Da li sreću zaista čini jedino, odnosno isključivo jak, intenzivan osjećaj – ako se zna da čovjek može biti jako sretan, ali I tek neznatno?
PSIHOLOZI TVRDE DA JE SREĆA ISKLJUČIVO INTENZIVAN OSJEĆAJ – A ŠTO JE PREVIŠE NESTVARNO
Ironično rečeno, samo psiholozi znaju što je intenzivno, a što je neintenzivno (zadovoljstvo) – odnosno od koje je I do koje mjere zadovoljstvo neintenzivno, a koje su pak mjere intenzivnog zadovoljstva, te koja je granica između tog dvojeg! Dakle, koji sve intenziteti osjećaja zadovoljstva definiraju sreću – a koji zadovoljstvo?!
Nadasve je očito da se psiholozi nisu nikada ni pitali kako I čime da izmjere, odnosno da odrede koji sve intenziteti zadovoljstva označavaju sreću, a koji zadovoljstvo, kao ni to koji intenzitet čini granicu između sreće I zadovoljstva – dakako, jer se već na samu pomisao to čini previše besmisleno, odnosno previše izvan stvarnosti da bi se ono I pokušalo rješavati!
Tvrdnje psihologa nameću potpuno besmislena pitanja. Dakle, koliko je jako to zadovoljstvo koje stvara osjećaj sreće? I, da li se radi jedino o jednoj te istoj jačini – ili ta jačina varira? Koliko varira ta jačina? Ako varira, da li varira skroz do nejakog osjećaja, odnosno do osjećaja zadovoljstva? Gdje je granica tog intenzivnog I neintenzivnog osjećaja? Koji je raspon intenziteta zadovoljstva u sreći, dakle koliko je najmanje, a koliko je najviše intenzivan taj osjećaj što se tiče sreće ? I, koliko je najmanje, a koliko najviše nejak, neintenzivan osjećaj koji čini zadovoljstvo?
Ukratko, u tumačenjima psihologa ne postoji nikakvo objašnjenje koje bi, makar u najmanjem dijelu, opisalo I odredilo o kakvim se I kolikim intenzitetima radi u intenzivnom I neintenzivnom zadovoljstvu. No, što se tiče psihologa – činjenice ionako uopće ne postoje!
Na kraju, unaprijed se može postaviti tvrdnja da bi svaki psiholog drugačije odovorio na pitanja vezana za intenzitet zadovoljstva. Jer, sva znanost je za psihologe isključivo u pametovanju I mudrovanju – odnosno u tome da svatko od njih, potpuno otvoreno, iznosi vlastito mišljenje, a zapravo da svatko od njih stvara vlastitu znanost! No, činjenice za njih ionako uopće ne postoje!
PSIHOLOZI SAVJETUJU LJUDIMA DA BUDU SRETNI S MALIM STVARIMA – DAKLE, NESUMNJIVO SAVJETUJU MALI INTENZITET OSJEĆAJA SREĆE (ZA KOJI TVRDE DA NE POSTOJI)
Zar se zaista može podrazumijevati to da će ljudi zbog malih stvari – osjećati isključivo intenzivno zadovoljstvo, dakle sreću?! Dakako da ne! Nego, nadasve je očito da su psiholozi zaboravili vlastitu, I k tome najosnovniju tvrdnju o sreći kao isključivo intenzivnom osjećaju (zadovoljstva)!
U biti, lako je shvatljivo da psiholozi nude sreću u malim stvarima isključivo zato što im se to – bez puno razmišljanja, odnosno bez pitanja da li se to protivi kojim drugim njihovim tvrdnjama – čini najmudrijim rješenjem za to da se ostvaruje što više sreće, odnosno da ostvarivanje sreće bude što stalnije! Dakle, da li tom tvrdnjom (možda) negiraju neke svoje druge, štoviše osnovne I najosnovnije tvrdnje – to pitanje za njih naprosto ne postoji!
Najvažniji savjet ljudima u vezi postizanja sreće psiholozi nalaze u tvrdnji da je sreća u malim stvarima. U biti, psiholozi preporučuju ljudima da sreću ne traže u velikim stvarima. No, to može da znači samo jedno: to da im preporučuju da ne traže veliku sreću, odnosno intenzivan osjećaj zadovoljstva u sreći – nego da sreću traže u malim, u manje važnim stvarima, a koje, dakako, ne mogu izazvati intenzivan osjećaj zadovoljstva!
