Da li se sreća zaista jako razlikuje od zadovoljstva – kao što tvrde psiholozi?
PSIHOLOZI PRVO TVRDE DA JE SREĆA ZADOVOLJSTVO – DAKLE, DA JE SREĆA ISTO ŠTO I ZADOVOLJSTVO – A POTOM DA ZADOVOLJSTVO NIJE ISTO ŠTO I SREĆA
Psiholozi doslovno tvrde slijedeće: sreća je zadovoljstvo! No, poslije toga, opet doslovno, tvrde da sreća nije zadovoljstvo – nego da se jako razlikuje od zadovoljstva! Dakle, sreća jeste zadovoljstvo – ali ipak nije, nego se jako razlikuje od zadovoljstva!
Psiholozi prvo tvrde da sreća jeste zadovoljstvo – dakle, matematički izjednačavaju to dvoje – a potom tvrde da se to isto zadovoljstvo koje je u sreći, jako razlikuje od zadovoljstva! Štoviše, detaljno objašnjavaju to da zadovoljstvo koje je u sreći – nije zadovoljstvo, te da uopće ne znači ono što zadovoljstvo, očito neko drugo, I očito ono pravo, znači!
Matematički gledano, za psihologe vrijedi jednadžba: sreća = zadovoljstvo – no kada se ta ista jednadžba postavi obrnuto: zadovoljstvo = sreća, tada ona ne vrijedi, nije istinita!
POSVE JE OČITO DA SU PSIHOLOZI STVORILI DVIJE VRSTE ZADOVOLJSTVA – ODNOSNO DVA RAZLIČITA ZADOVOLJSTVA – A DA TOGA UOPĆE I NITI NAJMANJE NISU SVJESNI
Iako bi po prvoj tvrdnji, dakle onoj da je sreća (isto što I) osjećaj zadovoljstva, definicija sreće trebala biti u potpunosti jednaka definiciji (osjećaja) zadovoljstva – psiholozi su odlučili da matematika ne vrijedi, nego da ipak postoji, štoviše velika, razlika između osjećaja zadovoljstva, onog u sreći, I očito nekog posve drugog, osjećaja zadovoljstva.
Prema psiholozima definicija onog osjećaja zadovoljstva koji je u sreći – ima jako različitu definiciju od, očito onog pravog, osjećaja zadovoljstva! I na kraju, ispada da postoje dva zadovoljstva, odnosno dvije – štoviše jako različite – definicije zadovoljstva.
Dakle, psiholozi različito definiraju zadovoljstvo u sreći – I ono koje nije u sreći! Štoviše, naglašavaju da se radi o jako velikoj različitosti – a da pri tom svejedno ne shvaćaju da govore o dva različita zadovoljstva! U biti, uopće nisu svjesni toga što njihove (vlastite) tvrdnje znače, odnosno govore.
Nevjerovatna drama I zavrzlama se događa u razmišljanju I shvaćanju psihologa. Bez daljnjega, kristalno je jasno da se radi o tome da ne znaju da su riječi činjenice, dakle da znače nešto točno određeno, odnosno da ukazuju na nešto točno određeno!
ZAPRAVO, PSIHOLOZI UOPĆE NE SHVAĆAJU ŠTO SU ČINJENICE – ODNOSNO, ŠTO ZNAČI I OZNAČAVA RIJEČ ČINJENICA
Kao osnovno, u djelovanju psihologa vlada potpuno nemarenje za činjenice – odnosno za to što riječi I misli govore I znače!
U svom cjelokupnom radu psiholozi kristalno jasno pokazuju da uopće ne znaju što je činjenica! Dakle, ne znaju što znači I označava riječ činjenica – a zapravo se radi o tome da uopće nisu svjesni toga da činjenice postoje! Može se to reći I na taj način – da oni uopće ne provjeravaju svoje tvrdnje! Jer dakako, inače bi otkrili da je čudno, odnosno netočno upravo sve što njihove tvrdnje znače, odnosno govore, I na što sve ukazuju i upućuju!
