U vezi ljubavi psiholozi u potpunosti negiraju I pobijaju, prije svega, sve općepoznate činjenice!
PRVO:
NAJOSNOVNIJA TVRDNJA PSIHOLOGA O LJUBAVI GLASI DA JE NEMOGUĆE OBJASNITI TAJ OSJEĆAJ – A POSLIJE TOGA UVJERAVAJU SVIJET DA ZNAJU BAŠ SVE O LJUBAVI
Dakle, u svojoj bez sumnje najosnovnijoj tvrdnji psiholozi tvrde da je ljubav nemoguće objasniti I definirati – pošto je to, kažu, vrlo složen, kompleksan osjećaj! No, nevjerovatno je čudno to što poslije toga uvjeravaju svijet da znaju ama baš sve o ljubavi. A riječ je o znanstvenicima!
Iako se čini da ne postoji ništa što bi bilo čudnije od takvog djelovanja tih znanstvenika, nekako izgleda još čudnije to što se usuđuju čak I na to da zahtijevaju od cijelog svijeta da prihvati i usvoji njihovo objašnjenje I definiciju ljubavi, a ujedno I zaljubljenosti (bez koje ne znaju objasniti ljubav). To prvenstveno čine na način da inzistiraju na tome da pisci u svojim tekstovima počnu koristiti njihovo objašnjenje I definiciju ljubavi I zaljubljenosti.
Usput rečeno, njihovo tumačenje ljubavi je načisto u potpunosti drugačije od toga kako narod, odnosno (dosadašnje) knjige opisuju I shvaćaju ljubav. Ukratko, upravo sve one očite činjenice o ljubavi koje svi ljudi svijeta, dakako bez ikakvog dogovaranja, shvaćaju na potpuno isti način – – a što je, dakako, moguće jedino u slučaju kada je nešto toliko očito da se ne može shvatiti drugačije osim na samo jedan jedini način – psiholozi u potpunosti pobijaju I negiraju!
ZAKLJUČAK
Od tvrdnje da je nemoguće objasniti I definirati ljubav, pa do zahtijevanja, inzistiranja da cijeli svijet prihvati njihovo potpuno i neosporno objašnjenje I definiciju ljubavi – psiholozi dolaze kao da je to jedino logično I normalno, odnosno razumno.
Usput rečeno, ako se prati cjelokupno djelovanje psihologa, nadasve je očito I jasno da je za njih najveća mudrost I pamet u tome da se uvijek I u svemu protive svakoj očitoj, odnosno općepoznatoj činjenici – a zapravo shvaćanju I znanju običnih ljudi! Jer dakako, to je najbolji način da ispadnu najmudriji I najpametniji – a što im osigurava moć koju im pruža titula znanosti!
DRUGO:
POTPUNO JE OČITO DA PSIHOLOZI NI NAJMANJE NISU SVJESNI ŠTO ZNAČI IZRAZ TRAJNA VEZA, ODNOSNO TVRDNJA DA LJUBAV POSTOJI JEDINO U TRAJNOJ VEZI
Trajna veza – to uopće ne može biti sporno – označava (jedino) cilj kojem mnogi ljudi teže! A taj cilj – ništa jednostavnije, i svima znano – znači to da ljudi žele ostati u istoj vezi, odnosno s istom osobom do kraja života! Dakle, trajna veza je – jedino I isključivo želja, odnosno cilj čovjeka da živi s nekime zajedno sve do smrti!
Naprosto, svatko zna da je trajna veza ona koja traje do smrti. No, iako je to svakom čovjeku na ovom svijetu jasno, psiholozi – doslovno – pojma o tome nemaju! Činjenice o tome ih ni najmanje ne zanimaju – jer je preočito da nikad nisu ni pokušali odgovoriti na to pitanje što je trajna veza. Uostalom, njihova misija je potpuno razaranje, odnosno uništavanje svake postojeće činjenice!
Ukratko, to da je veza trajna – pošto takva veza traje do smrti – moguće je reći jedino za onu vezu u kojoj je jedna od osoba u (toj) vezi umrla! Dakle, radi se o ovome: veza postaje trajna – odnosno, veza se može proglasiti trajnom – tek onog trenutka kada (jedna od) osoba u toj vezi umre. No, u tom istom trenutku, dakako, trajna veza I prestaje postojati, pošto je smrt prekinula tu (trajnu) vezu! To znači da trajna veza zapravo predstavlja, odnosno traje, jedan jedini, I to najkraći mogući trenutak. I, psiholozi su, zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj genijalnosti, ljubav pronašli upravo u tom najkraćem mogućem trenutku – točnije, u samom trenutku smrti jedne od osoba u vezi!!
