Uopće nisu potrebna istraživanja o tome odkud dolazi ljubav – pošto je odgovor logičan I jasan!
KAO OSNOVNO, LJUBAV JE – POTREBA (ČOVJEKA)
Događa se nešto nevjerovatno čudno – psiholozi tvrde da ljubav nije potreba!
Kao prvo, kako to da baš svaki čovjek na svijetu posjeduje osjećaj ljubavi – iako je točnije reći da je svakome čovjeku (za)dano da osjeća ljubav – ako taj osjećaj čovjeku ne treba?!
Kristalno je jasno da ljudima osjećaj ljubavi treba. Zapravo se radi o tome da djelovanjem osjećaja ljubavi čovjek ostvaruje mnoštvo neophodnih koristi za život, odnosno preživljavanje. Štoviše, ljubav je čovjeku neophodna – dakako potreba – u baš svakom trenutku! Jer ljubav je osnova za čovjeka kojom određuje odnos prema upravo svemu što postoji. Dakle ljubav – odnosno to da li voli ili ne, te I koliko točno voli (ili ne) – služi čovjeku za to da shvati kako će se prema nečemu ili nekome odnositi! Usput rečeno, čak I malo dijete točno zna što I koliko voli (ili ne voli). Naprosto, to je osjećaj kojime se čovjek takoreći ravna u životu, odnosno preživljavanju.
Kao drugo, sami psiholozi tvrde da se ljubav odnosi na upravo sve što postoji. Iako su, dakako, potpuno nesvjesni te svoje tvrdnje. Naime, ljubav su objasnili kao da ta, iako njihova vlastita tvrdnja, ni slučajno ne postoji, odnosno kao da ni jedna jedina riječ iz te tvrdnje ne vrijedi.
Uz to, psiholozi tvrde da je ljubav smisao života čovjeka, a čime – dakako I to u potpunosti nesvjesno – govore o tome da je ljubav najosnovnija, odnosno najvažnija potreba čovjeka! Ili možda ono što čini smisao života za čovjeka nije važno, odnosno nije potreba?! Dakako da tu ne može biti ni najmanje sumnje – smisao života čini, odnosno znači ono što je najvažnije za čovjeka! Dakle, zar se zaista poslije već samo tih shvaćanja može reći da ljubav nije potreba čovjeka?!
Dakako, upravo svaki osjećaj koji postoji – najtočnije rečeno – neophodna je potreba čovjeka! Odnosno, preočito je da se radi o neophodnoj potrebi čovjeka da djeluje na osnovu svih (tih) osjećaja – radi opstanka!
Usput rečeno, tvrdnjom da mozak stvara ljubav – a za koju kažu da nije potreba – psiholozi zapravo tvrde da mozak čovjeka radi ono što ne treba, da radi nešto nepotrebno! No, u svijetu bez činjenica – u kojem psiholozi žive – jedino to je normalno!
SVAKA POTREBA – POTREBA JE, ZAPRAVO, ODREĐENIH ORGANA U TIJELU ČOVJEKA
Dovoljno je shvatiti primjerice to da je jedino moguće da je glad potreba želuca (za hranom) – pa da se shvati da se ljubav može javljati jedino u onom organu koji ima potrebu za ljubavi!
Dakle, potrebu za ljubavi mogu imati jedino organi koji su vezani za ljubav, jedino organi kojima je ljubav neophodna – točnije – neophodno potrebna! A mozak, preočito je, nema I ne može imati potrebu za ljubavi – baš kao ni za drugim osjećajima. Primjerice samo, zar mozak može imati potrebu za sramom, dosadom, itd?! Pa, mozak (čovjeka) se isključivo bori protiv tih osjećaja – a ne da ih stvara! Uz to, lako je shvatljivo da je mozak jedini organ u čovjeku koji ima potrebu (što više) izbjegavati osjećaje – dakle, koji se od svih organa najmanje bavi osjećajima! Naime, kako I sami neuroznanstvenici tvrde, mozak ima potrebu da obrađuje informacije u smislu da što jasnije shvaća što se čovjeku događa! Jer, radi se o potrebi (mozga) da stvara što više činjenica, a u cilju da se pomoću njih čovjek što bolje snalazi u stvarnosti – pošto se stvarnost, dakako, sastoji isključivo od činjenica! Dakle, potreba mozga je da – radi što boljeg prilagođavanja situaciji, odnosno snalaženja – svakako što bolje shvaća stvarnost. A općepoznato je da osjećaji smetaju u tome da se shvati stvarnost, odnosno da se jasno vide činjenice.
