Čovjek jasno pokazuje da ne zna što je istina – odnosno da nema istine o sebi (o svom životu)!
UVOD
NAPOMENE:
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI NIJE NI PRIBLIŽNO SLIČAN NI JEDNOM DRUGOM, ODNOSNO POSTOJEĆEM (NA SVIJETU)
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI TEMELJI SE ISKLJUČIVO NA OPĆEPOZNATIM ČINJENICAMA – A ŠTO ZNAČI DA SE SVAKAKO RADI O ISTINI
1
OSNOVNO JE TO DA PSIHOLOZI UOPĆE NE ZNAJU OBJASNITI POJAM ISTINE – PA KAKO DA ONDA ZNAJU, ODNOSNO IMAJU, I JEDNU ISTINU O ČOVJEKU
PSIHOLOZI (I FILOZOFI), KAKO SAMI KAŽU, IMAJU VIŠE RAZLIČITIH TEORIJA O POJMU ISTINE – A ŠTO MOŽE ZNAČITI SAMO TO DA JEDINO NAGAĐAJU O TOME ŠTO JE ISTINA
To što psiholozi (I filozofi) imaju više različitih teorija o tome što je istina – odnosno, o tome što znači pojam istine – kristalno jasno govori da uopće ne znaju što je istina! Dakako, potpuno je očito da se – baš kao I u vezi svega drugog što govore o čovjeku – bave jedino I isključivo nagađanjem!
Dakle, kako da psiholozi (I filozofi) dođu do ikakve istine o čovjeku – kada je očito da uopće ne znaju što je istina, odnosno što taj pojam znači!
POSEBNO JE VAŽNO NAGLASITI TO DA POJAM ISTINE – U ODNOSU NA POJAM LAŽI – PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU KAO DA TA DVA POJMA NEMAJU BAŠ NIŠTA ZAJEDNIČKO
Osnovno je to da si psiholozi (I filozofi) dopuštaju – dakako, u potpunosti nesvjesno – da o istini govore s jednog stajališta, a o laži iz nekog drugog, odnosno potpuno različitog! Naime, radi se o tome da istinu vide (uglavnom) kao onu tvrdnju koja se slaže sa stvarnošću – a laž kao odgovor na pitanje: što se smatra laganjem!
Usput rečeno, u vezi pojma laži – koliko god to nezamislivo bilo – psiholozi naprosto uopće ne govore o laži, a da toga, dakako, nisu ni najmanje svjesni! Umjesto toga govore o laganju – dakle, o tome što se smatra laganjem! Naime, govore jedino o tome da je laž svjesno izošenje neistine, a da nesvjesno iznošenje neistine nije laž! I, to je za njih objašnjenje (pojma) laži?! Dok, pojam istine promatraju potpuno nevezano za to objašnjenje laži – dakle, kao da to dvoje nema ama baš ništa zajedničko, odnosno kao da je to moguće!
UPRAVO SVAKU SVOJU TVRDNJU – DAKLE, ONO ŠTO SMATRAJU ISTINOM – PSIHOLOZI OBAVEZNO NEGIRAJU (SVOJIM) DRUGIM TVRDNJAMA
Ukratko, ne postoji ta tvrdnja psihologa (I filozofa) – odnosno to što smatraju istinom – a koju oni sami, prije ili kasnije, ne negiraju!
Kristalno jasan prikaz tog posvemašnjeg negiranja daje njihova najosnovnija tvdnja – da se osjećaji ne mogu objasniti u potpunosti! Dakle, neosporno tvrde da su osjećaji dijelom objašnjivi – I da ih oni djelomično objašnjavaju – a dijelom da nisu objašnjivi! No, stvar je u tome da oni zaista nikad i ni slučajno ni ne pokušavaju reći, odnosno odvojiti to što točno znaju – a što to ne znaju, dakle, koji je to dio koji (im) je neobjašnjiv! Naprosto, događa se jedino to da svatko od njih piše o osjećajima što god poželi – I to u smislu kao da je točno upravo sve što kaže, I da osjećaje u potpunosti objašnjava – dakle, kao da čak ni ta njihova najosnovnija tvrdnja uopće ne postoji!