Izraz trajna veza – tu ne može biti nimalo sumnje – označava jedino onu vezu koja traje do smrti! Jer, veza koja ne traje do smrti – odnosno koja se prekine prije smrti – dakako da nije trajna, odnosno ne može biti trajna! Isto tako ako je veza u trajanju, ako još traje – opet nije trajna, i ne može biti trajna, pošto trajna veza traje do smrti!
Naprosto, jedino smrt, I tek smrt (u vezi) – jedini je slučaj, odnosno jedina je mogućnost da se veza odredi kao trajna! Trajna veza je – doslovno – veza koja je nastala tek smrću osobe (u vezi)! No – ta trajna veza istodobno se I prekinula!
ZAKLJUČAK
Doslovno rečeno – psiholozi pojma nemaju što kojom riječi govore, a zapravo što koja riječ znači! A preočito je da ih to ni najmanje I ne zanima!
Pametovanje I mudrovanje – preočito je – jedino je što zanima psihologe! Dakle, važno je jedino I isključivo to da njihove riječi I tvrdnje zvuče mudro I pametno. A tu je svakako osnovno pravilo: što luđe – to bolje! Dakle, što više izvrću I uništavaju činjenice – to se njihove tvrdnje čine mudrije I pametnije! Dakako, s obzirom na moć, odnosno vjerodostojnost koju im pruža titula znanstvenika.
DODATAK ZAKLJUČKU
Ukratko, ne postoji ta činjenica o ljubavi – a koju psiholozi nisu, doslovno, razorili I uništili! U stvari, psiholozi jedino to I rade – dakle, u vezi svake svoje teme razaraju činjenice, a zapravo zdrav razum. Primjerice, njihova definicija sreće glasi: sreća je zadovoljstvo! A uz to dodaju tvrdnju da se sreća – ipak – jako razlikuje od zadovoljstva! Čini se, odnosno zvuči potpuno nevjerovatno – ali je ipak istina da su baš to ustvrdili! Dakle, iako su prvo čisto matematički izjednačili sreću I zadovoljstvo – koristeći neosporno same osnove matematike, one koje su načisto jasne I za predškolsku djecu – poslije toga, odnosno istovremeno tvrde da to ni slučajno nije tako, štoviše, da se radi o jako velikoj razlici sreće I zadovoljstva! Dakle, čak i onaj najosnovniji I najjednostavniji mogući zakon matematike – koji govori da ne može istovremeno vrijediti da nešto jeste I da, štoviše uz jako velike razlike, nije – psiholozi pobijaju I negiraju! Zaista, da li je ikako moguće zamisliti nešto gore od tog?!
Nadalje, za tugu psiholozi tvrde da je obavezno riječ o gubitku. Dakle, iako čovjek osjeća tugu I zbog onog što nikad nije imao, pa tako nije ni izgubio – primjerice više novca, bolji auto, veću plaću – oni tvrde da je I u tom slučaju riječ o gubitku, s objašnjenjem da čovjek (baš) tako osjeća. No, činjenica je da čovjek govori ono što osjeća – a da, lako je za pretpostaviti, samo najčudnijem umu može pasti na pamet da osjeća gubitak zbog nečeg što nikad nije ni imao. Uostalom, čovjek osjeća tugu, primjerice, I zbog tužne scene u filmu, zbog fotografije s tužnim prizorom, zato što se sjetio nečeg tužnog, I slično – a gdje uopće ne postoji želja čovjeka za nečime, a time ni pitanje gubitka! Dakle, užas!
Nadalje, zaljubljenost za psihologe nije ljubav – štoviše nema baš nikakve veze s ljubavi – unatoč tome što, sami to kažu, ne mogu naći jednu jedinu razliku između tog dvojeg!
Da se ne nabraja baš svaki primjer toga što govore, možda je dovoljno spomenuti još samo to da u svojim istraživanjima, odnosno objašnjenjima, psiholozi još uvijek nisu došli do otkrića da čovjek uništava planet – iako je to za svakog I malo razumnog čovjeka bilo poznato još prije najmanje pola stoljeća!
Jad – ne može postojati veći! Znanost, psihologija, koja bi se trebala baviti činjenicama – bez I najmanje pretjerivanja, odnosno doslovno – svim se mogućim silama bori protiv znanosti! Dakle, razara I uništava upravo svaku činjenicu, a zapravo svaku normalnost!
TREĆE
OBJAŠNJENJE I DEFINICIJA LJUBAVI OD STRANE PSIHOLOGA – OBJAŠNJENJE JE I DEFINICIJA NEKAKVOG (NEVJEROVATNO BESMISLENO SMIŠLJENOG) SAVRŠENSTVA
Kao osnovno, po tome kako psiholozi objašnjavaju ljubav, preočito je to da se nikad nisu ni pitali što je ljubav – dakle, jednako kao što se nisu ni pitali što je to trajna veza – nego isključivo to što bi ljubav, dakako po njihovom mišljenju, trebala biti! Naime, upravo je kristalno jasno u njihovim objašnjenjima da se bave jedino I isključivo traženjem I opisivanjem savršenstva.