Primjerice, da li se potreba za razmnožavanjem – a koja je neosporno vezana za ljubav, pošto se, dakako, radi o samoj osnovi za nastajanje partnerske veze – zaista događa, odnosno javlja u mozgu, u razumu?! Nije li preočito da je to potreba vezana za genitalne organe?!
Da li postoje erogene zone? Zar je mozak zaista erogena zona?! Štoviše, zar je moguće da je mozak jedina erogena zona – odnosno mjesto, ili organ, koji jedini ima potrebu za ljubavi, dakle da stvara ljubav?!
Bez daljnjega, potpuno je ludo I pomisliti da bilo koji organ čovjeka radi nešto što ne treba – dakle, nešto što mu nije potreba, nešto za čime nema, svakako neophodnu, potrebu!
KAKO BI TO BILO MOGUĆE DA SE PRIMJERICE OSJEĆAJ PATNJE JAVLJA U MOZGU – AKO JE KRISTALNO JASNO DA BOLI ŽELUDAC
Uopće ne treba biti znanstvenik da bi se shvatilo da se primjerice osjećaj patnje ne može javljati u mozgu. Zašto? Kao osnovno, javljanje osjećaja patnje u mozgu neosporno bi značilo to da mozak pati, odnosno da mozak osjeća patnju – I to unatoč tome što ga ništa ne boli! Dakle, ako je kristalno jasno to da primjerice boli želudac – kako bi to bilo moguće da se patnja javi, odnosno stvori, (prvo) u mozgu, a ne u želucu?!
Uostalom, zna se da bol stvara patnju. Zato, jedino logično je da patnja nastaje zbog boli, odnosno istovremeno s boli – I to, dakako, na mjestu gdje je bol nastala! Zar je zaista imalo smisleno to da mozak osjeća patnju – a da ga ništa ne boli, dakle ako boli želudac?! Potpuno besmisleno!
Upravo je kristalno jasno, odnosno shvatljivo to da kada primjerice boli želudac – da ta bol u želucu stvara patnju! Dakle, bol u želucu stvara patnju, odnosno osjećaj patnje – ali u želucu, a ne u mozgu! Naime, stvaranje, javljanje osjećaja patnje u mozgu – značilo bi da mozak pati! A jasno je da pati želudac, a da mozak jedino doznaje za to, za tu informaciju (preko živaca) od želuca. Nadalje, logika jasno govori da se u mozgu može javiti osjećaj patnje – dakle, mozak može osjećati patnju – jedino I isključivo kada se u mozgu (kao organu) javi bol!
Usput rečeno, to da se u mozgu javlja osjećaj patnje, a da mozak pri tom ne osjeća patnju – dakle, da osjećaj patnje ne znači to da se osjeća patnja, dakle da se zaista pati – to je previše besmisleno pomišljati! No, čini se da neuroznanstvenici – dakako, u potpunosti nesvjesno – pomišljaju baš na to!
LOGIČKI JE JASNO DA SAMA BOL STVARA PATNJU – TOČNIJE, OSJEĆAJ PATNJE – I TO DAKAKO U ORGANU GDJE JE BOL NASTALA (A NE MOZAK)
Naprosto, jasno je da bol stvara patnju (čovjeku). Odnosno, čovjek osjeća patnju – zbog boli, a ne zato što je to nekakva volja mozga! I zaista nema nimalo smisla ni pomisliti da bi mozak (čovjeka) stvarao patnju – dakle, da bi patnju stvarao isti onaj organ koji je, neosporno, ne želi, I koji je zapravo zadužen da se bori protiv patnje!
Usput rečeno, jednako tako kako bol stvara osjećaj patnje – prestanak boli stvara osjećaje opuštanja, smirivanja, ugode, I slično! No dakako, to opuštanje, smirivanje I ugoda – događa se u organu u kojem je bila bol! Odnosno, potpuno je besmisleno misliti da se ti osjećaji stvaraju u mozgu! Naprosto, preko mozga čovjek, dakako, jedino shvaća da se opustio, smirio, te da osjeća ugodu.