Ta nadasve očita činjenica da psiholozi sebi dopuštaju to da u vezi svake teme, I svakog pitanja, svatko od njih uglavnom ima svoje vlastito, (koliko-toliko) različito mišljenje, odnosno svatko od njih govori i tvrdi što god mu paše – čime se stvaraju brojna različita objašnjenja jednog te istog (pitanja) – kristalno jasno pokazuje da oni djeluju kao da činjenice uopće ne postoje, I dakako, da ih uopće ni ne zanima što je činjenica. Dakle, oni djeluju u smislu kao da znanost nema nikakve veze sa činjenicama – nego da je (znanost) u davanju vlastitog mišljenja.
Bez ikakve svijesti o tome da upravo to čine – ni najmanje skriveno – psiholozi pokazuju to da se uopće ne bave znanošću, nego isključivo mudrovanjem I pametovanjem!
PSIHOLOZI SU POTPUNO NESVJESNI TOGA ŠTO ZNAČI NJIHOVA TVRDNJA DA SE SREĆA NE MOŽE OBJASNITI (U POTPUNOSTI)
Kao prvo, svojom tvrdnjom da uopće nije moguće sreću objasniti u potpunosti, psiholozi izravno I nesumnjivo tvrde zapravo to da ne postoje činjenice – o nečemu što je činjenica!
A kao drugo, tom istom tvrdnjom zapravo tvrde da o sreći ne postoje sve činjenice – nego dio činjenica nedostaje, u smislu da uopće ni ne postoji!
Dakle, kakve su to besmislice?! Kakve su to dječje naivne I nepromišljene tvrdnje?! Tko to sebi može dopustiti tvrdnju da ne postoje činjenice o nečemu što jeste činjenica, te da u vezi nečeg, bilo čega, postoji samo jedan dio činjenica, a drugi dio činjenica uopće ni ne postoji?!
Bez daljnjega, radi se o najočitijem mudrovanju I pametovanju od strane psihologa. Dakle, za sve ono što smatraju da ne znaju – objašnjavaju da nije stvar njihovog neshvaćanja ili neznanja, nego su krive činjenice, odnosno nepostojanje činjenica o tome. Na čudesno naivan način žele uvjeriti (narod) da znaju za sve činjenice koje postoje – dakle, da postižu najveća moguća dostignuća svojim shvaćanjem I razumom!
Na žalost, takve besmislice koje nude psiholozi – ne nudi netko koga činjenice I najmanje zanimaju. Usput rečeno, to znači da kada (psiholozi) I kažu nešto što zaista jeste činjenica – u biti nema nikakve veze sa činjenicama, nego je puka slučajnost koja im koristi da objasne neku od svojih besmislenih tvrdnji! Jer dakako, svaku tu (slučajnu) činjenicu prije ili poslije negiraju u potpunosti, odnosno, (pre)gaze je kao da uopće ne postoji.
VEĆ SAM PRISTUP SHVAĆANJU SREĆE KRISTALNO JASNO UKAZUJE NA TO DA – PSIHOLOGE UOPĆE NE ZANIMAJU ČINJENICE
Bez imalo prikrivanja, dakle naočigled cijelog svijeta, već sam pristup psihologa je takav, odnosno taj, da prvo tvrde da sreću (a potpuno je isto u vezi drugih osjećaja) nije moguće objasniti – a da su poslije toga u potpunosti uvjereni u vlastite tvrdnje, odnosno svojim tvrdnjama uvjeravaju da im je u vezi sreće baš sve jasno. Na kraju krajeva, usuđuju se čak I na to da uče ljude tome kako da budu sretni, kako da ostvare sreću.
Dakle, već sam pristup psihologa pokazuje da ih činjenice uopće ne zanimaju. U biti, najtočnije je reći da se ponašaju kao da činjenice uopće ne postoje, te da mogu – dakako u ime činjenica, u ime istine, odnosno znanosti – govoriti baš sve što god kome od njih paše! I na kraju – točno to, I točno tako rade!