Ukratko, za psihologe ljubav je stvar ništa manje nego savršenog poznavanja, te svakako I potpunog, opet savršenog, prihvaćanja druge osobe. Doslovno, u ljubavi postoji isključivo potpuno I savršeno poznavanje I prihvaćanje upravo svake osobine druge osobe. Da je to zaista tako – odnosno da se u ljubavi zaista radi o savršenstvu poznavanja I prihvaćanja druge osobe – otvoreno govore sami psiholozi! Naime, za svako nepoznavanje druge osobe tvrde da se radi o potpunoj odsutnosti ljubavi, odnosno da se radi o zaljubljenosti, a koju opisuju kao negaciju I protivnost ljubavi. Naprosto, kriva procjena u ljubavi za njih ne postoji – jer se, tako tvrde, ona događa isključivo zaljubljenosti, a za koju tvrde doslovno to da nema baš nikakve veze sa ljubavlju.
Nadalje, otvoreno tvrde da briga, pažnja, potreba I sebičnost ne može imati veze s ljubavi. A za takvo mišljenje ne navode jednu jedinu činjenicu – jer njih, dakako, činjenice uopće ne zanimaju – nego kao jedini razlog navode to da se ne radi o (savršeno) pozitivnim osjećajima! Dakle, tvrde da nije moguće da nešto I najmanje negativno definira ljubav! Dakako, jer važno je savršenstvo – a ne činjenice!
Postavlja se pitanje: kako je to uopće moguće da psihologe zaista ni u najmanjoj mjeri ne zanima to što se roditeljska ljubav svodi isključivo na brigu I pažnju, a dakako, u potpuno jednakoj mjeri I na potrebu (za opstankom čovjeka) I sebičnost! Dakle, ako briga I pažnja nisu stvar ljubavi – koja to činjenica poslije toga postoji na ovom svijetu?!
Usput rečeno, ne postoji ta I tolika očitost – a zapravo činjenica – koju psiholozi nisu u potpunosti unakazili, odnosno uništili! Jer, jedino time se bave – odnosno, to im je jedino važno u misiji da pametuju I mudruju!
ZAKLJUČAK
Kao najosnovnije, psiholozi kristalno jasno objašnjavaju ljubav kroz pitanje: što bi ljubav (za njih) trebala biti.
Nevjerovatno je to da psiholozi potpuno otvoreno – a dakako I potpuno nesvjesno – govore o tome kako ljubav može, odnosno mora sačinjavati jedino nešto što je u potpunosti savršeno. Dakle, oni uopće ni ne pokušavaju baviti se činjenicama, odnosno uzeti činjenice I doći do nekog zaključka – nego se, ni najmanje skriveno, bave isključivo pitanjem kako da ljubav opišu kao potpuno savršenstvo!
U potpunosti nesvjesni toga što govore I što riječi znače, psiholozi kristalno jasno prikazuju ljubav kao čisto savršenstvo – kao potpuno savršen odnos dvije osobe! Štoviše, te osobe (u trajnoj vezi) koje stvaraju, odnosno osjećaju ljubav, u tom opisu su potpuno savršene osobe koje – doslovno – savršeno shvaćaju I razumiju kako samog sebe, tako I drugu osobu, odnosno partnera. I, eto što je ljubav za psihologe – ni slučajno ništa manje od čistog I potpunog savršenstva! Tragikomično je to da sami govore kako takva ljubav – koju objašnjavaju I opisuju – I ne postoji! No, I dalje se drže toga da ljubav mora biti čista bajka.
ČETVRTO
DA SU PSIHOLOZI PROUČAVALI RODITELJSKU LJUBAV – PREOČITO JE DA BI LJUBAV BILA NIŠTA MANJE NEGO UPRAVO POTPUNO SUPROTNO ONOME ŠTO TVRDE DA JESTE
Kao prvo, potpuno je nevjerovatno to što psiholozi ljubav nisu proučavali kroz najočitiji primjer ljubavi – a to je nedvojbeno roditeljska ljubav! Zapravo, nevjerovatno je čudno to da nisu krenuli ni od jedne jedine činjenice, nego od pretpostavke, odnosno predrasude da ljubav mora činiti, I biti, nešto potpuno savršeno – a što su pronašli jedino u trajnoj vezi, pošto im se, očito, trajna veza čini(la) kao najbolje “mjesto” u kojem bi se moglo naći to savršenstvo! Dakle, išli su tražiti ljubav – u očitom smislu kao da nitko još nije vidio, odnosno pronašao ljubav! Umjesto da djeluju služeći se činjenicama, te da uzmu primjer roditeljske ljubavi, i na osnovu nje traže bit, odnosno objašnjenje ljubavi – oni su naprosto (unaprijed) odlučili da traže ljubav kao da se ona može naći jedino pomoću tragova, preko tragova, pa su ljubav tražili vodeći se savršenstvom kao jedinim tragom!