OSJEĆAJ PATNJE NE MOŽE SE JAVITI BEZ BOLI – A ŠTO ZNAČI DA BI MOZAK MOGAO STVORITI PATNJU JEDINO AKO STVARNO OSJEĆA BOL
Naprosto, sve je potpuno jasno – osjećaj patnje ne može se javiti bez boli! Ako mozak ne osjeća bol – dakle, ako nije bolestan, ili ako nije pretrpio neki udarac, pritisak, I slično – nikako nije moguće da stvori osjećaj patnje, odnosno, ne može patiti! Jer dakako, takav osjećaj patnje u kojem se ne pati – ne postoji! Na žalost, znanstvenici podrazumijevaju – dakako, u potpunosti nesvjesno – da se osjećaji ne moraju osjećati! Potpuno besmisleno!
DA MOZAK STVARA OSJEĆAJE TO BI OBAVEZNO ZNAČILO DA IMA POTREBU DA IH STVARA – DAKLE, KAKO JE MOGUĆE DA STVARA NEŠTO ŠTO (MU) NE TREBA
Kao osnovno – osjećaji se u čovjeku javljaju zbog potrebe! Naprosto, čovjek ima potrebu za osjećajima. Točnije, tu potrebu ima njegovo tijelo. A to znači da svi organi njegovog tijela – što uključuje I mozak – stvaraju osjećaje!
Preočito je da bi mozak – u slučaju da sam stvara osjećaje – morao imati potrebu za time! No, nije li to previše čudno samo pomisliti da mozak ima potrebu stvarati (sve) osjećaje?! Ta misao istog trenutka zvuči nelogično, bez ikakve osnove.
Na kraju krajeva, neuroznanstvenici sami – kada govore o tome da osjeti dolaze iz tijela u mozak, te I u vezi refleksnih reakcija – opisuju mozak kao organ koji (ima potrebu da) obrađuje informacije I pohranjuje ih. No, kakve to veze ima sa stvaranjem osjećaja?!? Odnosno, kako je moguće da mozak obavlja, štoviše istovremeno, potpuno nepovezane funkcije – a što se ne događa ni sa jednim od preostalih organa u tijelu čovjeka?!
Na kraju, kristalno je jasno da mozak nema nikakve potrebe da, primjerice, osjeća patnju – a u slučaju kada boli želudac! Dakle, ispada da želudac osjeća bol, ali mora čekati nekakvu odluku mozga – odnosno to da mu se mozak smiluje – pa da dobije baš osjećaj patnje koji mu treba!
Usput rečeno, ispada da mozak (čovjeka) u potpunosti raspolaže, odnosno vlada osjećajima. No, logika govori potpuno suprotno. Naime, lako bi neuroznanstvenicima bilo dokazati ono što je preočito – a to je da osjećaji vladaju mozgom čovjeka u potpunosti!
NEUROZNANSTVENICI TVRDE DA OSJETI DOLAZE ŽIVCIMA DO MOZGA, TE DA IH MOZAK POTOM OBRAĐUJE – A ŠTO UKAZUJE NA TO DA JE ISTO I SA OSJEĆAJIMA
Neuroznanstvenici tvrde da osjeti – dakle miris, sluh, vid, okus I opip – dolaze živcima do mozga, te da ih mozak potom obrađuje I informacije šalje natrag u organe tijela.
Kao prvo, logika govori da se to isto događa s osjećajima. A kao drugo, osjeti su izravno vezani za osjećaje. Primjerice, lako je shvatljivo da osjet vida stvara osjećaje čovjeku. Dakle, zahvaljujući tome što nešto vidi, čovjek neizbježno osjeća to što vidi – odnosno, osjeća zadovoljstvo, sreću, strah, itd.
Dakle, logično je za pretpostaviti da osjećaji zajedno sa osjetima putuju do mozga. A mozak – dakako, kao što je općepoznato, odnosno lako shvatljivo – jedino ima potrebu da osvijesti, odnosno shvati što se događa, te da, preko živaca, svoja shvaćanja šalje natrag u svoje organe!
Primjerice, istraživanja muškaraca (od strane neuroznanstvenika) na način da su im pokazivali sike žena – pokazala su da su dijelovi mozga odgovorni za užitak I zadovoljstvo zasvijetlili. Dakle, kristalno je jasno da govore o tome da su informacije preko živaca iz očiju – dakle, s osjetilom vida – došle do mozga!
