Govoriti o dostojanstvu kao o nekakvom pojmu koji je odvojen od osjećaja dostojanstva – neizbježno znači biti u potpunosti izvan stvarnosti, odnosno izmišljati!
NAPOMENE:
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI NIJE NI PRIBLIŽNO SLIČAN NI JEDNOM DRUGOM, ODNOSNO POSTOJEĆEM (NA SVIJETU)
SADRŽAJ SE TEMELJI ISKLJUČIVO NA NAJJEDNOSTAVNIJIM – ODNOSNO NA OPĆEPOZNATIM ČINJENICAMA
UVOD
1
ZNANSTVENICI SI DOPUŠTAJU NEVJEROVATNU NEPROMIŠLJENOST – TIME ŠTO NEKE OSJEĆAJE OPISUJU ISKLJUČIVO KAO POJMOVE
NAPROSTO BEZ IKAKVOG OBJAŠNJENJA – ODNOSNO, BEZ IKAKVE POTREBE ZA OBJAŠNJENJEM – NEKE OSJEĆAJE PIHOLOZI (I DRUGI ZNANSTVENICI) OPISUJU JEDINO KAO POJMOVE
Za psihologe (I druge znanstvenike) dostojanstvo je – u odnosu na mnoge druge osjećaje – samo obični pojam! Dakle, u smislu da je osjećaj dostojanstva nešto što zapravo uopće ne postoji!
Jedina stvarnost vezana za dostojanstvo čovjeka – pa time I sve ono što se može sa sigurnošću, odnosno preko činjenica govoriti o dostojanstvu (čovjeka) – ima izvor u osjećaju dostojanstva! Dakle, baviti se dostojanstvom kao pojmom, a ne kao osjećajem – načisto je izmišljanje I umišljanje!
NEPOSTOJANJE UZAJAMNOG POŠTOVANJA MEĐU LJUDIMA – ODNOSNO, NEPOSTOJANJE ISTIH PRAVA – JASNO POKAZUJE DA POJAM DOSTOJANSTVA UOPĆE NE POSTOJI
Mnogi znanstvenici, u prvom redu psiholozi I pravnici, bave se pojmom dostojanstva u cilju stvaranja uzajamnog poštovanja između ljudi, odnosno u cilju da se svima osiguraju ista prava! Točnije, uče druge ljude (o) tome da budu dostojanstveniji – u smislu da više poštuju jedni druge – a s druge strane pak stvaraju zakone kao osiguranje dostojanstva svakog čovjeka!
No, do pomaka na bolje uopće I ni slučajno ne dolazi! Štoviše, po riječima tih istih znanstvenika – događa se kriza dostojanstva čovjeka u 21. stoljeću! U biti, događa se to da što se više znanstvenici bave pojmom dostojanstva čovjeka – (stvarno) dostojanstvo čovjeka upada u sve veću krizu!
Bavljenje pojmom dostojanstva – bavljenje je nečime što ne postoji, bavljenje je nečime što nije stvarno, odnosno što je izvan stvarnosti, a što jasno pokazuju rezultati koje znanstvenici postižu!
BEZ SHVAĆANJA DOSTOJANSTVA KAO OSJEĆAJA – DAKLE, NEČEGA ŠTO JE SVAKOM ČOVJEKU (ZA)DANO – SVAKI POKUŠAJ OBJAŠNJAVANJA DOSTOJANSTVA UNAPRIJED JE OSUĐEN NA PUKO IZMIŠLJANJE I ZAVARAVANJE
Dostojanstvo je, kao osnovno – osjećaj! A to, prije svega, znači da svaki čovjek posjeduje dostojanstvo – odnosno, da se radi o nečemu što je (svakom) čovjeku dano I zadano! I dakako, to znači da objašnjenje dostojanstva postoji jedino u objašnjenju tog osjećaja!
Dostojanstvo je – kao osjećaj – neophodna potreba čovjeka, dakle nešto bez čega čovjek ne može živjeti! No, znanstvenike očito uopće ne zanima osjećaj dostojanstva – odnosno o kakvoj se to potrebi čovjeka zaista radi! Zato im se neizbježno događa da izmišljaju I umišljaju – a zapravo, na žalost čovjeka, kroje mu nepravdu – odnosno, čine protiv njega!
STVARANJE POJMA DOSTOJANSTVA – NAPROSTO JE NEGIRANJE POSTOJANJA OSJEĆAJA DOSTOJANSTVA, ODNOSNO SAMOG ČOVJEKA
Dostojanstvo je – kao I njegovo značenje, a zapravo svrha – jedino ono, I u onome, što je čovjeku dano I zadano! Dakle, dostojanstvo je način života – točnije, način ponašanja čovjeka kako prema sebi, tako I prema drugim ljudima! I, svakako čovjeka ne treba učiti dostojanstvu – odnosno, tome da bude dostojanstveniji – pošto upravo sve potrebno dostojanstvo već ima! A što se tiče stvaranja boljih odnosa među ljudima I jednakopravnosti – to naprosto uopće nije stvar, odnosno pitanje dostojanstva!