Ukratko, da su uzeli za primjer roditeljsku ljubav – psiholozi bi prije svega drugog uočili da se u ljubavi radi prvenstveno o brizi I pažnji! Bez sumnje, ne postoji roditelj koji će prihvatiti da je ljubav (prema vlastitoj djeci) nešto bez brige I pažnje. Osim dakako psihologa – koji u svojoj ljubavi prema vlastitoj djeci uopće ne brinu I ne paze! Nevjerovatno – ali istinito!
Psiholozi tvrde da dvije osobe koje se vole uopće I ni najmanje ne trebaju brinuti jedna o drugoj, odnosno paziti jedna na drugu. Dakle, u (toj njihovoj) ljubavi je dopuštena nepažnja I nebriga – u potpunosti!
Usput rečeno, briga I pažnja u roditeljskoj ljubavi – neophodna je potreba za čovjeka! Dakle, radi se o potrebi – štoviše neophodnoj! Dakako, pošto se radi o brizi I pažnji za opstanak (čovjeka).
ZAKLJUČAK
Kao najosnovnije, kakva bi to (roditeljska) ljubav bila – bez brige I pažnje?! Što, zar u ljubavi, dakle kada voliš (nekoga ili nešto) – pošto briga I pažnja nemaju veze s ljubavi – uopće nije važno paziti I brinuti o voljenoj osobi?!
Psiholozi u biti tvrde da čovjek ima pravo biti uvjeren da voli, ili da je voljen – unatoč tome što ne pokazuje, odnosno ne prima brigu I pažnju, pošto briga I pažnja nemaju nikakve veze s ljubavi! Ljubav u kojoj se ne brine I ne pazi na voljenu osobu – načisto monstruozno!
Da li je uopće potrebno spominjati da potpunog upoznavanja druge osobe – koje psiholozi navode kao (svoj) najvažniji uvjet postojanja ljubavi – u roditeljskoj ljubavi ni slučajno nema! Točnije, nikakvo upoznavanje nije potrebno! Što, zar majka treba prvo dobro, detaljno I potpuno upoznati svoje dijete da bi ga voljela?! Isto tako I dijete majku?! Dakle, gdje je tu makar trunka zdravog razuma?!
Dakle, prema objašnjenjima psihologa – roditeljska ljubav uopće ne postoji, nego se radi o (roditeljskoj) zaljubljenosti.
PETO
TVRDNJOM DA BRIGA I PAŽNJA NEMAJU VEZE S LJUBAVI – PSIHOLOZI KRISTALNO JASNO OBJAŠNJAVAJU NEKI MONSTRUOZNI ODNOS, ODNOSNO NEKU MONSTRUOZNU LJUBAV
Kao osnovno, preočito je da se ljubav može prepoznati (jedino) po brizi I pažnji. I, svakom čovjeku na ovom planetu je kristalno jasno da se radi o ljubavi (odnosno zaljubljenosti) – u slučaju kada uoči nečiju brigu I pažnju! Jedino psiholozima to nije jasno.
Dakle, uopće ne može biti sporno to da kada netko pokazuje brigu I pažnju (manju ili veću) – bez obzira radi li se o lažnoj, odnosno odglumljenoj, ili stvarnoj brizi I pažnji – da pokazuje (manju ili veću) ljubav! No, očito je da psiholozi – u nevjerovatnoj besvjesnosti toga što govore – kada vide brigu I pažnju znaju da se ne radi o ljubavi! Jer dakako, tvrde da briga I pažnja u ljubavi ne postoji!
Psiholozi tvrde da ljubav nema veze sa brigom I pažnjom, odnosno da briga I pažnja u ljubavi ne postoji. No, time tvrde to da ljubav postoji u potpunosti neovisno o brizi I pažnji. Odnosno, tvrde to da ljubav postoji – bez ikakvog obzira na to koliko je čovjek nepažljiv I nebrižan prema određenoj osobi! Načisto monstruozno!
Dakle, kakva je to ljubav bez brige I pažnje?! Lako je zamisliti, odnosno shvatiti da je jedino moguće da je ta ljubav – koju psiholozi opisuju – neka monstruozna ljubav!