NEUROZNANSTVENICI TVRDE DA SE REFLEKSNA REAGIRANJA NE JAVLJAJU U MOZGU, NEGO DOLAZE IZ TIJELA U MOZAK – A OSJEĆAJI SU NAČISTO REFLEKSNE REAKCIJE
Neuroznanstvenici tvrde da se refleksna reagiranja (čovjeka) ne javljaju u mozgu – nego te informacije (vezane za refleksna reagiranja) iz tijela odlaze do mozga.
Postoje dva logična zaključka. Jedan je taj da uz refleksne reakcije (čovjeka) neizbježno nastaju i osjećaji – dakle, da se I osjećaji javljaju prilikom refleksnih reakcija čovjeka – pa zajedno s njima dolaze u mozak! Drugi je zaključak taj, a zapravo se radi o očitoj činjenici, da su sami osjećaji – refleksne reakcije! Naime, neosporno je da čovjek osjećajima reagira na upravo sve podražaje, odnosno utjecaje, dakle na sve što utječe na njega. I, to neizbježno čini refleksno, odnosno isti čas – obavezno prije nego postane svjestan što mu se događa! Dakle, čovjek potpuno refleksno reagira osjećajima na svaki podražaj – istog trenutka! Dakako, jer to je bit osjećaja, odnosno njihov zadatak da – svojom spremnošću da na podražaje reagiraju istog trenutka, dakle na vrijeme – osiguravaju opstanak!
Osjećajima čovjek uspijeva reagirati istog trenutka, bez razmišljanja – odnosno refleksno! Dakle, čovjek nije u stanju kontrolirati svoje osjećaje zato što se oni javljaju refleksno – prije nego što stigne promisliti o tome što želi, odnosno treba! Čovjeku uvijek preostaje jedino to da prihvati svaki osjećaj. I, to je razlog zašto osjećaji kontroliraju, odnosno oblikuju čovjeka.
PREOČITO JE DA MOZAK NE STVARA LJUBAV – ODNOSNO DA JE NE MOŽE STVARATI
Lako je zamisliti da na tuđi dodir čovjek osjeti ugodu, sreću, ljubav, ili pak neugodu, mržnju, ljutnju, I slično! No, dakako da to kristalno jasno govori da su ti sjećaji stvoreni na drugim organima – odnosno da nikako nije moguće da su stvoreni u mozgu. Ne može se javiti osjećaj ugode u mozgu – ako se ta ugoda dogodila negdje drugdje na tijelu, dakle, ako neki drugi dio tijela osjeća ugodu!
U svakom slučaju, ta tvrdnja, prvenstveno psihologa, da mozak stvara osjećaje – I to očito u smislu da odlučuje o osjećajima, dakle po nekoj vlastitoj odluci I volji – nema nikakvog smisla! Jer, između ostalog, dakako da ne može mozak odlučivati što će u kom trenutku čovjek osjećati. Kao osnovno, mozak bi – kao organ koji ima zadatak da obrađuje informacije u smislu da tijelu ponudi što bolje snalaženje u svakoj situaciji – svakako dodjeljivao sebi osjećaje po volji, dakle one koji bi mu najviše odgovarali! A u slučaju pak da mozak stvara osjećaje po želji drugih organa, pa šalje svakom organu potreban osjećaj – dakle, da izvršava potrebe (za osjećajima) koje uopće nema – potpuno je besmisleno!
DAKAKO DA MOZAK NE MOŽE STVARATI, PRIMJERICE, OSJEĆAJ PATNJE – POŠTO JE KRISTALNO JASNO DA, NAPROTIV, ČINI SVE ŠTO MOŽE DA PATNJA BUDE ŠTO MANJA
Neosporna je činjenica da što više želudac pati – to se više uključuje mozak! Ali dakako da to ne može biti zato da stvara patnju – nego zato da, dakako što više I što prije, smanji patnju! Pa kako bi bilo moguće da se mozak istovremeno bori protiv patnje – I da stvara patnju?!
Ako je kristalno jasno da je bol u želucu – odnosno da želudac pati – kako je onda moguće da patnja nastaje u mozgu, odnosno da mozak pati – iako mozak nema boli! Dakle, kako da se patnja stvara u mozgu, a kristalno je jasno da je stvorena u želucu?!
