Strpljenje se ne može objašnjavati kao nešto što se suprotstavlja činjenici da je riječ o osjećaju!
UVOD
NAPOMENE:
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI NIJE NI PRIBLIŽNO SLIČAN NI JEDNOM DRUGOM – ODNOSNO, NEŠTO SLIČNO NE POSTOJI (NIGDJE) NA SVIJETU
SADRŽAJ KOJI SLIJEDI TEMELJI SE ISKLJUČIVO NA POTPUNO OČITIM, ODNOSNO OPĆEPOZNATIM ČINJENICAMA – A ŠTO ZNAČI DA SE SVAKAKO RADI O ISTINI
1
O STRPLJENJU – PSIHOLOZI NE ZNAJU (BAŠ) NIŠTA
ZBOG TOGA ŠTO UOPĆE, ODNOSNO NIMALO NE SHVAĆAJU OSJEĆAJE – PSIHOLOZIMA JE U POTPUNOSTI ONEMOGUĆENO SHVAĆANJE STRPLJENJA (KAO I SVEGA OSTALOG)
Dovoljno je reći da psiholozi nisu u stanju shvatiti čak ni to – a zapravo ono što je najosnovnije I najočitije – da je strpljenje osjećaj, odnosno, nešto što čovjek jedino I isključivo osjeća! Dakle, ne bave se osjećajem strpljenja – nego pojmom strpjenja! I, kako da poslije toga shvate išta o strpljenju?!
Usput rečeno, to da je strpljenje osjećaj psiholozi naprosto ne mogu da ne znaju – pošto I djeca to obavezno znaju! No, očito je da im se čak ni ta najosnovnija činjenica ne čini važna – dakako, jer se uopće ne bave činjenicama (nego jedino mudrovanjem I pametovanjem)!
2
PSIHOLOZI GRIJEŠE UPRAVO U SVEMU ŠTO PIŠU – ODNOSNO NAGAĐAJU – O STRPLJENJU
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU STRPLJENJE UGLAVNOM KAO SPOSOBNOST, ODNOSNO VRLINU DA SE BEZ LJUTNJE I UZNEMIRAVANJA (I ŽALJENJA) PODNOSE TEŠKE ŽIVOTNE OKOLNOSTI
Definicija strpljenja nema nikakvog smisla ni u jednoj riječi koju psiholozi koriste u tu svrhu! U biti, radi se o tome da se vode isključivo onime što im se čini – bez ikakvog obzira na činjenice!
STRPLJENJE SE NIPOŠTO NE MOŽE DEFINIRATI PREKO RIJEČI “VRLINA”
Neki psiholozi si dopuštaju definirati strpljenje kao vrlinu – iako ta riječ, I njeno značenje, nema ama baš nikakve veze sa definicijom strpljenja! Štoviše, upravo sami (nesvjesno) to I dokazuju! Naime, uopće im na pamet ne pada da nestrpljenje, kao suprotnost strpljenju, definiraju kao ne-vrlinu – a što bi bilo jedino razumno u slučaju da (sami) zaista vjeruju da ta riječ imalo objašnjava strpljenje!
Usput rečeno, strpljenje se može svrstati među vrline, kao I u razne druge skupine!
STRPLJENJE NIJE (NI) SPOSOBNOST – ODNOSNO, UOPĆE SE NE RADI O SPOSOBNOSTI ČOVJEKA (JER BI TO ZNAČILO DA ČOVJEK MOŽE NAUČITI BITI STRPLJIV)
Psiholozi tvrde da je strpljenje – sposobnost čovjeka! No, naprosto sami to negiraju – tvrdnjom da “danas čovjeku nedostaje strpljenja”! Dakle, sami jasno tvrde zapravo to da čovjeku (danas) nedostaje sposobnost da bude strpljiv!
Dakle, zar u 21. stoljeću – u vrijeme začuđujuće velike moći shvaćanja I znanja – čovjekom vlada (veliko) nestrpljenje unatoč tome što ima sposobnost da bude strpljiv?! Dakle, zar se zaista radi o tome da čovjek ima tu sposobnost da bude strpljiv – a da je iz nekog razloga ne koristi, štoviše, iako je u potpunosti oboružan znanjem I shvaćanjem o korisnosti strpljenja, odnosno o štetnosti nestrpljenja?!