ZAKLJUČAK
U potpunosti nesvjesni toga što govore, odnosno što koja (njihova) riječ znači, tvrdnjom da u ljubavi ne postoji briga I pažnja – psiholozi zapravo potpuno otvoreno tvrde da kada vide brigu I pažnju – da znaju da tu ljubavi nema, pošto za njih briga I pažnja u ljubavi ne postoji! Načisto monstruozno!
U biti, svakako je monstruozan I način – a zapravo razmišljanje psihologa – kada objašnjavaju odnos između dvije osobe koje se vole, a bez (međusobne) brige I pažnje! Dakle, doslovno su razorili I uništili do neraspoznatljivosti svaku stvarnost, svaku normalnost.
ŠESTO
U NEVJEROVATNOJ NESVJESNOSTI TOGA ŠTO GOVORE, PSIHOLOZI ZAPRAVO TVRDE DA PRISUTNOST BRIGE I PAŽNJE (KOD NEKOGA) – ZNAČI DA SE NE RADI O LJUBAVI
Naprosto, tvrdnja da briga I pažnja u ljubavi ne postoji – neosporna je tvrdnja da postojanje brige I pažnje znači da ljubavi nema! Dakle, neosporno je to da u slučaju kada neka osoba pokazuje brigu I pažnju prema drugoj osobi – tvrdnja psihologa govori da tu ljubavi nema! No, u tom slučaju preostaje jedino I isključivo ta mogućnost – ako ne postoji u brizi I pažnji – da ljubav postoji u nebrizi I nepažnji! Nesumnjivo je da psiholozi govore o toj I takvoj ljubavi. Dakako, u nevjerovatnoj, odnosno nezamislivoj nesvjesnosti toga što govore!
ZAKLJUČAK
Psiholozi potpuno otvoreno, I pred cijelim svijetom, pokazuju potpunu bezobzirnost prema činjenicama. Najtočnije rečeno, upravo svaku očitu, općepoznatu, dakle svim ljudima ovog svijeta jasnu I znanu činjenicu – oni negiraju! Štoviše, tvrde ništa manje nego baš potpuno suprotno njima! Nego, u punoj besmislenosti, jedino im je važno da se vode nekom nevjerovatnom zamisli da ljubav mora biti čisto i potpuno savršenstvo!
Na kraju, još jednom ponovljeno – psiholozi se usuđuju ništa manje nego u punoj potpunosti negirati, odnosno unakaziti I uništiti, svaku postojeću činjenicu!
SEDMO
ČOVJEK U SVAKOM TRENUTKU ZNA ŠTO VOLI – ŠTOVIŠE, I KOLIKO TOČNO VOLI – JER MU JE TO OSNOVA ZA DJELOVANJE, ODNOSNO ZA ODNOS PREMA SVEMU ŠTO POSTOJI
Kao osnovno, kristalno je jasno I očito to da čovjek ima neophodnu potrebu da u svakom trenutku zna što voli a što ne voli, a jednako tako I koliko točno voli (ili ne voli). Jer, bez tog shvaćanja mu je – što se tiče preživljavanja – potpuno nemoguće uspostaviti pravilan odnos prema, doslovno, svemu što postoji. Najtočnije rečeno: čovjek u svakom trenutku radi ono što najviše voli.
Preočito je da objašnjenje ljubavi koje daju psiholozi – doslovno – nema ni najmanje veze sa stvarnošću, odnosno sa činjenicama!
Usput rečeno, ne postoji ta činjenica – bilo u vezi ljubavi ili kojeg drugog osjećaj – koja je skrivena od čovjeka! Naime, potpuno je jasno da čovjek sam stvara sve te činjenice o ljubavi – odnosno, najizravnije sudjeluje u njima.
ZAKLJUČAK
Dakle, kada bi čovjek čekao godinama da shvati da li nešto voli ili ne – a što psiholozi vide kao jedino normalno, odnosno kao jedinu postojeću stvarnost – čovjeka ne bi bilo! Ljubav je osnova za snalaženje čovjeka u životu, odnosno preživljavanju – doslovno – u svakom trenutku! Usput rečeno – I dakako svima znano – I malo dijete u svakom trenutku zna što voli, a što ne voli! Dakako, jer preko osjećaja ljubavi živi, odnosno preživljava. No, zar činjenice postoje za psihologe?! Uistinu, postoji li jedna jedina?!
