Ako je sreća zaista zadovoljstvo, a koje se, (i)pak, jako razlikuje od zadovoljstva – kao što to tvrde psiholozi – postavlja se pitanje što bi zadovoljstvo trebalo biti uz postojeće njihove tvrdnje da su I ponos I ljubav zadovoljstva.
PSIHOLOZI SU ZADOVOLJSTVO PODIJELILI – NA DVA (JAKO) RAZLIČITA DIJELA
Psiholozi prvo tvrde da sreća jeste zadovoljstvo – a potom se naveliko trude objasniti kako to ni slučajno nije, nego da se, štoviše jako, razlikuje od zadovoljstva!
Iako bi po tvrdnji psihologa da je sreća (isto što I) osjećaj zadovoljstva definicija sreće trebala biti u potpunosti jednaka definiciji (osjećaja) zadovoljstva – psiholozi su odlučili da matematika ne vrijedi, nego da ipak postoji, štoviše velika, razlika između osjećaja zadovoljstva, onog u sreći, I očito nekog posve drugog osjećaja zadovoljstva. Dakle, nadasve je očito kako ispada da postoje dva zadovoljstva, odnosno dvije – štoviše jako različite – definicije zadovoljstva. No, osim što je to previše čudno, a zapravo potpuno nemoguće, radi se, dakako, I o tome da psiholozi uopće nisu svjesni toga što govore, dakle toga da cijelo vrijeme u kristalnoj jasnoći opisuju dva zadovoljstva. Naime nigdje, odnosno nikad ne spominju postojanje dva zadovoljstva, odnosno dvije vrste zadovoljstva.
PSIHOLOZI SU ZADOVOLJSTVO PODIJELILI – NA DVA (JAKO) RAZLIČITA ZADOVOLJSTVA
Kada bi se prihvatile tvrdnje psihologa o sreći I zadovoljstvu, ispalo bi da zadovoljstvo nije zadovoljstvo – nego da je zadovoljstvo skup (od) dva jako različita zadovoljstva! Jer dakako, psiholozi su zadovoljstvo podijelili na dva (jako) različita dijela – dakle, to znači da se ono sastoji od dva zadovoljstva, odnosno od dvije vrste zadovoljstva!
PSIHOLOZI SU, POSVE OČITO, STVORILI NEKAKVO PRAVO ZADOVOLJSTVO – DAKLE, ONO KOJE SE JAKO RAZLIKUJE OD ZADOVOLJSTVA KOJE JE U SREĆI
Psiholozi kristalno jasno govore I opisuju to da se zadovoljstvo razlikuje od sreće, odnosno od zadovoljstva koje je u sreći! Dakle, to zadovoljstvo, koje posve jasno I očito opisuju kao pravo zadovoljstvo – razlikuje se od zadovoljstva u sreći, a koje očito nije pravo, a što znači da je krivo!
Dakle, psiholozi su stvorili nekakvo pravo zadovoljstvo – I ono koje nije pravo, dakle krivo zadovoljstvo! Po tome bi se, s jedne strane, zadovoljstvo trebalo odnositi samo na to pravo zadovoljstvo. No, svakako bi se istodobno morala uzeti u obzir I činjenica o tome da je I ono krivo zadovoljstvo – ipak zadovoljstvo, a ne nešto drugo, jer ono je samo (jako) različito od pravog! U biti, radi se o pravoj zavrzlami, odnosno o čudnovato velikoj besmislici.
NA DVA JAKO RAZLIČITA DIJELA PSIHOLOZI SU ZAPRAVO PODIJELILI – RIJEČ
Ima li išta čudnije – a zapravo besmislenije – od toga da se neka riječ podijeli na dva, štoviše jako različita dijela, odnosno na dva jako različita značenja?!?! Dakle, psiholozima pola riječi znači jedno – a druga polovica drugo, štoviše (u većem dijelu) suprotno!