2
PSIHOLOZI NEMAJU JEDNU JEDINU ISTINU O ČOVJEKU – ODNOSNO O ŽIVOTU ČOVJEKA
TIME ŠTO (UOPĆE) NE ZNAJU OBJASNITI OSJEĆAJE – PSIHOLOZIMA JE U POTPUNOSTI ONEMOGUĆENA SVA ISTINA O ČOVJEKU
Naprosto, sva istina o čovjeku je – u (njegovim) osjećajima, u objašnjenju osjećaja! Dovoljno je reći da je najvažniji cilj u životu čovjeka osjećaj (sreće) – odnosno da je svaki trenutak života čovjeka vezan za osjećaje – pa da se shvati da je potpuno nemoguće bez objašnjenja osjećaja objasniti čovjeka, a zapravo naći I jednu istinu o čovjeku!
Time što ne shvaća (vlastite) osjećaje – čovjek zapravo ne shvaća samoga sebe! Primjerice, to što voli, ljuti se, tuguje, nada se, srami, ponosi (I slično), a da ne zna zašto to čini, nego naprosto bez razmišljanja I shvaćanja djeluje po svim tim osjećajima – ostavlja čovjeka bez ikakvog znanja o sebi, odnosno bez I jedne istine!
UPRAVO SVA ISTINA KOJU PSIHOLOZI IMAJU O ČOVJEKU JE JEDINO I ISKLJUČIVO U NAGAĐANJU – DAKLE, U POTPUNOM NEZNANJU
Bit je u tome da psiholozi – zaista doslovno – nemaju jednu jedinu tvrdnju o čovjeku u vezi koje bi bili usuglašeni, odnosno s kojom bi se svi složili! Dakle, upravo u vezi svakog pitanja vezanog za čovjeka – nude niz definicija, I niz različitih objašnjenja! No, to naprosto ne može značiti baš ništa drugo nego da jedino nagađaju – I da zapravo nemaju jedne jedine istine!
NI NAJOČITIJE ISTINE O ČOVJEKU – DAKLE, ONE KOJE ZNA ZAISTA SVATKO – PSIHOLOZI NE ŽELE PRIHVATITI, ODNOSNO KORISTITI KAO ISTINE (I VODITI SE NJIMA)
Psiholozi ne žele prihvatiti za istinu ni ono što je najočitije, I što je upravo svim ljudima znano! Dakle, ni slučajno se ne žele voditi primjerice time da ljudi uživaju u drogama, pušenju, alkoholu, prenajedanju, I slično – odnosno time da vlada laž I prijevara, sukobi, neprijateljstva, ratovi, ubijanja, a zapravo novac, odnosno zlo! Bit je u tome da te činjenice ne samo da nude – nego štoviše silom nameću objašnjenja I odgovore na svako pitanje vezano za (osjećaje) čovjeka, dakako, pošto kristalno jasno upućuju na sve odgovore! No, psiholozi ih izbjegavaju! Najtočnije rečeno – bježe od istine koliko god mogu! Jer, istina je ništa manje nego potpuno nepodnošljiva – kako za njih, tako i općenito za čovjeka!
A
ISTINA (O ČOVJEKU)
1
NAJVEĆA ISTINA O ČOVJEKU JE TA DA – ČOVJEK BJEŽI OD ISTINE O SEBI
ČOVJEK BJEŽI OD SAMOGA SEBE – A ŠTO ZAPRAVO ZNAČI TO DA BJEŽI OD ISTINE O SEBI
Život čovjeka se svodi na bijeg od samoga sebe – odnosno od istine o samome sebi!
To što se najveća većina ljudi za cijelog svog života ne pita baš ništa o vlastitim osjećajima – odnosno, to što psiholozi (I drugi koji proučavaju čovjeka) u potpunosti izbjegavaju da se bave činjenicama u vezi čovjeka – stvar je bijega čovjeka od samoga sebe!