Prije svega treba (opet) naglasiti to da je cijelo djelovanje psihologa – jedino I isključivo stvar mudrovanja I pametovanja! Odnosno, radi se o njihovoj želji da se prikažu mudri I pametni, štoviše da sami sebe prikažu kao one odabranike koji narod, I zapravo cijeli svijet, uče tome što je pametno, a što nije!
Usput rečeno, svakako nije mala stvar, točnije čast, osjećati se tim, I takvim odabranikom. A to znači da se isplati usuditi se na svakakve neobične I besmislene tvrdnje koje su – dakako samo naizgled, a nezanemarivo I s obzirom na moć (titule znanstvenika) – pametnije I mudrije od drugih! Ukratko: što besmislenije – to više zvuči pametnije I mudrije!
SVA TA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA PSIHOLOGA U POTPUNOSTI SU BEZVRJEDNA I BEZ IKAKVOG SMISLA – ŠTOVIŠE, NI SAMI PSIHOLOZI IH (JAVNO) NE PRIZNAJU
Radi se o tome da ne postoji taj slučaj da se s rezultatima istraživanja nekog psihologa slažu svi drugi psiholozi. Dakle, sve su to “znanstvena” istraživanja I rezultati koje oni sami između sebe – potpuno otvoreno I javno – uopće ne poštuju, odnosno ne priznaju! Primjerice, unatoč znanstvenim rezultatima o tome što čovjeka čini sretnim – (uglavnom) svaki psiholog nudi svoje vlastite savjete I preporuke u vezi toga! Dakle, potpuno otvoreno I javno psiholozi pokazuju da ne priznaju ni jedno od tih znanstvenih istraživanja!
Usput rečeno, znanstvena istraživanja koja provodi medicina, a čijim brojnim rezultatima se koriste I vode psiholozi – još je čudnija priča o besmislenom, I moglo bi se reći neukrotivom djelovanju psihologa u borbi protiv činjenica I znanosti!
ZAKLJUČAK
Svojim neshvaćanjem i neznanjem – odnosno time što se uopće ne bave činjenicama – psiholozi su stvorili dvije vrste zadovoljstva, odnosno dva (jako) različita, a zapravo, u većem dijelu, potpuno suprotna osjećaja zadovoljstva! No, još puno zloslutnije od tog njihovog čina je to da – uopće, odnosno niti najmanje nisu svjesni da su to učinili!
Ukratko, kristalno je jasno da to što psiholozi rade – štoviše, ništa manje nego u ime znanja I znanosti – predstavlja najveću moguću katastrofu za znanje I znanost, odnosno za zdrav razum!
Na kraju, sreća predstavlja sasvim jednostavnu želju čovjeka! Dakle, odgovor na pitanje o sreći je toliko jednostavan da ga I djeca znaju, odnosno moraju znati, a što je, na kraju krajeva, očito po tome da (su zaduženi da) se sami bave vlastitom srećom. Štoviše, u svakodnevnom, neobaveznom razgovoru uopće nije moguće izbjeći, svako malo, dati potpuno objašnjenje sreće. Pa sreća je najvažnija “stvar” u životu čovjeka. Čovjek živi zahvaljujući isključivo sreći, odnosno tome što brine o svojoj sreći – pa kako onda da ne zna što je sreća?!
Usput rečeno, da li je moguće kod bilo kog čovjeka uočiti da ne zna o čemu se točno radi kada se spomene riječ sreća (ili zadovoljstvo)?! Dakako da nije. Ljudi se u svakom trenutku bave (svojom) srećom. I, posve je očito, nikome na pamet ne pada da se pita što je sreća – dakako zato što svatko to jasno zna! No, to znanje se događa na nesvjesnoj razini (razmišljanja I shvaćanja)!