NE GOVORITI O DOSTOJANSTVU KAO O OSJEĆAJU NEGO KAO O POJMU – POTPUNO JE ISTO KAO DA SE GOVORI O LJUBAVI BEZ OBZIRA NA TO ŠTO JE LJUBAV OSJEĆAJ, I ŠTO TAJ OSJEĆAJ ZNAČI, DAKLE KAKVO DJELOVANJE IMA U ČOVJEKU
Moglo bi se reći da je pitanje pojma dostojanstva – pitanje što je to pojam ljubavi! Dakle, zar je ljubav nešto – odnosno zar je moguće da bude nešto – što nema veze sa osjećajem ljubavi?!
Na žalost, bez shvaćanja dostojanstva kao osjećaja – (ovi) znanstvenici nikad neće shvatiti što je dostojanstvo! A što je daleko gore – nikad ništa neće (moći) učiniti po pitanju poboljšanja odnosa između ljudi!
Sasvim usput rečeno, znanstvenici – u prvom redu psiholozi – čak I ljubav objašnjavaju jedino kao pojam! Dakle, zapravo uopće ne shvaćaju da je riječ o osjećaju – čak ni onda kada najviše to naglašavaju! Naime, dopuštaju si da dijele savjete o ljubavi – a bez pokušaja da shvate čovjeka, odnosno osjećaj ljubavi, dakle to kako taj osjećaj zaista djeluje u čovjeku! I dakako, samo dovode čovjeka do ovakvog, bez daljnjega nakaradnog shvaćanja ljubavi kakvo je nastalo!
2
POGREŠKE PSIHOLOGA U DEFINIRANJU DOSTOJANSTVA
MNOGI PSIHOLOZI VIDE DOSTOJANSTVO – ODNOSNO OBJAŠNJENJE DOSTOJANSTVA – U (DOSTOJANSTVENOM) PONAŠANJU ODREĐENIH OSOBA
Ukratko, psiholozi vide dostojanstvo – i pokušavaju objasniti dostojanstvo čovjeka – (jedino) kroz ponašanje, kako sami kažu, uglednih I časnih ljudi!
Na žalost, dostojanstvo čovjeka nema zapravo nikakve veze sa ugledom I čašću – koliko god se psiholozima činilo suprotno! Naprosto, jednako kako svaki čovjek ima osjećaj dostojanstva, tako ima I svoje dostojanstvo – I to bez ikakvog obzira kakav ugled imao, I koliko častan bio! Štoviše, jednako dostojanstva ima onaj sa najmanje – kao I onaj s najviše ugleda I časti!
DEFINIRANJE DOSTOJANSTVA KAO (STVAR) UGLEDA I ČASTI – POTPUNO JE NEPRIHVATLJIVO
Kao osnovno – dostojanstvo I čast su zasebni osjećaji, odnosno pojmovi! Njihovo izjednačavanje, odnosno poistovjećivanje – izvan je svake stvarnosti, odnosno ozbiljnosti!
Potpuno je isto I sa izjednačavanjem dostojanstva I ugleda (iako ugled nije osjećaj)!
U samoj biti – radi se načisto o pukom nagađanju od strane psihologa! Dakle, naprosto im se čini da bi ponajprije ugled I čast mogli predstavljati dostojanstvo! No, to je zaista čisto nabacivanje riječima!
MNOGI ZNANSTVENICI POKUŠAVAJU SHVATITI DOSTOJANSTVO KROZ TVRDNJU DA POSTOJE DOSTOJANSTVENE OSOBE (A NE SAMO DOSTOJANSTVENO PONAŠANJE)
Mnogi psiholozi (I drugi) vjeruju da postoje dostojanstvene osobe – očito u smislu postojanja svakako uglednih I časnih ljudi, čiji je život prožet dostojanstvom, štoviše čiji život ima uzor u dostojanstvu! No, stvarnost je – odnosno stvarni čovjek – potpuno izvan tog shvaćanja!
Stvarnost čovjeka je – svijet u kojem vlada zlo! O tome otvoreno govori čak I crkva, odnosno njezini predstavnici! Na žalost, nije nikako moguće da se to zlo odnosi na nešto što je izvan čovjeka – nego jedino I isključivo na samog čovjeka! Štoviše, posve očito – pošto se zapravo radi o vladavina zla u odnosima između ljudi – to zlo koje vlada se odnosi upravo na dostojanstvo (svakog) čovjeka!
NEKI ZNANSTVENICI GOVORE O DOSTOJANSTVU KAO POJMU KOJI OZNAČAVA UKUPNOST VRLINA KOJE POBUĐUJU POŠTOVANJE
Očito, ova definicija ima isti pristup poput onih koje govore o dostojanstvu kao ugledu I časti – odnosno koje se temelje na ponašanju i postojanju časnih I uglednih ljudi! U samoj biti, sve su to (dakako nesvjesni) pokušaji psihologa koji imaju za cilj objasniti ne to što dostojanstvo zaista jeste – nego što bi ono (po njima) trebalo biti! Dakle, radi se načisto o bavljenju nečime što je izvan stvarnosti!
