Da li je sreća zadovoljstvo – to je pitanje! Naime, psiholozi istovremeno tvrde da jeste – ali I da nije!
SREĆA JE ZADOVOLJSTVO – ALI SE JAKO RAZLIKUJE OD ZADOVOLJSTVA, TVRDE PSIHOLOZI
Kakva je to (pre)čudna tvrdnja: sreća je zadovoljstvo – ali se jako razlikuje od zadovoljstva?! Znači, iako sreća jeste zadovoljstvo – ipak se jako razlikuje od zadovoljstva?!
Dakle, kako je to moguće da se razlikuje od zadovoljstva – nešto što jeste zadovoljstvo?! Čudno da čudnije ne može biti!
NIJE MOGUĆA NIKAKVA SUMNJA U TO DA PSIHOLOZI TVRDE DA ZADOVOLJSTVO – IPAK NIJE ZADOVOLJSTVO
Psiholozi tvrde da sreća jeste zadovoljstvo – ali se istodobno naveliko trude objasniti da ipak nije zadovoljstvo! Dakle, zadovoljstvo ipak nije zadovoljstvo – nego se jako razlikuje od zadovoljstva?!
Prije svega, tvrdnja psihologa da je sreća zadovoljstvo, dakako da znači da je sreća – osjećaj zadovoljstva. No psiholozi istodobno tvrde da se, očito neki drugi, osjećaj zadovoljstva jako razlikuje od osjećaja zadovoljstva koje je u sreći. Tu svoju tvrdnju I potkrepljuju, I to tako što navode brojne razlike sreće I zadovoljstva, dakle zadovoljstva koje je u sreći, I onog očito pravog zadovoljstva!
Na kraju, nadasve je očito da nema mjesta ni za kakve sumnje u nekakvu slučajnost, odnosno slučajnu pogrešku psihologa u vezi te tvrdnje da osjećaj zadovoljstva – ipak nije isto što I osjećaj zadovoljstva!
ZAŠTO PSIHOLOZI TVRDE DA JE SREĆA ZADOVOLJSTVO – KADA SAMI KRISTALNO JASNO SREĆU OPISUJU ISKLJUČIVO KAO JEDAN DIO ZADOVOLJSTVA, ODNOSNO KAO ZASEBNO ZADOVOLJSTVO
S jedne strane psiholozi tvrde da zadovoljstvo u sreći, odnosno sreća, sa očito onim pravim zadovoljstvom, ima zajedničko to da se odnosi na ispunjavanje želja. A to znači da je sreća – samo jedan dio zadovoljstva.
S druge pak strane, u razlikama između sreće I zadovoljstva koje psiholozi navode zapravo se isključivo naglašava (velika) razlika između ta dva zadovoljstva – odnosno, kristalno jasno daje se opis sreće kao zasebnog zadovoljstva, koje je potpuno suprotno od onog drugog zadovoljstva, dakle onog koje prikazuju kao nekakvo pravo zadovoljstvo!
Na kraju, veliko je čuđenje I pitanje: zašto psiholozi ne definiraju sreću kao dio zadovoljstva – ili kao zasebno zadovoljstvo?!? Odnosno, zašto ono zadovoljstvo koje nije u sreći ne nazivaju pravim zadovoljstvom – pošto ga opisuju isključivo u tom smislu?! Jer, neosporno je da zdrav razum to zahtijeva I na to obavezuje! Dakle, različite stvari – a da se ne govori o onima koje su jako različite, kao što je u ovom slučaju – obavezno se razlikuju I u nazivima, odnosno izrazima. Zato još jednom: kako je to moguće da psiholozi nazivaju isto – dakle, potpuno istom riječi – ono što smatraju jako različitim?!?
ZAKLJUČAK
Nije to pitanje za 21. stoljeće, nego naprosto za zdrav razum: kako je to moguće potpuno isto, dakle potpuno istom riječi, nazivati dvije stvari koje su ništa manje nego, kako sami psiholozi tvrde, jako različite?!?
Usljed potpunog nemarenja za činjenice – a zapravo nemarenja za to što govore – psiholozi su svojim tvrdnjama postavili suludo pitanje, a koje glasi: da li postoji još neka riječ, bilo gdje u svijetu, a da je imalo različita od onog što znači, odnosno da ima još jedno, još neko, štoviše jako, različito značenje? Dakle, da li postoji još koja riječ – osim zadovoljstva – a da ima dva različita, štoviše, ništa manje nego (gotovo) suprotna značenja?!?
Sva grozota nepromišljenosti i besmislenosti koju nude psiholozi možda je najočitija u toj nevjerovatnoj, u nezamislivoj činjenici da su, u biti, jednu riječ (riječ zadovoljstvo) podijelili na dva dijela, odnosno na dva (jako) različita značenja – štoviše, bez ikakve svijesti o tome da su upravo to učinili!
Psiholozi uopće, odnosno nigdje ne spominju da je sreća samo dio zadovoljstva, ili da je sreća zasebno zadovoljstvo, odnosno to da postoji nekakvo pravo I neko krivo zadovoljstvo, pa je posve očito da uopće ne znaju za takvu sreću – iako točno takvu, I isključivo takvu sami, I štoviše detaljno, odnosno kristalno jasno, opisuju I objašnjavaju!
Postavlja se pitanje da li je – poslije ovakve doslovno katastrofe u objašnjavanju sreće I zadovoljstva – uopće moguće da u vezi neke druge teme psihologe zanimaju činjenice, zapravo da ih zanima ono što govore, odnosno to što njihove riječi znače? Na žalost, u njihovom djelovanju je iznad svega drugog očito to da svaki od njih sebi daje za pravo imati svoje vlastite tvrdnje u vezi svake teme I svakog pitanja – kao da je znanost stvar vlastitog mišljenja, a ne činjenica!
Na kraju, potpuno je očito i jasno da – u vezi objašnjavanja sreće – psiholozi uopće, I zaista niti najmanje, nisu svjesni (značenja) jedne jedine svoje riječi !