ZAR JE MOGUĆE DA ČOVJEK IMA TOLIKE ŽELJE – A BEZ POTREBE (ZA NJIMA)
Kao osnovno, ako su želje potrebne čovjeku, a kristalno je jasno da jesu, tada nije moguće da to znači išta drugo osim toga da su želje – potrebe!
Psiholozi potrebe definiraju kao nešto o čemu ovisi život čovjeka, odnosno kao nešto što čovjek mora obavezno ispuniti da bi preživio. Dok, želje smatraju nevažnima za preživljavanje, odnosno za ispunjavanje.
Bit je u tome da uopće nisu uzeli u obzir najosnovniju činjenicu – a to je da, osim izravnih, postoje I neizravne potrebe! Odnosno, postoje I neizravna djelovanja na preživljavanje – dakle ona koja neizravno utječu na preživljavanje.
Čovjek ima – doslovno – bezbroj želja! Drugim riječima, ima toliko želja da nije u stanju da se opusti ni na trenutak. Stalno I vječito je u jedva izdrživom nestrpljenju kako bi ih što prije, odnosno što više ostvario. Pa, kako bi to onda bilo moguće da mu želje uopće nisu potrebne – dakle, da (mu) nisu potreba?! No, psiholozi se usuđuju na tu ništa manje nego najbesmisleniju moguću tvrdnju.
ŽELJE SU – DAKAKO – NEIZRAVNE POTREBE (ZA PREŽIVLJAVANJEM)
Ukratko, kada čovjek ne bi činio, doslovno, sve što najviše može kako bi ispunjavao svoje želje – dakako da ne bi preživio! Štoviše, kada bi si neki pojedinac samo u jednom trenutku dopustio – a što je zapravo neizvedivo, odnosno potpuno nemoguće – da ne brine o tome da ispunjava svoje želje najviše što može, doslovno bi tog istog trenutka zapao u depresiju, dakle u stanje bez volje, a zapravo u stanje bez potrebe za životom.
Kao prvo, svaki trenutak života čovjeka sadrži mnoštvo želja. A kao drugo, svaka neispunjena želja čovjeka je – depresija, odnosno gubljenje, I manjak, volje za životom! Pa, ima li išta očitije od tog da je ljudima ništa manje nego presudno važno ostvariti baš svaku svoju želju?!
Uostalom, svakom čovjeku je itekako lako provjeriti na samome sebi da li su mu, odnosno koliko su mu želje važne, dakle koliku potrebu ima da ih ostvari, ispuni. Naime, dovoljno je da prestane željeti ostvariti samo jednu od svojih želja. No, bit je u tome da ljudi nisu u stanju tako nešto čak ni pokušati – jer osjećaju prijetnju depresije!
KRISTALNO JE JASNO DA ČOVJEK IMA POTREBU – DAKLE, POTREBNO MU JE – DA ISPUNJAVA (SVOJE) ŽELJE
U biti, želje su – neizravne potrebe za preživljavanjem! Drugim riječima, upravo svaka želja čovjeka je – potreba! Dakle, željama se na neizravan način djeluje na preživljavanje, odnosno na ostvarivanje potreba.
Dakle, zar je zaista moguće da čovjek ima tolike nebrojene želje – bez potrebe? Odnosno, zar je moguće da su njegove želje – kako ih psiholozi predstavljaju – stvar hira?!
Bez daljnjega, čovjek želi – I moguće je da želi – jedino I isključivo ono što treba! Dakle, kada ne bi trebao ono što želi – naprosto ne bi ni želio! Odnosno, ispada da čovjek želi nešto što mu uopće ne treba – dakle, kao da se radi o nekakvom besmislenom izmišljanju u kojem uopće nije važno (ni) željeti i ostvarivati želje!
Na kraju, čini se kao da ne postoji ništa luđe od te tvrdnje. No, za psihologe je (sva njihova) znanost – na žalost – upravo u toj tvrdnji, I u takvim tvrdnjama u kojima činjenice uopće ne postoje!
POTPUNO NESVJESNI DA UPRAVO TO, I JEDINO TO GOVORE, PSIHOLOZI TVRDE NEVJEROVATNO: DA SU ŽELJE ČOVJEKU – NEPOTREBNE (JER NISU POTREBA, JER SU BEZ POTREBE)
Ukratko, iako ne na taj najjednostavniji način – a u kojem se jasno uočava sva bit rečenog – psiholozi tvrde da u željama čovjeka nema potrebe za preživljavanjem.
Kao osnovno, psiholozi tvrde da želje nisu potreba čovjeka. No, to je tvrdnja u kojoj stoji da čovjek nema (nikakvu) potrebu za željama. Iako to ne kažu doslovno – kristalno je jasno da tvrde da želje čovjeku uopće nisu potrebne!