Na žalost, vrline čovjeka uopće nisu vezane za njegovo dostojanstvo! Jer, kada bi ta definicija imala smisla – to bi neminovno značilo da ljudi sa malo vrlina (onih koje pobuđuju poštovanje) imaju malo dostojanstva! Dakle, u smislu da ne zaslužuju ista prava – a niti da zahtijevaju da imaju ista prava kao I oni sa puno više vrlina, odnosno dostojanstva! No – stvarnost je upravo suprotna! Jer upravo ti koje (dijelovi društva) smatraju manje vrlima – zapravo su I jedini koji se bore za ista prava, a što znači da (smatraju da) imaju jednako dostojanstva kao I svi drugi!
ZNANSTVENICI (POSVE NESVJESNO) UZIMAJU ZA PRETPOSTAVKU – A U SMISLU DA JE RIJEČ O NEČEMU ŠTO SE PODRAZUMIJEVA – TO DA ČOVJEK POKAZUJE DOSTOJANSTVO PO VLASTITOJ ŽELJI I ODLUCI
Na žalost – čovjek ne upravlja svojim (vlastitim) dostojanstvom! Naime, čovjek svakako nije (o)smislio dostojanstvo – dakle, samo je pronašao riječ za ono što već postoji – niti zna što je dostojanstvo! Kako onda da upravlja nečime što zapravo uopće ne poznaje?! Dakle, učiti nekoga da bude dostojanstveniji – kao što to čine psiholozi (I još neki znanstvenici) – nema ama baš nikakvu potporu u stvarnosti!
Usput rečeno, mnogi znanstvenici vjeruju da je (njihova) briga o dostojanstvu ljudi stvar napretka! No, propuštaju shvatiti ono najočitije I najosnovnije – da govoreći o dostojanstvu govore o nečemu što se u ljudima, I među ljudima, događa oduvijek, štoviše u potpuno jednakoj mjeri! U biti, propuštaju shvatiti što je dostojanstvo!
MNOGI ZNANSTVENICI GOVORE DA LJUDI SVE VIŠE SHVAĆAJU POTREBU ZA DOSTOJANSTVOM – A ZAPRAVO SE (U ISTO VRIJEME) U STVARNOSTI DOGAĐA UPRAVO SUPROTNO
Kao osnovno, sami znanstvenici ustvrđuju da postoji kriza dostojanstva čovjeka u 21. stoljeću! No, istovremeno nekako uspijevaju vidjeti I suprotno – to da čovjek sve više shvaća potrebu za dostojanstvom!
ZA NEKE ZNANSTVENIKE DOSTOJANSTVO JE “PRAVO NA POŠTOVANJE I NA ETIČKI ODNOS IZMEĐU LJUDI”
Prije svega, kakva je to uopće rečenica da je dostojanstvo “pravo (na poštovanje I) na etički odnos između ljudi”?! Gdje je tu, kao osnovno, potreba za (barem) osnovnom gramatikom? Dakle, kako si itko može dopustiti takvo pisanje – štoviše, u ime znanosti?!
U biti, u tom, i toliko očitom zapostavljanju gramatike – zapravo se, daleko više od svega drugog, vidi nedostatak želje za jasnoćom, a zapravo za traženjem istine!
Dakle, već po samoj gramatici se vidi da se radi o nečemu u potpunosti neozbiljnom, odnosno nedoraslom – a zapravo o nečemu što nije dostojno ikakvog objašnjavanja!
ZAKLJUČAK:
TO KAKO ZNANSTVENICI SHVAĆAJU DOSTOJANSTVO – POTPUNO JE IZVAN SVAKE STVARNOSTI
To što znanstvenici uče (druge) ljude da budu dostojanstveniji, što im predlažu dostojanstvo kao ideal u životu, što stvaraju zakone u odnosu na dostojanstvo – a zapravo u odnosu na vlastita objašnjenja dostojanstva koja ne povezuju sa čovjekom I njegovim stvarnim dostojanstvom, odnosno s osjećajem dostojanstva – u potpunosti je protivno stvarnosti! Na žalost, to znači da je protivno čovjeku – dakle, protiv je čovjeka! Vladavina zla u svijetu – a zapravo se, dakako, radi o vladavini zla u odnosima između ljudi – kristalno jasno to potvrđuje!
Dakle, znanstvenici su odlučili (na)učiti ljude dostojanstvu, odnosno tome da više poštuju jedni druge! No, tko će to naučiti čovjeka da više poštuje nekoga bez obzira na to da li ga voli I koliko ga voli, tko će naučiti čovjeka da više poštuje onog koga mrzi, koga prezire, na koga se ljuti, da više poštuje one koji su protiv njega, da više poštuje tuđu bezobzirnost, bahatost, laž, prijevaru, nerazumnost..?! Dakle, o čemu znanstvenici to govore? Gdje je tu ikakva znanost? Dakle, zar se zaista radi o znanosti I znanstvenicima?!