Naprosto, radi se o tome da čovjek, kao prvo, izbjegava razmišljati o sebi – dakle, sabrati se na sebe kako bi ustanovio istinu o onome što radi, misli I govori! A kao drugo – izbjegava prihvatiti ono što najtočnije zna!
ČOVJEK BJEŽI OD POTPUNO OČITE ISTINE O SEBI I SVOM ŽIVOTU
Kao osnovno, uopće se ne radi o tome da čovjek ne zna istinu o sebi – nego o tome da bježi od tog shvaćanja, odnosno od te istine (doslovno najviše što može)!
Naprosto, bit je u tome da je istina kristalno jasna I očita – I da čovjek zapravo bježi od najočitijih istina!
ČOVJEK BJEŽI OD ISTINE O SEBI – JER JE TA ISTINA POTPUNO NEIZDRŽIVA ZA NJEGA
Sva bit je u tome da čovjek bježi od istine o sebi samo zato što uz tu istinu ne bi mogao (I dalje) činiti ono što želi činiti, odnosno živjeti onako kako želi živjeti! Drugim riječima, bježeći od istine – bježi od onog što ne može izdržati!
Dovoljno je spomenuti to da čovjek nije u stanju proglasiti za istinu čak ni toliko očitu, a zapravo najočitiju činjenicu u svom životu – to da je smrtan, dakle to da će umrijeti! Naime, uvjerava se u postojanje nekog drugog života, u besmrtnost – a dakako zbog potrebe, kako bi mogao izdržati (takav život) ! Dakle, kako da poslije toga proglasi istinom išta u vezi svog života?!
2
ČOVJEK BJEŽI OD ISTINE O SEBI – A ŠTO ZNAČI ZAPRAVO TO DA SE LAŽE I ZAVARAVA
ČOVJEK BJEŽI OD ISTINE O SEBI – A ŠTO ZNAČI DA SE LAŽE I ZAVARAVA (U VEZI SEBE)
Ukratko, čovjek bježi od istine o sebi – a to čini tako da se laže I zavarava u vezi toga što je istina!
ČOVJEK NEMA NI JEDNE ISTINE O SEBI NE ZATO ŠTO IH ON NE ZNA – NEGO ZATO ŠTO IMA POTREBU DA STALNO MIJENJA MIŠLJENJE, ODNOSNO DA SE ZAVARAVA O TOME ŠTO JE ISTINA
Osnovno je to da čovjek ima neophodnu potrebu da mijenja svoje mišljenje – a što, na kraju, znači da se laže I zavarava!
Naime, radi se o tome da promjena okolnosti, odnosno raspoloženja – za čovjeka obavezno znači promjenu razmišljanja, odnosno promjenu mišljenja! U grubo, to znači da u trenucima sreće čovjek ima posve druga, odnosno suprotna shvaćanja o sebi – u odnosu na to kada se osjeća nesretan! Drugim riječima, čovjek stalno mijenja svoju istinu – jer u određenim uvjetima I okolnostima ne može izdržati bilo koju istinu!
3
TO ŠTO ČOVJEK SMATRATI ISTINOM – ODREĐUJU NJEGOVE POTREBE
TO ŠTO JE ISTINA – ČOVJEKU ODREĐUJU NJEGOVE POTREBE
Osnovno je to da čovjek ima neophodnu potrebu da vjeruje da je nešto istina – makar najtočnije zna da se ne radi o istini! U biti, radi se o tome da je čovjeku važnije ostvariti svoje potrebe – od toga da se drži istine, odnosno od važnosti toga što je istina!
Ni najočitije istine – za čovjeka nisu istine! Na primjer, neophodna potreba čovjeka za utjehom – dovodi ga do toga da ne vjeruje čak ni u tu istinu da je smrtan, nego istinu vidi u vječnom životu, u besmrtnosti!
