebe za činjenicama?! Posve očito, psiholozi su shvatili psihologiju – odnosno općenito znanost – kao mogućnost da govore I tvrde što god im paše, I to bez ikakvog obzira na činjenice!
TVRDNJA PSIHOLOGA DA JE SREĆA ZADOVOLJSTVO, ALI DA SE (JAKO) RAZLIKUJE OD ZADOVOLJSTVA – NEVJEROVATNO JE BESMISLENA
Iako bi po prvoj tvrdnji, dakle onoj da je sreća (isto što I) osjećaj zadovoljstva, definicija sreće trebala biti u potpunosti jednaka definiciji (osjećaja) zadovoljstva – psiholozi su odlučili da matematika ne vrijedi, nego da ipak postoji, štoviše velika, razlika između osjećaja zadovoljstva, onog u sreći, I očito nekog posve drugog, osjećaja zadovoljstva.
Prema psiholozima definicija onog osjećaja zadovoljstva koji je u sreći – ima jako različitu definiciju od, očito onog pravog, osjećaja zadovoljstva! I na kraju, ispada da postoje dva zadovoljstva, odnosno dvije – štoviše jako različite – definicije zadovoljstva.
Dakle, psiholozi različito definiraju zadovoljstvo u sreći – I ono koje nije u sreći! Štoviše, naglašavaju da se radi o jako velikoj različitosti – a da pri tom svejedno ne shvaćaju da govore o dva različita zadovoljstva! I još, stvorili su neko pravo zadovoljstvo – I krivo zadovoljstvo! Naime, za ono zadovoljstvo koje je u sreći tvrde da se razlikuje od, očito ono pravog, zadovoljstva – pa ispada da zadovoljstvo u sreći nije pravo zadovoljstvo, nego krivo zadovoljstvo! I još, što je puno gore od navedenih besmislica – očito je da uopće nisu svjesni da su stvorili dvije vrste zadovoljstva, odnosno da su stvorili pravo I ne-pravo zadovoljstvo, pošto nikad I nigdje ne spominju postojanje takvih zadovoljstava!
Nevjerovatna drama zavrzlama se događa u razmišljanju i shvaćanju psihologa.
PSIHOLOZI SE PONAŠAJU KAO DA ČINJENICE UOPĆE NE POSTOJE – ODNOSNO, DOPUŠTAJU SI DA U IME ČINJENICA GOVORE ŠTO GOD IM PAŠE
Psiholozi se ponašaju, odnosno djeluju – najtočnije rečeno – kao da činjenice uopće ne postoje! Dakle, misle da mogu tvrditi što god kome od njih padne na pamet. Upravo to, i točno to rade. Dakako da to nije samo u vezi sreće – nego u baš svemu što govore I objašnjavaju!
Ono što je najočitije u djelovanju psihologa je to da svaki od njih ima uglavnom vlastito mišljenje, odnosno vlastite tvrdnje u vezi svake teme. U biti, radi se o tome da svatko od njih želi samo pokazati svoju posebnu I veliku pamet I mudrost.
Usput rečeno, događa se to da se psiholozi ponašaju kao da svatko od njih ima svoju vlastitu znanost, odnosno vlastitu psihologiju. No, zar je to imalo čudno u tom čudovišnom svijetu bez činjenica u kojem psiholozi žive I djeluju?!
U BITI, PSIHOLOZI SU PRISILJENI NA TO DA ISKLJUČIVO PAMETUJU I MUDRUJU – ODNOSNO, DA IZNOSE (ISKLJUČIVO) BESMISLICE
U svijetu gdje je novac glavni, odnosno najvažniji cilj čovjeka, dakako da činjenice ne mogu biti važnije od novca! Zato, ako se ne mora trošiti vrijeme I trud da bi se došlo do novca – a što je nadasve očit slučaj kod psihologa – nema nikakve potrebe za razmišljanjem, odnosno s mučenjem oko (traženja) činjenica. A to što se znanost sastoji od znanja – a ne od mudrovanja I pametovanja u kojima činjenice nisu ni najmanje važne – to psihologe ni najmanje ne brine!
Bit je u tome da psiholozi uopće nemaju potrebu da se bave činjenicama. Odnosno, uopće ih ne zanimaju činjenice o osjećajima I čovjeku! Dakle, cilj stjecanja novca postižu i bez toga. A mučiti se bespotrebno – to dakako nitko na ovom svijetu ne želi. Zato, iskorištavaju svoj položaj, odnosno titulu znanstvenika, za to da se bave nečime u čemu mogu najviše uživati – a to je pametovanje I mudrovanje! Neupitno je, odnosno veliko je uživanje u tome da se vlastita pamet – zahvaljujući tituli znanstvenika – predstavlja kao najveća na svijetu!
Usput rečeno, psiholozi ne skrivaju to da sve što rade – rade jedino zbog novca. Naime, sve njihove teme se svode na to da prikažu sebe kao stručnjake, dakle kao stručne ljude u područjima (psihologije) u kojima ljudi traže pomoć. Naprosto, trude se samo u tome da sebe ponude kao spasioce I pomoć. Dakle, isključivo zato (tvrde da) znaju baš sve o sreći (a dakako I o ostalim osjećajima), znaju kako doći do sreće, kako postati sretan. Jer, to je ono što ljudi žele, I što rado plaćaju.
PSIHOLOZI SU ZAPRAVO PRISILJENI NA TO DA BUDU UVJERENI U TO DA JE NJIHOVO (POTPUNO) NEZNANJE – ZNANJE
U stvari, psiholozi ne mogu, a zapravo ne smiju shvatiti to što rade, odnosno što govore! Jer, shvaćanjem bi zapravo priznali bezvrjednost vlastitog života! Dakle, ispalo bi da su potpuno uzalud učili i školovali se tolike godine, da su potpuno uzalud čitali I pisali knjige – a zapravo da su potpuno uzalud živjeli, odnosno da žive bezvrjedan život. Uz to, priznali bi bezvrjednost onoga što zovu psihologijom I dijelom znanosti! A na kraju, potpuno je nemoguće da psiholozi sebi dopuste pitanje što će dalje sa sobom – ako njihova znanost uopće ne postoji!
Dakle, psiholozi ne mogu, a zapravo ne smiju prihvatiti tu činjenicu da su u potpunosti bezvrjedni, da su u potpunosti bespotrebni ovom društvu – štoviše da su u mjeri katastrofe štetni za društvo! Naime, u društvu vlada zlo, a što oni svojim objašnjenjima (osjećaja, odnosno čovjeka) isključivo potiču. Jer laž je – odnosno neznanje – u potpunosti isto što i zlo!