Da li se to katastrofalno neshvaćanje toga što govore psiholozima dogodilo samo slučajno, odnosno, samo u vezi teme o sreći I zadovoljstvu? Dakle, da li je poslije suprotstavljanja samim osnovama razmišjanja, odnosno shvaćanja, ipak moguće da su u drugim temama psiholozima činjenice važne?! Dakako da je nemoguće! Naime, lako je provjeriti da u vezi svake teme nastupaju u potpunosti jednako.
U biti, dovoljno je reći da je već sam pristup objašnjavanju osjećaja od strane psihologa takav, odnosno taj, da prvo tvrde da osjećaje nije moguće objasniti (u potpunosti) – a da su poslije toga, sasvim jednako kao I kod teme sreće I zadovoljstva, u potpunosti uvjereni u vlastite tvrdnje, odnosno svojim tvrdnjama uvjeravaju da im je baš sve jasno. Na kraju, i to (valjda znanje) što im nedostaje da u potpunosti objasne sreću, odnosno osjećaje općenito, dakako da nije stvar njihovog neznanja ili neshvaćanja – nego je stvar, kako sami kažu, toga što uopće nije moguće u potpunosti objasniti osjećaje.
PSIHOLOZI SU ČAK I ČINJENICE O SREĆI PODIJELILI NA DVA DIJELA – NA ONE KOJE POSTOJE, I NA ONE KOJE NE POSTOJE
Tvrdnja psihologa da nije moguće u potpunosti objasniti sreću (odnosno osjećaje općenito), očita je tvrdnja da o sreći ne postoje sve činjenice, nego samo dio činjenica – a određeni dio činjenica uopće ne postoji! No dakako, u potpunosti su nesvjesni toga što govore. Dakle, kakva je to besmislena tvrdnja da u vezi nečega, bilo čega, neke činjenice postoje – a neke ne?!
Je li malo čudno reći da o nečemu činjenice ne postoje, ili da ne postoje sve činjenice – odnosno da uopće nije moguće u potpunosti nešto objasniti?!? Dakle, kako bi to (još) bilo moguće da nedostaju činjenice, da dio činjenica o nečemu uopće ne postoji?! Gdje je tu makar trunka zdrave pameti?!
Usput rečeno, tom nezamisivom besmislicom o nedostajanju činjenica psiholozima je, posve očito, I bez ikakve sumnje, važno da uvjere (narod) u svoje ništa manje nego potpuno, odnosno savršeno shvaćanje I znanje. Dakle, znaju I shvaćaju sve što je moguće znati I shvatiti – a ne znaju I ne shvaćaju samo ono što nije moguće shvatiti I znati, samo ono za što činjenice uopće ne postoje!
Na kraju, kristalno je jasno da psiholozi uopće, I ni u najmanjoj mjeri nisu svjesni toga što govore – odnosno toga što riječi, štoviše njihove vlastite, znače!
ZAKLJUČAK
Psiholozi su na dva dijela podijelili čak I činjenice o sreći. Dakle, po njima jedan dio činjenica postoji – a drugi dio činjenica ne postoji, odnosno, neke činjenice nedostaju. Zar je moguće da znanost tvrdi tako nešto – nešto što je u katastrofalnoj mjeri protiv znanosti?!
Psiholozi se toliko silno protive I suprotstavljaju činjenicama kao da ih netko tjera na to, odnosno kao da im je baš to želja, posao i cilj – I kao da sama (njihova) znanost to zahtijeva od njih! Dakle, iako ih nitko I ništa ne prisiljava, ne tjera na to da tvrde bilo što ako nisu (potpuno) sigurni – oni se svim silama trude svesti znanost na to da svatko od njih tvrdi što god mu padne na pamet, I bez obzira na tvrdnje ostalih psihologa. Drugim riječima, znanost su pretvorili u potpuno amatersko davanje vlastitog mišljenja – odnosno u djelovanje u kojem činjenice uopće ne postoje!