OSMO
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU LJUBAV KAO DA UOPĆE NE POSTOJI ČINJENICA DA ČOVJEK MOŽE VOLJETI MALO, ODNOSNO SLABO – I PUNO, DAKLE JAKO
Za psihologe I inače – dakle, kako u vezi ljubavi, tako I u vezi drugih osjećaja – uopće ne postoji redosljed vrijednosti! Dakle, premda je to svakom čovjeku na ovom svijetu potpuno očito I znano, za psihologe ne postoji to da se ljubav pokazuje, odnosno može pokazivati u cijelom rasponu od najmanje do najveće. Premalo je reći da je to nevjerovatno – no, za psihologe je ljubav jedino I isključivo onaj najveći, najjači, štoviše potpuno savršeni osjećaj ljubavi! Dakle, kod njih – zaista ni slučajno – ne postoji nikakva druga, odnosno manja ljubav od one zapravo bajkovite ljubavi! Doslovno – jednom jedinom riječi čak niti ne upućuju na tu mogućnost!
ZAKLJUČAK
Što se psihologa tiče – odnosno njihove predrasude, a zapravo njihove potrebe da jedino I isključivo pametuju I mudruju – ljubav mora biti isključivo nešto najveće na svijetu, čisto savršenstvo, I svakako najveća bajka na svijetu! Dakako da se u to, dakle u tu bajku o ljubavi, ne uklapa čak ni jedna od najvažnijih I svakako svim ljudima očita I znana činjenica da čovjek može voljeti I malo I jako!
DEVETO
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU LJUBAV PRVENSTVENO KAO POTPUNO SAVRŠENO POZNAVANJE I PRIHVAĆANJE DRUGE OSOBE
To da psiholozi zaista govore jedino I isključivo o čistom savršenstvu – u ovom slučaju o savršenom poznavanju I prihvaćanju druge osobe – kristalno je jasno po svemu, te I po tome što tvrde da svako nepoznavanje I neprihvaćanje druge osobe znači zaljubljenost, a koju opisuju kao negaciju ljubavi! A zaljubljenosti – dakle, nečega za što kažu da negira ljubav – prema njihovom mišljenju u ljubavi nema, odnosno, nije uopće moguće da ima! Dakle, u obzir dolazi jedino čisto I potpuno savršenstvo!
Psiholozi za sam temelj objašnjenja ljubavi navode potpuno (u)poznavanje druge osobe, a što opisuju ništa manje nego kao čisto savršenstvo u kojem jedna osoba u svakom trenutku najtočnije zna što druga osoba treba.
ZAKLJUČAK
Usput rečeno, psiholozi tvrde I to da ljubav nije potreba. Točnije, tvrde da ni jedna od osoba u ljubavnoj vezi uopće, dakle nikad ne govori što treba – jer to bi, dakako, značilo da je ljubav potreba, a oni su na temelju ništa manje nego čisto znanstvenih istraživanja došli do zaključka da ljubav nije potreba – nego ona druga osoba obavezno uvijek zna kada I kako zadovoljiti sve potrebe partnera (a koje, dakako, ipak nisu potrebe)!
DESETO
PSIHOLOZI TVRDE DA SU LJUBAV I ZALJUBLJENOST U POTPUNOSTI RAZLIČITI OSJEĆAJI – NO IPAK, SAMI TO KAŽU, NISU U STANJU NAĆI JEDNU JEDINU RAZLIKU IZMEĐU TOG DVOJEG
Kao osnovno, psiholozi tvrde da zaljubljenost nema baš nikakve veze s ljubavi – točnije, da nema baš nikakve sličnosti između ljubavi I zaljubljenosti. Naime, doslovno kažu to da je zaljubljenost protivnost I negacija ljubavi. No, iako je to dvoje za njih u potpunosti različito, štoviše protivno – oni, kako sami kažu, (promatranjem veze) uopće nisu u stanju razlikovati to dvoje! Dakle, ne mogu naći jednu jedinu razliku – pošto bi, dakako, I najmanja razlika značila razlikovanje tog dvojeg!
Usput rečeno, kako da psiholozi nađu I jednu jedinu razliku između ljubavi I zaljubljenosti kada – kao što cijeli svijet neosporno zna, dakako osim psihologa – da je I zaljubljenost ljubav, dakle, kada je u oba slučaja u pitanju jedna te ista ljubav?!
ZAKLJUČAK
Važno je spomenuti to da psiholozi razlikuju zaljubljenost I ljubav jedino i isključivo kroz vremensko trajanje veze. Točnije, kažu da tek nakon isteka vremena od nekoliko godina – oni navode uglavnom jednu I pol do tri godine – mogu ustvrditi da li u nekoj vezi postoji zaljubljenost ili ljubav. Iako zapravo ispada da (ni to) nije tako. Naime, kako obavezno u potpunosti negiraju upravo svaku svoju tvrdnju – tako negiraju I ovu. Jer kažu da ljubav postoji isključivo u (dugo)trajnoj vezi – a po čemu ispada da ljubavi nema ni nakon tri godine zaljubljenosti! No, zar je I najmanje važno što koja riječ, odnosno tvrdnja, znači?!