Usput rečeno, dakako da je moguće da se patnja javi I u mozgu – ali to je moguće jedino ako se u mozgu javlja bol!
OČITO JE DA SE NEUROZNANSTVENICI BAVE ČINJENICAMA – ALI IH, NAJVJEROVATNIJE ZBOG UTJECAJA PSIHOLOGA, POTPUNO KRIVO TUMAČE
Neuroznanstvenici kažu da 80% informacija odlazi iz tijela u mozak – a samo 20% iz mozga u tijelo! Dakle, po tome je logično zaključiti da tijelo vodi glavnu riječ što se tiče stvaranja osjećaja, odnosno informacija – a ne mozak! A u slučaju da mozak stvara osjećaje – lako je shvatljivo da bi taj omjer bio obrnut, pošto je čovjek u svakom trenutku pod utjecajem mnoštva osjećaja!
Očito je da su neuroznanstvenici povjerovali psiholozima – odnosno da vjeruju da je psihologija znanost! Na žalost!
ZNANSTVENICI KAŽU DA JE LJUBAV STANJE MOZGA – ODNOSNO DA DOLAZI IZ MOZGA (A NE KAO ŠTO SE PRIJE MISLILO IZ SRCA)
Čovjek voli – mozgom! Ljudi sad mogu s ponosom govoriti: Volim te cijelim/svim svojim mozgom!
Psiholozi su stvorili, a dakako I dalje stvaraju, bajku o ljubavi u kojoj je ljubav, kako kažu, stvar svjesne odluke, stvar izbora, stvar umijeća – a čime se trude uvjeriti narod da se radi o moći čovjeka da sam stvara ljubav. Psiholozi idu čak dotle da potpuno otvoreno tvrde da osjećaj ljubavi – nije osjećaj! Nego, kako tvrde, promišljeno je I svjesno djelovanje čovjeka. Čudno da čudnije ne može biti. Barem tako izgleda. No, ipak ima nešto još čudnije na ovom svijetu. Naime, opet se radi o tvrdnji psihologa, u kojoj ovaj put kažu da ljubav – I nije ljubav! Nego je ljubav – kažu – puno više od ljubavi! Dakle, psiholozi potpuno otvoreno, a što znači pred cijelim svijetom, daju tvrdnje koje su, kristalno je jasno, isključivo bajkovite!
Usput rečeno, ispada da je čovjek, zahvaljujući psiholozima, riješio sve svoje probleme što se ljubavi tiče, I to tako što s osjećajem ljubavi čini što god poželi. Štoviše, riješio se osjećaja ljubavi. Još malo I čovjek će se riješiti I svih drugih problema koje mu stvaraju osjećaji, odnosno riješit će se svih svojih osjećaja. Naprosto, potrebno je samo pročitati I slijediti njihove savjete o prestanku ljutnje, o stvaranju (vlastite) sreće, I ostale.
TVRDNJA DA SE LJUBAV JAVLJA U MOZGU NEVJEROVATNO JE ČUDNA – JER ISPADA DA ČOVJEK VOLI (SAMO) ZATO DA UDOVOLJI VLASTITOM MOZGU
Dakle, koja je to potreba mozga koju treba zadovoljiti, odnosno ispuniti preko ljubavi? Ispada da čovjek voli – samo zato da, preko ljubavi, zadovolji (nekakvu) potrebu mozga! Prečudno! Nevjerovatno čudno!
Dovoljno je pitati se koji to dijelovi tijela čovjeka imaju korist od osjeća(n)ja ljubavi – pa da se shvati gdje se javlja ljubav. Dakle, ako osjećaj ljubavi zadovoljava primjerice reproduktivne organe – kako je moguće da se ljubav javlja u mozgu?!
KAKVE LI TRAGIKOMIČNOSTI: PSIHOLOZI OPET SLAVE – OVAJ PUT (NOVO) OTKRIĆE DA LJUBAV NE NASTAJE U SRCU NEGO U MOZGU – A PONOVO BEZ RAZLOGA
Psiholozi su s potpunom sigurnošću – odnosno, bez imalo sumnje – do “sada” tvrdili da ljubav dolazi iz srca. Sada tvrde da se ljubav javlja u mozgu. Prije svega postavlja se pitanje: kako je moguće da je znanost za toliko mnoštvo besmislenih istraživanja i tvrdnji – a koje se odnose na otkriće da ljubav dolazi iz srca – bila uvjerena da su činjenice?! Naime, očito je da su se bavili jedino I isključivo besmislenim pametovanjem I mudrovanjem. Na žalost, dakako po narod – I dalje nastavljaju u potpunosti to isto!