Iako je točnije reći da izbjegavaju svaku postojeću I očitu činjenicu, pa tako I tu činjenicu da tvrde da su želje nepotrebne.
Dakako, u potpunosti nesvjesni da upravo to govore, odnosno toga što znače njihove riječi, psiholozi tvrde da su čovjeku želje – nepotrebne! Dakle, što će mu?!
SVE ŽELJE ČOVJEKA ODNOSE SE NA NJEGOVU POTREBU – DAKLE, ŽELJE SU NJEGOVA POTREBA – DA U SVAKOM TRENUTKU BUDE ŠTO SRETNIJI
Ukratko, (sve) želje čovjeka se odnose na njegovu potrebu da u svakom trenutku bude što zadovoljniji, odnosno sretniji. Može se reći da se zapravo radi o najočitijem I najvažnijem dijelu života čovjeka u kojem čovjek u svakom trenutku čini sve da bude što manje nezadovoljan I nesretan! Dakle, želje su potreba čovjeka – potreba za što većim zadovoljstvom, odnosno srećom! A što je, na kraju krajeva, nadasve očito.
Psiholozi primjerice kažu da su želje djece bez osnove, odnosno bez potrebe – u smislu da su zapravo nevažne (za ispunjavanje). A kristalno je jasno I očito da se radi o potrebi djece da budu što zadovoljnija, odnosno sretnija.
O ŽIVOTU ČOVJEKA ODLUČUJE ZADOVOLJSTVO, ODNOSNO SREĆA
Osnovno je to da čovjeku uvijek I vječito nedostaje zadovoljstva I sreće. Odnosno, stalno je I vječito previše nezadovoljan I nedovoljno sretan. Dakle, kada želje čovjeka zaista ne bi bile potrebne, odnosno potreba, čovjek bi, ništa manje nego istog trena kako ih ne bi ispunjavao I zadovoljavao zapao u depresiju, dakle u stanje bez volje za životom! No, stvar je u tome što jedino I isključivo djelovanje u smislu da u svakom trenutku bude zadovoljan najviše što može – drži čovjeka na životu! Točnije, ispunjavanje želja u najvećoj mogućoj mjeri – osigurava mu opstanak!
No, pošto psiholozi nisu svjesni depresije, a zapravo toga što je depresija – odnosno, pošto vide depresiju jedino u nizu najvećih mogućih besmislica – za njih depresija nije važna, a zapravo uopće ne postoji!
Nevjerovatno je da psiholozi cijelo vrijeme kako objašnjavaju temu želja I potreba govore o tome da nije važno ispunjavati vlastite želje, I time da nije važno ako je čovjek u depresiji, dakle u stanju bez volje, a zapravo bez potrebe za životom – a da, dakako niti u najmanjoj mjeri, nisu svjesni toga!
Na kraju, psiholozi jasno govore u smislu kao da oni prema vlastitim željama postupaju strogo, odnosno da nemaju potrebu da ih ispunjavaju. Usput rečeno, govore o vlastitoj natprirodnoj moći nad nestrpljenjem. Najveći je to jad na svijetu ne vidjeti samoga sebe, odnosno to da nisu u stanju suzdržati se u ispunjavanju ni najmanje važne želje – I još k tome tvrditi potpuno suprotno!
ZAKLJUČAK
Kada bi želje I potrebe bile ono što psiholozi govore – tada ono što želi ne bi čovjeku bilo važno ostvariti! No, čovjeku je baš svaka želja važna za ostvariti, a što znači da mu je potreba da ih ostvaruje, dakle da je riječ o potrebi! Nego, kakva je to nevjerovatno luda besmislica tvrditi da čovjek želi nešto – a da mu to ne treba?! Dakle, kako je to moguće željeti nešto – a bez razloga, a što znači bez potrebe za time?! No, psiholozi se usuđuju tvrditi upravo tu najveću moguću besmislenost.
Naprosto, čovjek želi, odnosno moguće je da želi, jedino I isključivo zato što treba ono što želi! Dakle, da želja nije potreba – odnosno da je samo želja – čovjeku bi zapravo bilo svejedno hoće li je ostvariti ili ne! No, u ovoj stvarnosti čovjek ne odustaje od svojih želja. Točnije, čini upravo sve što najviše može u vezi svake svoje želje. Naprosto, to stoji crno na bijelom pred svakim čovjekom.
Zar čovjek zaista ima želje zato što mu one ne trebaju, dakle zato što mu nisu potrebne (za ostvariti), zato što mu nisu potreba?!
Neosporno je da psiholozi govore o tome da kada čovjek želi nešto – da mu to ne treba, dakle da mu to nije potreba, odnosno da želi ono što mu ne treba! Dakako, potpuno su nesvjesni toga što govore. Odnosno, u njihovom djelovanju činjenice uopće ne postoje.