JEDANAESTO
PSIHOLOZI TVRDE DA JE LJUBAV SMISAO ŽIVOTA ČOVJEKA – IAKO JE KRISTALNO JASNO DA U ODNOSU IZMEĐU LJUDI, ODNOSNO U SVIJETU NE VLADA LJUBAV
Prije svega, lako je shvatljivo da smisao života ljudima ovog svijeta – čak I psiholozima – čini, odnosno predstavlja ono što im je najvažnije, odnosno najvažniji cilj! Dakle, neizbježno je to da se kristalno jasno vidi što je (ne)kome smisao, odnosno u čemu je (ne)tko našao smisao. Kada je nekom pojedincu smisao života primjerice da piše knjige – dakako da to iskazuje kao najvažniju stvar u svom životu, odnosno kao najvažniji cilj! Dakle, sve drugo (što mu je važno) podređuje pisanju knjiga.
Iako se u cijelom svijetu govori isključivo to da su ljudi sebični, I uz to da sve podređuju novcu – dakle, da je svakome sebičnost, odnosno novac najvažniji cilj – psiholozi očito još nisu saznali za to! Usput rečeno, uz novac, dakako, ide zlo. Kako to I zašto? Pa zato što nema toga djel(ovanj)a – a zapravo toga zla – koje se ne čini za novac! Dakako, I ljubav se prodaje!
No, psiholozima je smisao života – ljubav! Dakle, nema sebičnosti, nema zla, nema novca!
ZAKLJUČAK
Kako bi to bilo moguće da je ljubav smisao života čovjeka – a da se to ne vidi?! Odnosno, da ljudi to ne pokazuju kao svoju najveću važnost, a zapravo kao najvažniji cilj?! Dakle, kako to da u svijetu ne vlada ljubav?!
Naprosto ne postoji čovjek kojemu nije jasno da je novac cilj I smisao života čovjeka – osim dakako psiholozima! Dakle, u ovome svijetu ljudi kristalno jasno pokazuju da žrtvuju upravo sve što postoji na ovome svijetu – pa tako I ljubav – radi novca!
DVANAESTO
SHVAĆANJE ČOVJEKA DA JE KRIVO PROCIJENIO DRUGU OSOBU, JEDINO LOGIČNO JE DA DOVEDE DO PRESTANKA LJUBAVI – NO PSIHOLOZI TVRDE DA LJUBAVI NIJE NI BILO
Psiholozi nude nevjerovatnu tvrdnju: da shvaćanje čovjeka da je krivo procijenio osobu s kojom je u vezi – znači da u toj vezi nikad nije bilo ljubavi! Dakle, iako je u potpunosti siguran da je tu osobu volio, I štoviše pokazivao sve moguće znakove ljubavi. Usput rečeno, tvrde da je u tom slučaju postojala jedino zaljubljenost – a koja je protivnost ljubavi, odnosno, nema baš nikakve veze sa ljubavi!
Dakle, upravo svaki čovjek na ovom svijetu – osim psihologa – sa potpunom sigurnošću zna da shvaćanje o krivoj procjeni osobe s kojom je u vezi vodi do prestanka ljubavi. No, psiholozi tvrde da vodi k tome da ljubavi nije ni bilo.
To da kriva procjena druge osobe (u vezi) može voditi jedino do prestanka ljubavi – nešto je što je toliko očito da se podrazumijeva! Odnosno, o tome uopće ne treba ni razmišljati: naime, kada čovjek shvati da je krivo procijenio drugu osobu – tada naprosto prestane voljeti! Dakle, preočito je da je to jedina moguća stvarnost. No, psiholozi tvrde da shvaćanje o krivoj procjeni znači da ljubavi nije ni bilo – nego da je bila zaljubljenost, a za koju tvrde da je protivnost I negacija ljubavi!
Psiholozi očito ne žive u ovoj stvarnosti. Dakle, ako je čovjek u potpunosti uvjeren da je dobro procijenio – dakako da voli. Jer kada ne bi volio – to bi značilo da zavarava drugu osobu. No, ne zavarava ni sebe, a ni drugu osobu.
Kako je to uopće moguće da ne vrijedi potpuno očita I neosporna logika, naime ta da čovjek osjeća ljubav – u slučaju kada je uvjeren da je dobro procijenio drugu osobu – a da prestaje osjećati ljubav kada je uvjeren da je krivo procijenio?!
ZAKLJUČAK
O tome što čovjek osjeća, da li ljubav ili zaljubljenost, za psihologe ne odlučuje ono što je, bez daljnjega, svakom čovjeku na ovom svijetu očito – a to je pokazivanje brige I pažnje – nego odlučuje isključivo shvaćanje o krivoj procjeni!