Dakle, ta sposobnost čovjeka da ostvaruje strpljenje – čisto je umišljanje psihologa! Usput rečeno, tako govore prvenstveno u cilju da prikažu sami sebe sa (tim) posebnim moćima! Naime, kako da uče ljude strpljenju – I svemu ostalome – ako oni sami nisu to u stanju?!
Na kraju, psiholozi sami govore da osjećaji oblikuju čovjeka! Ali, to znači, I moguće je da znači samo jedno – da čovjek ne oblikuje (svoje) osjećaje! I zapravo, čovjek može doći do (većeg) strpljenja – isključivo slučajno!
NAVODITI BAŠ LJUTNJU I UZRUJAVANJE KAO NEŠTO O ČEMU OVISI STRPLJENJE – I TO JOŠ U SAMOJ DEFINICIJI STRPLJENJA – PREVIŠE JE LAKOMISLENO
Dakle, ima li I najmanjeg smisla, štoviše u samoj definiciji, navoditi I ljutnju I uzrujavanje kao nešto o čemu ovisi strpljenje – ako je (I) ljutnja, kao što to I djeca znaju, uzrujavanje?! Nadalje, zar primjerice čežnja, dosada (I slično) ne utječu na strpljenje?!
Usput rečeno, pošto uopće ne shvaćaju ono o čemu govore – psiholozi se nabacuju riječima bez ikakvog obzira na to što koja riječ znači! U biti, u potpunosti je očito da su ljutnju dodali jedino zato što im se riječ uzrujavanje činila nedovoljnom da objasni ono što žele reći! Dakle, stvar je u tome da – potpuno otvoreno – govore jedino I isključivo o tome što im se čini (a ne o činjenicama)! Dakako, to čine u ime znanja I znanosti!
PSIHOLOZI GOVORE O STRPLJENJU KAO O NEČEMU ŠTO DANAS NEDOSTAJE – DAKLE, OČITO U SMISLU DA JE ČOVJEK NEKADA BIO STRPLJIV (ŠTO JE VAN SVAKE PAMETI)
Psiholozi izravno govore o tome da je čovjek nekada bio strpljiv, odnosno strpljiviji – dakle, kao da uopće ne govore o čovjeku, odnosno o njegovim osjećajima! Usput rečeno, zbog toga što osjećaje ne shvaćaju ni u namanjem dijelu – događa im se da nisu u stanju baviti se čak ni najočitijim, odnosno općepoznatim činjenicama!
Naime, dovoljno je samo jedno pitanje: da li se čovjek nekada prije ljutio i uzrujavao manje nego danas? Dakako da nije – odnosno, potpuno ludo je uopće I pomisliti na tako nešto! A, stvar je u tome da psiholozi – štoviše sami – definiraju strpljenje kao nešto što se događa, odnosno može dogoditi, jedino bez ljutnje I uzrujavanja! Dakle, pošto se čovjek u današnjici ljuti I uzrujava jednako kao I u prošlosti – to naprosto matematički jasno govori da je čovjek u jednakoj mjeri strpljiv (I nestrpljiv) sada, kao I nekada prije!
U KORIST STRPLJENJA – PSIHOLOZI PREDLAŽU ZADAVANJE DUŽIH ROKOVA
Psiholozi govore o tome da se strpljenje odnosi na djelovanje u smislu zadavanja dužih rokova (za ostvarenje ciljeva)!
Prije svega, zar psiholozi zaista shvaćaju da govore o osjećajima – odnosno, o djelovanju točno određenih zakona (osjećaja)?! Dakle, zar je zaista čovjeku dovoljno da si zadaje duže rokove – odnosno, zar će se njegovi osjećaji zaista slijepo držati toga?!
