Preočito je da psiholozi ne znaju, doslovno, baš ništa o tome što je trajna veza – a njome objašnjavaju ljubav!
POTPUNO JE OČITO DA PSIHOLOZI NI NAJMANJE NISU SVJESNI ŠTO ZNAČI IZRAZ TRAJNA VEZA, ODNOSNO TVRDNJA DA LJUBAV POSTOJI JEDINO U TRAJNOJ VEZI
Trajna veza – to uopće ne može biti sporno – označava (jedino) cilj kojem mnogi ljudi teže! A taj cilj – ništa jednostavnije, i svima znano – znači to da ljudi žele ostati u istoj vezi, odnosno s istom osobom do kraja života! Dakle, trajna veza je – jedino I isključivo želja, odnosno cilj čovjeka da živi s nekime zajedno sve do smrti!
Naprosto, svatko zna da je trajna veza ona koja traje do smrti. No, iako je to svakom čovjeku na ovom svijetu jasno, psiholozi – doslovno – pojma o tome nemaju! Činjenice o tome ih ni najmanje ne zanimaju – jer je preočito da nikad nisu ni pokušali odgovoriti na to pitanje što je trajna veza. Uostalom, njihova misija je potpuno razaranje, odnosno uništavanje svake postojeće činjenice!
Ukratko, to da je veza trajna – pošto takva veza traje do smrti – moguće je reći jedino za onu vezu u kojoj je jedna od osoba u (toj) vezi umrla! Dakle, radi se o ovome: veza postaje trajna – odnosno, veza se može proglasiti trajnom – tek onog trenutka kada (jedna od) osoba u toj vezi umre. No, u tom istom trenutku, dakako, trajna veza I prestaje postojati, pošto je smrt prekinula tu (trajnu) vezu! To znači da trajna veza zapravo predstavlja, odnosno traje, jedan jedini, I to najkraći mogući trenutak. I, psiholozi su, zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj genijalnosti, ljubav pronašli upravo u tom najkraćem mogućem trenutku – točnije, u samom trenutku smrti osobe koja je bila u vezi!!
Izraz trajna veza – tu ne može biti nimalo sumnje – označava jedino onu vezu koja traje do smrti! Jer, veza koja ne traje do smrti – odnosno koja se prekine prije smrti – dakako da nije trajna, odnosno ne može biti trajna! Isto tako ako je veza u trajanju, ako još traje – opet nije trajna, i ne može biti trajna (pošto trajna veza traje do smrti)!
Naprosto, jedino smrt, I tek smrt (u vezi) – jedini je slučaj, odnosno jedina je mogućnost da se veza odredi kao trajna! Trajna veza je – doslovno – veza koja je nastala tek smrću osobe (u vezi)! No – ta trajna veza istodobno se I prekinula!
Usput rečeno, tvrdnja psihologa da trajna veza postoji I nakon smrti jedne od osoba iz (trajne) veze – uopće se ne može primijeniti u stvarnosti! Točnije, čovjeku uopće ne može pasti na pamet – osim psiholozima – reći da je, on sam ili netko drugi, u trajnoj vezi sa osobom koja nije živa! Naime, osnovna je činjenica u tom slučaju da čovjek tuguje I žaluje za voljenom osobom koje više nema. A dakako, (to) tugovanje I žalovanje ne može se nazvati trajnom vezom – odnosno, ne može se poistovjetiti sa trajnom vezom! Stvarnost je takva da u tom slučaju ljudi govore da su imali trajnu vezu, da su bili u trajnoj vezi. Dakle, ima li I najmanje smisla da osoba koja žali I tuguje zbog smrti voljene osobe kaže da je – dakako žalovanjem I tugovanjem – u trajnoj vezi, ili da to netko drugi kaže za nju?! Naprosto, to zvuči neprimjereno – a što znači da I jeste neprimjereno, dakle izvan stvarnosti!
Ukratko, psiholozi sebi dopuštaju da po volji, kako god im paše, nazivaju trajnom vezom odnose za koje je kristalno jasno da ih se u stvarnosti uopće ne koristi, odnosno, ne može ih se koristiti – a preočito je da je to zato što oni ne opisuju stvarnost!
Sličan je primjer ljubav prema osobi s kojom ne postoji zajednički život. Dakle, mnogi ljudi cijeli život pate zbog određene osobe s kojom nisu uspjeli ostvariti zajednički život. Psiholozi I za taj primjer kažu da se radi o trajnoj vezi. A lako je shvatiti da, u ovoj stvarnosti, nikad nikome nije ni na pamet palo, niti je uopće moguće da ikome padne na pamet da kaže da se radi o trajnoj vezi za vezu koja se nikad nije ni dogodila – pošto je to, dakako, slučaj da je (trajna) veza samo želja! Dakle, veza se jedino priželjkuje – a dakako, iz razloga što uopće ne postoji! Dakle, tko će to – osim psihologa – misliti ili reći da je u trajnoj vezi s osobom s kojom bi zapravo jedino želio biti, odnosno živjeti u (trajnoj) vezi?!