Dakle, što se psihologa tiče shvaćanje čovjeka o pravoj, dobroj procjeni ne odlučuje o tome da li je u pitanju ljubav ili ne, odnosno ne znači baš ništa – a istodobno shvaćanje o krivoj procjeni znači da ljubavi nije (ni) bilo!
TRINAESTO
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU LJUBAV KAO DA SE ONA ODNOSI ISKLJUČIVO NA CJELOKUPNOST DRUGE OSOBE
Psiholozi objašnjavaju ljubav između dvije osobe u smislu da se ona odnosi isključivo na cjelokupnost druge osobe. Dakle, za njih uopće ne postoji to da se svaka pojedinost vezana za drugu osobu voli različito, dakle više ili manje, odnosno da se neke pojedinosti uopće I ne vole. Dakle, iako se svaki čovjek na ovom svijetu obavezno bavi pitanjem o tome što najviše voli, te dakako I što voli manje kod određene osobe – ta stvarnost za psihologe uopće I ni slučajno ne postoji!
ZAKLJUČAK
Dakle, zar zaista postoji čovjek kojemu je to skriveno, kojemu je to tajna da kod određene osobe nešto voli više, a nešto manje?! Iako je malo reći da je to čudno – psiholozi nekako uspijevaju ne znati baš ništa o tome! Odnosno, unatoč tolikim općepoznatim, odnosno potpuno očitim I najjednostavnijim mogućim činjenicama – oni (I dalje) uspijevaju živjeti u svijetu u kojem činjenice uopće ne postoje!
Malo je reći da je nevjerovatno to što psiholozi jednu jedinu činjenicu u vezi ljubavi nisu uzeli u obzir – odnosno da su krenuli u istraživanje ljubavi ne mareći ni za jednu jedinu činjenicu – nego su od prve do posljednje riječi sve umislili I izmislili!
ČETRNAESTO
TA, ODNOSNO TAKVA LJUBAV KOJU OPISUJU I OBJAŠNJAVAJU PSIHOLOZI – ŠTOVIŠE, I ONI SAMI SE DOVODE DO TOG ZAKLJUČKA – NE POSTOJI
Prije svega, preočito je da su tu ljubav o kojoj govore – psiholozi u punoj potpunosti izmislili, odnosno umislili!
Kao osnovno, potpuno je očito I jasno da se radi o tome da u objašnjenju ljubavi koje nude psiholozi – nema ni najmanje zdravog razuma, a zapravo uopće nema činjenica! Najtočnije rečeno, psiholozi su ljubav objasnili smislu kao da činjenice uopće ne postoje!
To nevjerovatno besmisleno objašnjenje ljubavi od strane psihologa, odnosno te potpuno besmislene tvrdnje u vezi ljubavi: o savršenoj procjeni druge osobe, o potpunom, dakle savršenom upoznavanju I prihvaćanju druge osobe, o postojanju ljubavi jedino u trajnoj vezi, te svakako I upravo sve ostale njihove tvrdnje – kristalno jasno opisuju (neko) savršenstvo, I u biti tvore bajku, dakle nešto za što je isti tren jasno da ne može postojati, odnosno da uopće ne postoji!
Dakle, psiholozi su ljubav pronašli (uglavnom) jedino u trajnoj vezi, a što može značiti samo to da su ljubav pronašli jedino u vezi koja traje do smrti. No, kada su počeli malo proučavati trajnu vezu došli su do zaključka da mnogi ljudi imaju vezu do smrti ne zbog ljubavi nego iz mnogih drugih razloga. Na kraju su sami sebe, dakako sve nesvjesno, doveli I do pitanja da li ljubav – ta ljubav o kojoj oni govore, koju oni opisuju I objašnjavaju, dakle, to savršeno međusobno prihvaćanje I ugađanje koje traje sve do smrti – uopće postoji! I dakako, to jasno govori o tome da psiholozi, doslovno, pojma nemaju što rade, odnosno čime se bave. U biti, najtočnije rečeno, za jednu jedinu riječ – a kamoli tvrdnju – psiholozi ne shvaćaju što znači, što govori! To naprosto stoji, kako se kaže, crno na bijelo u svemu onome što su napisali I izjavili! Dakle, dokazi o tome, ni najmanje skriveno, stoje pred očima cijelog svijeta.
ZAKLJUČAK
U biti, dovoljno je reći samo to da su psiholozi sami došli do pitanja da li ta njihova ljubav, koju opisuju I objašnjavaju, uopće postoji. No dakako, to ih nije ni najmanje pokolebalo – a zapravo osvijestilo – što se tiče objašnjenja ljubavi! Jer, u svijetu bez činjenica, u kojem oni žive, postoji samo ono što im paše – a to je mudrovanje I pametovanje!