Primjer uništavanja prirode daje jednako jasan prikaz toga! Dakle, čovjek oduvijek zna tu istinu da prirodu mora čuvati – dakako, jer ne može da ne shvati da mu o tome ovisi njegov život! No, zbog potrebe za napretkom, odnosno boljim životom (automobilima, tvornicama i svime ostalim što je napredak donio) – doveo se do toga da je prirodu uništio do mjere katastrofe! Dakle, zbog te svoje potrebe (za boljim životom), čovjek se, od istine da prirodu mora čuvati, doveo do tog uvjerenja, do te istine – koju dakako javno i jasno iskazuje – da u ime napretka prirodu naprosto mora uništavati!
Usput rečeno, govoriti da je napredak važniji od vlastitog života i opstanka – čisto je ludilo! No, stvar je u tome da čovjek istinu vidi u svojoj potrebi – i to bez ikakvog obzira o kolikoj se ludosti radi! Vladavina zla u svijetu (a zapravo među ljudima) – jasno govori o tome!
ČOVJEK IMA NEOPHODNU POTREBU DA MIJENJA SVOJE MIŠLJENJE, ODNOSNO ISTINU – A ŠTO ZNAČI DA NEMA TU POTREBU DA SE DRŽI ISTINE (I DA ZNA ISTINU)
Radi se o tome da čovjek nije u stanju povjerovati ni u jednu istinu (vezanu za njegov život) – odnosno prihvatiti nešto za istinu – zato što bi time bio protiv svojih potreba! Bit je u tome što, grubo rečeno, svaka njegova potreba – zahtijeva drugačiju istinu!
Naprosto, čovjek nema jedne jedine tvrdnje o sebi I svom životu koje bi se zaista stalno i bezuvjetno pridržavao – odnosno, kojom bi se ravnao I vodio u svakom trenutku! Drugim riječima, o jednoj te istoj stvari čovjek kad-tad mijenja svoj stav i svoje mišljenje! Dakle, jedna te ista tvrdnja jednom je za čovjeka istina, a drugi put je laž – dakako, ovisno o potrebi!
ČOVJEK IMA (NEOPHODNU) POTREBU VIDJETI SEBE U NAJBOLJEM SVJETLU – DAKLE, DA RAZMIŠLJA BEZ IKAKVOG OBZIRA NA ISTINU
Doslovno – čovjek nije u stanju ni misliti ni govoriti loše o samome sebi! No, to ne može značiti ništa drugo nego to da mu istina uopće nije važna!
Naime, radi se o neophodnoj potrebi čovjeka da cijeni samoga sebe – a zapravo da cijeni svoj život! I stoga, čovjek je zapravo u potpunosti prisiljen cijeniti sebe – jer je to jedini način da sačuva (vlastiti) život! Odnosno, to je jedini način da ne izgubi volju za život!
ŽIVOT ČOVJEKA SE NE ODVIJA S OBZIROM NA ISTINU – NEGO S OBZIROM NA SREĆU
Osnovno je to da je sreća – najjača potreba čovjeka, odnosno njegov glavni cilj!
Život čovjeka se ne odvija s obzirom na istinu – nego s obzirom na sreću! Dakle, potreba čovjeka da mijenja istinu – zapravo je potreba čovjeka za srećom! Jer, čovjek želi samo to da bude sretan! No, to znači da je sreća važnija od svake istine!
Naprosto ne postoji ta istina koja će čovjeka spriječiti u tome da bude sretan – odnosno, koju on neće promijeniti i preoblikovati u neku svoju istinu!
ZAKLJUČAK:
SVATKO SI DOPUŠTA MISLITI DA JE U PRAVU – A ŠTO JE MOGUĆE JEDINO U SLUČAJU NEPOSTOJANJA ISTINE
Na žalost – istina (u vezi vlastitog života) za čovjeka uopće ne postoji! Činjenica da si svatko dopušta misliti da je u pravu – odnosno da svatko ima svoju istinu – kristalno jasno govori o tome!
Naprosto, svatko si dopušta imati vlastito mišljenje! No, to je moguće jedino u slučaju kada uopće nema istine – dakle, kada istina uopće ne postoji!
Usput rečeno, psiholozi (I neki drugi znanstvenici) govore o istini – isključivo ono što im je neophodno potrebno da bude istina, dakle, bez ikakvog obzira na to što je zaista istina!