PSIHOLOZI TVRDE DA JE SREĆA ISKLJUČIVO INTENZIVAN OSJEĆAJ – NO, ISTOVREMENO GOVORE O SREĆI KAO NEINTENZIVNOM OSJEĆAJU
Ukratko, iako tvrde da je sreća isključivo intenzivan osjećaj koji se javlja samo onda kada čovjek ispunjava (jako) važne želje – psiholozi istovremeno govore o tome da sreća postoji (I) u malim stvarima, dakle (I) u ispunjavanju nevažnih želja. To još naglašavaju govoreći doslovno to da sreću ne treba tražiti u ispunjavanju velikih želja (nego je treba tražiti u malim stvarima, dakle u ispunjavanju nevažnih želja)! Dakle, psiholozi uopće ne znaju za to da su ustvrdili sreću kao isključivo intenzivan osjećaj!
Ono što se ističe više od svega drugog u djelovanjima psihologa je obrazac ponašanja u kojem upravo sve one tvrdnje koje daju u vezi jedne teme – u drugoj temi u potpunosti zaboravljaju, odnosno nadalje se ponašaju kao da ih oni sami nisu ustvrdili, štoviše, kao da te tvrdnje (više) uopće ne postoje!
Postavlja se pitanje kako je moguće da to rade, odnosno da tako rade? Naime, takve propuste sebi ne dopušta nitko ni izvan bavljenja znanošću! No za psihologe je, posve očito, znanost I titula znanosti samo viđenje vlastite moći – odnosno uživanje u vlastitoj moći – dakle, jedino dopuštenje da čine, odnosno govore što god požele!
PSIHOLOZI NEGIRAJU POSTOJANJE REDOSLJEDA VRIJEDNOSTI – ODNOSNO OPĆEPOZNATU ČINJENICU DA ČOVJEK MOŽE BITI SRETAN JAKO, ALI I MALO
Tvrdnja psihologa o sreći kao isključivo jakom, intenzivnom osjećaju jasno govori protiv očite stvarnosti u kojoj čovjek može biti sretan sasvim malo, odnosno neznatno, pa sve do toga da je jako sretan.
Redosljed vrijednosti jasno govori, odnosno znači da ono što je nekome manje vrijedno – da će zbog tog osjećati manju sreću, a s onime što mu je više vrijedno osjećat će veću sreću! Dakle, u slučaju kada čovjek nije jako sretan – odnosno kada je sretan tek malo – naprosto nije moguće da osjeća sreću kao (isključivo) jak, intenzivan osjećaj.
(MNOGI) PSIHOLOZI TVRDE DA SVAKI OSJEĆAJ ČOVJEKA IMA RASPON OD NAJMANJEG DO NAJVEĆEG INTENZITETA
Mnogi psiholozi jasno, odnosno doslovno tvrde to da svaki osjećaj ima raspon od najmanjeg do najvećeg intenziteta. Na žalost, I svi oni koji tvrde da je to tako, dakle da je to činjenica – istovremeno se slažu s tvrdnjom da je sreća jedino intenzivan osjećaj (zadovoljstva)! Dakle, sve se svodi na odnos psihologa prema znanosti u smislu da činjenice uopće ne postoje – odnosno na to da svaki psiholog sebi dopušta govoriti što god poželi! I, zar je poslije toga imalo čudno to što psiholozi – doslovno – nemaju jednu jedinu činjenicu o sreći (I zadovoljstvu)! Štoviše, nemaju jednu jedinu činjenicu u cjelokupnom svom radu I djelovanju! Naime, ako kojim slučajem I iznesu neku činjenicu, I prije I poslije toga upravo svaku tu, dakako isključivo slučajnu činjenicu, negiraju svojim drugim tvrdnjama, odnosno gaze preko nje bez ikakvog obzira, kao da je nikada nisu ustvrdili! A na još veću žalost, ne čine to samo radi naivnosti, nego zato što za njih – doslovno – činjenice uopće ne postoje!
Na kraju, kao nešto što se nameće kao neophodno nadovezivanje na prethodno, potrebno je reći da psiholozima njihove vlastite tvrdnje (uglavnom) vrijede samo u vezi jedne teme – dakle, donekle se trude da im se ne protive – a da im, kada govore o nekoj drugoj temi, u potpunosti postaje nebitno sve ono što su prije tvrdili! Dakle, negiraju svaku svoju tvrdnju kao da ne postoji, kao da je nikad nisu sami ustvrdili!
ZAKLJUČAK
Ukratko, ne postoji ta, odnosno toliko važna I značajna tvrdnja psihologa – a koju sami ne pregaze, štoviše, bezbroj puta I na sve moguće načine! Dakle, I svaku od svojih najvažnijih tvrdnji – psiholozi potpuno otvoreno, najočitije I najjasnije negiraju! Zapravo, najtočnije je reći da se ponašaju, odnosno djeluju kao da činjenice na ovom svijetu uopće ne postoje! Dakako, to čine pred očima I ušima cijelog svijeta – u ime znanosti!