Najočitija činjenica o zaljubljenosti je ta da se radi o ljubavi. Svatko to zna, pošto sama ta riječ doslovno govori da je to tako.
RIJEČ ZALJUBLJENOST U SEBI IMA RIJEČ LJUBAV ZA OSNOVU – DAKLE KAO NAJOSNOVNIJI DIO I SADRŽAJ – A ŠTO NEOSPORNO GOVORI DA SE RADI O (NEKAKVOJ) LJUBAVI
Najočitija činjenica u vezi zaljubljenosti je ta da je riječ o (nekakvoj) ljubavi. Dakle, o tome uopće nije potrebno razmišljati, jer se to naprosto podrazumijeva, pošto sama riječ doslovno govori o tome.
Ako bi se ipak krenulo u razmišljanje, lako bi se shvatilo da na svijetu ne postoji – jer naprosto nije moguće da postoji – ta riječ kojoj početni dio čini riječ za, a da pri tom osnova, korijen te riječi ne znači točno ono što znači. Sudeći prema tome, riječ ljubav I dalje u punom smislu riječi znači ljubav. A riječ za, koja je ispred, samo govori o tome o tome da se radi o nekakvoj ljubavi.
Na primjer, u riječima zastrašenost, zaigranost: zar riječ “za” koja je ispred I najmanje mijenja osnovu, odnosno značenje osnove? Odnosno, zar nema straha u zastrašenosti, I igre u zaigranosti? Zar nema mržnje kada se zamrzi, varanja u zavaravanju, srama u zasramljenosti, čari u začaranosti, žaljenja kada se zažali..?
No, psiholozi su – dakako potpuno nesvjesno, odnosno bez potrebe da imalo istraže riječ zaljubljenost – došli do najekstremnije moguće tvrdnje, I time dakako do najveće moguće besmislenosti, da u riječi zaljubljenost ljubav uopće ne znači ljubav. Usput rečeno, tako tvrde isključivo zato što su dakako prisiljeni podupirati teoriju da ljubav I zaljubljenost nemaju (gotovo) ništa zajedničko, odnosno da je zaljubljenost negativna, a ljubav pozitivna, te da je zaljubljenost negacija ljubavi, protivnost ljubavi.
Potpuno je nevjerovatno to što psiholozi negiraju neospornu činjenicu da značenje svakoj riječi na ovom svijetu daje osnova te riječi. Dakle, ne postoji na svijetu ta I takva riječ u kojoj osnova te riječi ne znači točno ono što znači. I, preočito je da se usuđuju na zaista krajnje besmislene izjave I tvrdnje, a što je moguće isključivo ako ih činjenice ni najmanje ne zanimaju.
SAMA RIJEČ ZALJUBLJENOST DOSLOVNO GOVORI ŠTO TA RIJEČ ZNAČI
Kada je čovjek zaljubljen – što drugo to može značiti nego ono što ta riječ za-ljubiti se sama govori. A govori da je čovjek za ljubav, za to da se ljubi s nekime.
Zaljubljen čovjek je – u ljubavi, odnosno osjeća ljubav. A što drugo može osjećati? Dakle, što je to drugo što osjeća – a da nije ljubav?! Usput rečeno, neki psiholozi čak tvrde da u zaljubljenosti čovjek ne voli nego zavoljeva. No, zar zavoljevati može značiti nešto drugo nego ono što govori osnova te riječi koja se odnosi na voljenje?! U biti, izgleda potpuno nemoguće da se itko u javnom prostoru usuđuje na toliko besmislene tvrdnje. No, to je misija psihologa.
U RADU PSIHOLOGA KRISTALNO JE JASNO I OČITO TO DA ONI UOPĆE NI NE ISTRAŽUJU OSJEĆAJ ZALJUBLJENOSTI – ODNOSNO DA SE UOPĆE NE BAVE TOM TEMOM
Kao osnovno, po objašnjenima I definiciji zaljubljenosti iznad svega drugog je jasno da se psiholozi uopće ni ne bave osjećajem zaljubljenosti. Doslovno – oni uopće ni ne pokušavaju istraživati tu temu! Naprosto, to stoji, kako se kaže, crno na bijelom. To se ne može prikriti ili sakriti. Dakle, dovoljno je vidjeti njihova osnovna objašnjenja gdje je isti čas shvatljivo, odnosno lako je provjerljivo da se oni bave jedino I isključivo stanjem zaljubljenosti. No, nekim čudom su uvjereni da se bave osjećajem zaljubljenosti. U biti, događa im se to da su u potpunosti poistovjetili osjećaj zaljubljenosti I stanje zaljubljenosti, kao da je to dvoje u potpunosti jedno te isto. No, gdje je tu zdrav razum?!
ZAKLJUČAK
Kao osnovno, riječ ljubav je bit, odnosno korijen riječi zaljubljenost. No, za psihologe ta bit – uopće nije bit(na)! Odnosno, za njih jedna jedina činjenica nije bitna.