Zatim, psiholozi ne shvaćaju ono najočitije – da je strpljenje pitanje upravo svakog trenutka čovjeka! Naime, čovjek je potpuno neizbježno u svakom trenutku ili strpljiv, ili nestrpljiv! Dakle, kako zadati duži rok nečemu što je pitanje jedino I isključivo ovog trenutka – I još tako djelovati u svakom (slijedećem) trenutku?!
GOVORITI DA SU USPJEŠNI LJUDI STRPLJIVI LJUDI – MOŽE SE SAMO AKO ČINJENICE UOPĆE NE POSTOJE
Neki psiholozi tvrde da su uspješni ljudi strpljivi – u smislu da se do uspjeha dolazi jedino strpljenjem! No, svijet daje kristalno jasan prikaz toga da je uspjeh vezan isključivo za novac (za potrebu za novcem), a novac za nestrpljenje! Dakle, radi se načisto o nestrpljivoj želji čovjeka za novcem – odnosno o pohlepi (I vladavini zla)!
PSIHOLOZI KAŽU DA ZBOG STRESA ČOVJEK GUBI STRPLJENJE – A PO ČEMU JE OČITO DA NE ZNAJU BAŠ NIŠTA (NI) O TOME ŠTO JE STRES
U biti, govoreći da čovjek gubi strpljenje zbog stresa – psiholozi (potpuno nesvjesno) zapravo govore to da čovjek gubi stpljenje zbog nestrpljenja!
Radi se o tome da psiholozima nije ni na kraj pameti da su stres i nestrpljenje – grubo rečeno – jedno te isto! Dakle, zar je ikako moguće da postoji stres bez nestrpljenja?!
3
NEKE DRUGE DEFINICIJE PSIHOLOGA O STRPLJENJU
Neki psiholozi kažu da je strpljenje sposobnost prihvaćanja ili toleriranja odgode, nevolje ili patnje bez ljutnje I uznemiravanja!
Zatim, kažu da je strpljenje – sposobnost za čekanje!
Neki kažu da je strpljenje kapacitet za toleranciju odgoda, poteškoća I smetnji kojima su ljudi izloženi, bez uzrujavanja I ljutnje!
Isto tako kažu da je strpljenje podnošenje neprijatnosti – odnosno, toleriranje frustracije!
ZAKLJUČAK:
Kao osnovno, definicije psihologa uopće ne uzimaju u obzir prvu I najosnovniju činjenicu o strpljenju – da je strpljenje osjećaj, odnosno, da se radi o rješavanju pitanja osjećaja, a ne razuma! Psiholozi ili miješaju razum I osjećaje, ili uzimaju to dvoje za jedno te isto! Naime, za strpljenje bi, što se tiče razuma, zaista bilo dovoljno tolerirati frustracije! No, bit je u tome što to uopće nije stvarnost – odnosno, što to ne opisuje stvarnost – pošto se u stvarnosti strpljenje neizbježno tiče osjećaja, odnosno toga kako će osjećaji reagirati na frustracije! A, pošto osjećaji naprosto uopće ne dopuštaju toleriranje frustracija (bez nestrpljenja) – u tom slučaju svakako ne može biti strpljenja, osim umišljanja da je ono nastalo I da postoji!
Usput rečeno, to što u društvu, odnosno u ljudima, vlada nestrpljenje – kristalno jasno pokazuje koliko su (te) definicije psihologa izvan stvarnosti! Naime, nikome ne može biti tajna da se, za ostvarivanje strpljenja, ne bi smio uznemiravati (frustrirati, ljutiti…)! No, stvar je u tome da je upravo to način na koji ljudi pokušavaju biti strpljivi – ali uopće ne uspijevaju u tome!
Dakle, unatoč tome što čovjek (zaista nipošto) ne želi biti nestrpljiv – odnosno, unatoč tome što čini sve što može kako bi bio što strpljiviji – ne uspijeva u toj svojoj nakani! Naprosto, bit je u tome da mu na pamet ne pada ništa drugo nego to da pokušava tolerirati frustracije – ali da na taj način nije moguće ostvariti strpljenje! Dakako, to se događa zato što čovjek uopće ne shvaća (svoje) osjećaje, odnosno, ne shvaća kako osjećaji (međusobno) djeluju!