Psiholozi su unaprijed odlučili da je ljubav bajka, I poslije toga uništavaju svaku činjenicu, bez obzira da li to moraju objasniti najvećim mogućim besmislicama.
OBJAŠNJENJE LJUBAVI OD STRANE PSIHOLOGA – NAČISTO JE BAJKA
Ukratko, psiholozi objašnjavaju, odnosno opisuju ljubav kao potpuno savršen, dugotrajan odnos dvije osobe u ljubavnoj vezi. A ljubav nastaje isključivo poslije kako se upozna druga osoba. Zaista ni slučajno prije toga, jer to, što se psihologa tiče, ne bi bila ljubav. Dakle, neosporno je da govore o tome da drugu osobu treba upoznati ništa manje nego potpuno I u detalje, štoviše, ništa manje nego savršeno – da bi uopće nastala, I bila ljubav. Jer, oni tvrde da svaka kriva procjena u ljubavi – a zapravo prije ljubavi – ne stvara ljubav, nego zaljubljenost! Naime, kriva procjena je za psihologe stvar isključivo zaljubljenosti, odnosno idealiziranja.
Ukratko, ljubav je stvar isključivo savršenog poznavanja I prihvaćanja svake osobine druge osobe. Kriva procjena u ljubavi uopće ne postoji – jer se ona događa isključivo u zaljubljenosti. Naime, zar da u ljubavi – odnosno u najvećoj bajci na svijetu – postoji zaljubljenost?! Pa zaljubljenost je, kažu, nešto što jedino stvara (velike) probleme, kako pojedincima tako I cijelom društvu. Jer, po njima, vodi do raskida veze! Štoviše, kažu da je zaljubljenost protivnost ljubavi, negacija ljubavi, dakle čista mana. A ljubav dakako ne može imati jednu jedinu manu. Jer, radi se o čistom I potpunom savršenstvu – o bajci.
Nadalje, psiholozi tvrde da je ljubav želja – a ne potreba! Dakle, u toj ljubavi, odnosno u toj ljubavnoj vezi koju opisuju – ni jedna osoba ne treba baš ništa od (one) druge osobe! Odnosno, ispada da te osobe u ljubavnoj vezi uopće ne trebaju jedno drugo! No, unatoč tome žive zajedno. A njihov se odnos odvija I temelji na tome da se udovoljava drugoj osobi. Dakako, sve to udovoljavanje se odvija bez ikakve potrebe. Jer, ipak je to bajka.
Dakle, očito je da u ljubavi uopće ne postoji, na primjer, potreba za razmnožavanjem. Tu potrebu ni jedna ni druga osoba nema, a što može značiti samo to da osobe u ljubavnoj vezi tu potrebu uopće ni ne osjećaju. Dakako, nije im ni na kraj pameti razmnožavanje. No, ono se začudo ipak odvija. Naime, u toj bajci postoji rješenje za sve, a u ovom slučaju se radi o čitanju misli druge osobe. Dakle, očito je da jedna osoba drugoj uspijeva pročitati misli, te I udovoljiti joj da ostvari potrebu koju zapravo ni nema, odnosno koja ni ne postoji u ljubavi.
O ljubavi kao udovoljavanju drugoj osobi prije nego samome sebi, psiholozi još imaju tvrdnju koja glasi da je ljubav stvar bavljenja drugom osobom, a ne samim sobom. Dakle, jasno govore da se osobe zapravo ni ne bave same sobom, odnosno da se bave samo željama druge osobe.
Nadalje, ljubav – nije briga! Dakle, iako ljubav opisuju neosporno, odnosno isključivo kao brigu jedne osobe za drugu – psiholozi tvrde da briga u ljubavi ipak uopće ne postoji. Doslovno, briga – nije briga. Jer, kako bi bilo moguće da u najvećoj I najljepšoj bajci na svijetu postoji išta drugo osim čistog savršenstva?! Briga u ljubavi, odnosno u ljubavnoj vezi, bila bi, kažu, samo problem. Ljubav je čisto pozitivan osjećaj – a briga je negativan!
Naprosto, što se tiče psihologa – ljubav mora biti bajka! Dakle, ne postoji toliko očita činjenica na ovom svijetu, a koju oni nisu u potpunosti uništili I unakazili samo da bi spriječili da išta poružni tu njihovu bajku. Zanimljivo je da oni potpuno otvoreno govore o tome da ljubav mora biti čisto savršenstvo. Odnosno, čude se kako bi to bilo moguće da išta što nije potpuno pozitivno I savršeno – da bude ljubav, odnosno dio ljubavi.
I na kraju, ljubav je – obavezno – stvar izbora, odluke I umijeća. Dakle, očito je da psiholozi govore o velikim moćima svijesti, odnosno razuma čovjeka. Štoviše, očito je da je riječ o tome da ljubav nastaje zapravo potpuno svjesno. Naprosto, čovjek samo odluči da bude ljubav – I ona nastane! Dakle, ni prije ni poslije – dakako potpuno svjesne odluke čovjeka – ljubav ne nastaje!
Zaključak psihologa je, dakle, da čovjek odlučuje svjesno da li će voljeti ili ne. Začudo, to se u potpunosti slaže sa najvećim otkrićem, odnosno dostignućem, kako razuma tako I psihologa (ali I još nekih znanstvenika). Naime, ljubav dolazi iz mozga, dakle iz razuma, a ne iz srca!
Dakle, postoji li bolji, ljepši i sretniji završetak bajke od takve poante da ljubav (više) ne dolazi iz srca – nego iz mozga, dakle iz razuma čovjeka?! Dakle, što će ljudima osjećaj ljubavi?! Pa, ne treba im. Oni sami stvaraju ljubav – bez osjećaja ljubavi!
Usput rečeno, psiholozi sami tvrde da nije moguće shvatiti ljubav, pošto je previše složena, kompleksna. No, nedostatak shvaćanja ljubavi očito ne spriječava čovjeka da odlučuje o ljubavi u potpunosti, odnosno svjesno I razumno!
Pa, zašto bi čovjek osjećao ljubav – kad je može stvarati isključivo znanjem, razumom, sviješću?! Jer dakako, čovjek je sam i stvorio ljubav. No, što se drugo može I očekivati u najvećoj bajci na svijetu?!