Svatko zna da je ljubav, odnosno ljubavna veza, način na koji čovjek ostvaruje određene potrebe, a prije svega potrebu za razmnožavanjem.
LJUBAV JE STVAR NAJSEBIČNIJE VOLJE ČOVJEKA DA, SVAKAKO ŠTO BOLJE, ZADOVOLJI VLASTITE ŽELJE I POTREBE
Za svakog I malo normalnog čovjeka na ovom svijetu je jasno I prije bilo kakvog razmišljanja – dakle radi se o nečemu što je toliko očito I jasno da se podrazumijeva – da čovjek isključivo iz vlastite, dakle najsebičnije volje želi, odnosno izabire osobu za (moguću) ljubavnu vezu. Postoji li išta očitije od toga da ljubav, odnosno ljubavna veza zanima čovjeka jedino ako druga osoba zadovoljava njegove vlastite, dakle najsebičnije želje, a svakako I potrebe?! Naprosto, uopće nije potrebno razmišljati da bi se shvatilo da je u ljubavi osnovni zahtijev čovjeka da, svakako što bolje, zadovolji svoje želje I potrebe preko druge osobe.
Zar je zaista moguće ikome i pomisliti to da želi ljubavnu vezu radi druge osobe, odnosno zbog želja druge osobe – a ne radi sebe, ne radi svojih želja I potreba?! Pa dakako da to nikako nije moguće – pošto je to, bez I najmanje pretjerivanja, potpuno poremećeno. No, psiholozi su, dakako isključivo znanstvenim istraživanjem, utvrdili upravo to. Dakle, oni tvrde da u ljubavi doslovno sebičnost uopće ne postoji, odnosno da se u ljubavi baš ništa ne događa zbog sebičnosti. Štoviše, tvrde da u ljubavi ne postoji potreba. Zvuči potpuno van stvarnosti, odnosno poput bajke da osobe u ljubavnoj vezi baš ništa ne trebaju jedna od druge. No dakako, za psihologe ljubav je – isključivo bajka!
Premalo je reći da je potpuno nevjerovatno, odnosno da je najmanje zamislivo I najmanje shvatljivo to da psiholozi – štoviše ništa manje nego u ime znanosti – o ljubavi tvrde baš suprotno, I isključivo suprotno svim očitim, odnosno općepoznatim činjenicama.
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU LJUBAV – ISKLJUČIVO – KAO BAJKU
Kao osnovno, treba reći da je, doslovno, baš svaka tvrdnja psihologa o ljubavi – od prve do zadnje – silno daleko od stvarnosti, odnosno isključivo bajkovita, dakle bajka! Drugim riječima, psiholozi su uništili svaku činjenicu o ljubavi do neprepoznatljivosti.
Prije svega, kristalno je jasno da se psiholozi uopće, I zaista ni slučajno ni ne pitaju što je ljubav. Naime, isključivo odgovaraju na pitanje što bi ljubav, dakako po njima, odnosno po njihovim željama, trebala biti. I, tako se događa to da je za njih ljubav isključivo čisto, odnosno potpuno savršenstvo, a zapravo bajka. Dakle, oni potpuno otvoreno djeluju tako da dopuštaju isključivo savršena objašnjenja ljubavi Odnosno, cijelo vrijeme govore neosporno u smislu da nije moguće da u ljubavi postoji išta manje od savršenog. Tako ne dopuštaju primjerice to da u ljubavi postoji briga, pažnja, sebičnost, potreba, nedovoljna promišljenost, I slično. U biti, dovoljno bi bilo reći samo to da ne dopuštaju da u ljubavi postoji ikakva I malo kriva procjena druge osobe. Jer, tada to nije ljubav nego zaljubljenost. Dakle, njihova bajka – neosporno je, pošto točno to tvrde – ide čak dotle da je ljubav čisto matematička točnost u procjeni druge osobe.
A dakako, da bi dokazali da je ljubav takva bajka – psiholozi su prisiljeni na tvrdnje I objašnjenja za koja se najblaže može reći da ne postoji ništa besmislenije na ovom svijetu.
NEVJEROVATNO JE DA SU PSIHOLOZI UBIJEĐENI DA ISTRAŽUJU LJUBAV KAO OSJEĆAJ – A DA UOPĆE I NI U NAJMANJOJ MJERI TO NE ČINE
Nevjerovatno je da psiholozi iz svojih istraživanja daju zaključke o osjećaju ljubavi – a da ga uopće ni ne istražuju! Naime, uopće ne može biti sporno to da istražuju jedino I isključivo trajnu ljubavnu vezu, odnosno stanje ljubavi. No, zaista ni u najmanjoj mjeri ne istražuju pitanje što čovjek osjeća u ljubavi. Naprosto, sve zaključke koji se odnose dakle jedino na trajnu ljubavnu vezu I na stanje ljubavi – oni naprosto pripisuju osjećaju ljubavi. U biti, događa im se ta nevjerovatnost da su ništa manje nego u potpunosti poistovjetili trajnu ljubavnu vezu, stanje ljubavi I osjećaj ljubavi. Odnosno, u potpunosti im je svejedno koji će pojam od ta tri koristiti. Točnije, uvijek koriste onaj pojam koji im od ta tri trenutno najviše paše. Dakako, bez ikakve svijesti o tome što rade.
Psiholozi se uopće ne bave osjećajem ljubavi. Dakle, uopće ni ne istražuju to pitanje što čovjek osjeća u ljubavi. Naprosto su stvorili definiciju osjećaja ljubavi – kao duboke emocionalne povezanosti s drugom osobom – kojom su opisali stanje ljubavi, odnosno trajnu ljubavnu vezu, a da ni prije ni poslije toga nisu ni spomenuli da postoji nekakav osjećaj ljubavi, a kamoli da su se išta pitali o tome.
Nedvojbeno je da se psiholozi – u nastojanju da objasne I definiraju ljubav – bave isključivo temom trajne ljubavne veze, odnosno stanjem ljubavi. No, nekako im se čini da se bave baš osjećajem ljubavi, pa tvrdnje koje se neosporno odnose jedino I isključivo na trajnu ljubavnu vezu I stanje ljubavi – oni pripisuju osjećaju ljubavi. U biti, oni su u potpunosti poistovjetili trajnu ljubavnu vezu, stanje ljubavi I osjećaj ljubavi – dakle, potpuno očito čine to da uopće ne prave razliku između te tri različite teme.