Prije svega treba reći da otkriće psihologa o tome da ljubav dolazi iz srca – svakako nije bila mala stvar. Svakako su – baš kao I sada, kad ljubav dolazi iz mozga – slavili svoje čudesno velike moći shvaćanja i razuma. A koja li su to samo velika znanstvena istraživanja bila?! Običan čovjek se mogao samo čuditi I diviti tom nevjerovatnom otkriću – da ljubav dolazi niotkud drugdje nego baš iz srca! Divno, predivno, bajkovito.
Narod je ponovo oduševljen – psiholozi šire vijest da ljubav dolazi iz mozga! Nevjerovatno! Čudesno! Gotovo jednako nevjerovatno I čudesno kao I dok je dolazila iz srca. No to što sad znaju da ljubav dolazi iz mozga – a što dakako baš nitko nije očekivao – čini se da veći uspjeh znanosti od tog ne postoji! No, zdrav razum (ipak) ne slavi. Naprotiv!
ZAKLJUČAK
Ukratko, ne postoji ta činjenica o ljubavi – a koju psiholozi nisu, doslovno, razorili I uništili! U stvari, psiholozi jedino to I rade – dakle, u vezi svake svoje teme razaraju činjenice, a zapravo zdrav razum. Primjerice, njihova definicija sreće glasi: sreća je zadovoljstvo! A uz to dodaju tvrdnju da se sreća – ipak – jako razlikuje od zadovoljstva! Čini se, odnosno zvuči potpuno nevjerovatno – ali je ipak istina da su baš to ustvrdili! Dakle, iako su prvo čisto matematički izjednačili sreću I zadovoljstvo – koristeći neosporno same osnove matematike, one koje su načisto jasne I za predškolsku djecu – poslije toga, odnosno istovremeno tvrde da to ni slučajno nije tako, štoviše, da se radi o jako velikoj razlici sreće I zadovoljstva! Dakle, čak i onaj najosnovniji I najjednostavniji mogući zakon matematike – koji govori da ne može istovremeno vrijediti da nešto jeste I da, štoviše uz jako velike razlike, nije – psiholozi pobijaju I negiraju! Zaista, da li je ikako moguće zamisliti nešto gore od tog?!
Nadalje, za tugu psiholozi tvrde da je obavezno riječ o gubitku. Dakle, iako čovjek osjeća tugu I zbog onog što nikad nije imao, pa tako nije ni izgubio – primjerice više novca, bolji auto, veću plaću – oni tvrde da je I u tom slučaju riječ o gubitku, s objašnjenjem da čovjek (baš) tako osjeća. No, činjenica je da čovjek govori ono što osjeća – a da, lako je za pretpostaviti, samo najčudnijem umu može pasti na pamet da osjeća gubitak zbog nečeg što nikad nije ni imao. Uostalom, čovjek osjeća tugu, primjerice, I zbog tužne scene u filmu, zbog fotografije s tužnim prizorom, zato što se sjetio nečeg tužnog, I slično – a gdje uopće ne postoji želja čovjeka za nečime, a time ni pitanje gubitka! Dakle, užas!
Nadalje, zaljubljenost za psihologe nije ljubav – štoviše nema baš nikakve veze s ljubavi – unatoč tome što, sami to kažu, ne mogu naći, doslovno, jednu jedinu razliku između tog dvojeg (pošto bi I najmanja razlika dovela do razlikovanja tog dvojeg)!
Da se ne nabraja baš svaki primjer toga što govore, možda je dovoljno spomenuti još samo to da psiholozi još uvijek ne znaju da čovjek uništava prirodu. Dakle, iako je to kristalno vidljivo I jasno bilo pred očima svakog I malo razumnog čovjeka još prije pola stoljeća, a I prije – u svojim istraživanjima psiholozi još uvijek nisu došli do tog otkrića!
Znanost, psihologija, koja bi se trebala baviti činjenicama – bez I najmanje pretjerivanja, odnosno doslovno – svim se mogućim silama bori protiv znanosti! Dakle, razara I uništava upravo svaku činjenicu, a zapravo svaku normalnost!