ZAKLJUČAK
Naprosto, ne postoji ta riječ – a kamoli tvrdnja – koje su psiholozi I najmanje svjesni u svom objašnjenju ljubavi (I ostalih osjećaja)! Doslovno – psiholozi pojma nemaju što kojom riječi govore, a zapravo što koja riječ znači! A preočito je da ih to niti ne zanima!
Pametovanje I mudrovanje – jedino je što zanima psihologe! Dakle, važno je jedino I isključivo to da njihove riječi I tvrdnje zvuče mudro I pametno. A tu je svakako osnovno pravilo: što luđe – to bolje! Dakle, što više izvrću I uništavaju činjenice – to se njihove tvrdnje čine mudrije I pametnije! Dakako, s obzirom na to da im titula znanstvenika daje moć, odnosno vjerodostojnost, dakle osigurava da su u pravu, dakle u znanju I znanosti!
I na kraju, ti psiholozi inzistiraju da svi pisci svijeta, a zapravo svi ljudi svijeta prihvate njihovo objašnjenje ljubavi – dakle, da prihvate njihova, dakako veličanstvena, znanstvena istraživanja I otkrića o ljubavi!
DODATAK ZAKLJUČKU
Ukratko, ne postoji ta činjenica o ljubavi – a koju psiholozi nisu, doslovno, razorili I uništili! U stvari, psiholozi jedino to I rade – dakle, u vezi svake svoje teme razaraju činjenice, a zapravo zdrav razum. Primjerice, njihova definicija sreće glasi: sreća je zadovoljstvo! A uz to dodaju tvrdnju da se sreća – ipak – jako razlikuje od zadovoljstva! Čini se, odnosno zvuči potpuno nevjerovatno – ali je ipak istina da su baš to ustvrdili! Dakle, iako su prvo čisto matematički izjednačili sreću I zadovoljstvo – koristeći neosporno same osnove matematike, one koje su načisto jasne I za predškolsku djecu – poslije toga, odnosno istovremeno tvrde da to ni slučajno nije tako, štoviše, da se radi o jako velikoj razlici sreće I zadovoljstva! Dakle, čak i onaj najosnovniji I najjednostavniji mogući zakon matematike – koji govori da ne može istovremeno vrijediti da nešto jeste I da, štoviše uz jako velike razlike, nije – psiholozi pobijaju I negiraju! Zaista, da li je ikako moguće zamisliti nešto gore od tog?!
Nadalje, za tugu psiholozi tvrde da je obavezno riječ o gubitku. Dakle, iako čovjek osjeća tugu I zbog onog što nikad nije imao, pa tako nije ni izgubio – primjerice više novca, bolji auto, veću plaću – oni tvrde da je I u tom slučaju riječ o gubitku, s objašnjenjem da čovjek (baš) tako osjeća. No, činjenica je da čovjek govori ono što osjeća – a da, lako je za pretpostaviti, samo najčudnijem umu može pasti na pamet da osjeća gubitak zbog nečeg što nikad nije ni imao. Uostalom, čovjek osjeća tugu, primjerice, I zbog tužne scene u filmu, zbog fotografije s tužnim prizorom, zato što se sjetio nečeg tužnog, I slično – a gdje uopće ne postoji želja za nečime, a time ni pitanje gubitka!
Nadalje, zaljubljenost za psihologe nije ljubav – štoviše nema baš nikakve veze s ljubavi – unatoč tome što, sami to kažu, ne mogu naći, doslovno, jednu jedinu razliku između tog dvojeg (pošto bi I najmanja razlika dovela do razlikovanja tog dvojeg)!
Da se ne nabraja baš svaki primjer toga što govore, možda je dovoljno spomenuti još samo to da u svojim istraživanjima I objašnjenjima psiholozi još uvijek nisu došli do otkrića da čovjek uništava planet – dakle, unatoč tome što je to svakom I malo razumnom čovjeku bilo jasno još prije najmanje pola stoljeća!
Znanost zvana psihologija, koja bi se trebala baviti činjenicama – bez I najmanje pretjerivanja, odnosno doslovno – svim se mogućim silama bori protiv činjenica, a time I znanosti! Dakle, razara I uništava upravo svaku činjenicu, a zapravo svaku normalnost!