OSJEĆAJ PRIJEZIRA
Prijezir je jednostavan osjećaj, u kojem se – potpuno očito I jasno – radi samo o tome da čovjek umanjuje neku odnosno nečiju vrijednost!
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU PRIJEZIR KAO EMOCIJU MEĐULJUDSKOG ODBACIVANJA
Psiholozi definiraju prijezir primjerice kao emociju međuljudskog odbacivanja, ukorijenjenu u vrjednosnim sustavima, kojom se osoba ili grupa postavlja iznad drugoga, smatrajući ga inferirornim. Ili kao osjećaj nadmoći u kojem se preziratelj postavlja na ispravnu stranu vrijednosti. Ili kao emocionalnu reakciju međuljudskog odbacivanja koja uključuje osjećaj nadmoći nad drugom osobom ili skupinom, itd. Tome dodaju da je prijezir osjećaj omalovažavanja, da proizlazi iz osjećaja moralne superiornosti, da može biti usmjeren na karakterne osobine ili na cijelo biće, da je usmjeren prema ljudima, a rijeđe predmetima, da postoji I samoprijezir, u smislu da je to poseban oblik prijezira gdje osoba prezire sebe zbog neispunjenja postavljenih uvjeta (fizički izgled, uspjeh). Itd.
Psiholozi objašnjavaju prijezir kao stvar međuljudskih odnosa, u smislu nepoštovanja, odbacivanja drugih osoba radi odbojnosti, odvratnosti, gađenja, ne-sviđanja, I slično. Odnosno, kažu da se radi o krajnjem omalovažavanju određene osobe. Ukratko, tvrde da se u prijeziru radi o tome da se neku osobu smatra nedovoljno vrijednim ljudskim bićem.
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI PRIJEZIR
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da budu u krivu.
PSIHOLOZI O PRIJEZIRU – DOSLOVNO – NE ZNAJU BAŠ NIŠTA
Sve što psiholozi govore o prijeziru – u potpunosti je iskrivljeno u odnosu na stvarnost, odnosno činjenice! U biti, upravo sve što govore o prijeziru na razini potpunog neshvaćanja toga što uopće govore, odnosno što koja riječ znači.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) PRIJEZIRA
PRIJEZIR JE OBLIK LJUTNJE – DAKLE, OBLIK UZVRAĆANJA NA SMETNJU, ODNOSNO NEUGODU – U KOJOJ ČOVJEK UMANJUJE VRIJEDNOST I VAŽNOST ONOME TKO ILI ŠTO MU SMETNJU, ODNOSNO NEUGODU STVARA
Prije svega, kako bi to bilo moguće da čovjek osjeća da je vrijedno I važno – odnosno da vrjednuje I uvažava – ono što mu stvara smetnju, odnosno neugodu?! Naprosto, prijezir je samo jedini mogući odgovor čovjeka na pitanje koliko može smatrati vrijednim I važnim nekoga ili nešto tko ili što mu, dakako neopravdano, stvara smetnju, odnosno neugodu.
Osjećajući smetnju odnosno neugodu čovjek osjeća da je to iz razloga što ga se napada – pa prema tome I nedovoljno vrjednuje I uvažava! Odnosno, osjeća da se ugrožava njegova vrijednost I važnost.
Primjerice, čovjek može prezirati neku osobu jedino zbog izgleda. Dakle, u tom primjeru se naizgled ne radi o tome da je na bilo koji način napadnut. No, bit je u tome da se čovjek osjeća napadnut upravo svakom smetnjom odnosno neugodom. Naime, čovjek se osjeća napadnut svime što ne ispunjava njegove želje I potrebe – pošto u tom slučaju osjeća (nezadovoljstvo I) neugodu! Naprosto, što se tiče navedenog primjera, izgled neke osobe čovjeku stvara neugodu – a svaka neugoda čovjeka čini nevrjednim I nevažnim, odnosno manje vrijednim I važnim!
U biti, onome tko ili što mu stvara smetnju, odnosno neugodu – čovjek samo uzvraća jednakom mjerom! Naprosto prijezirom – dakle nevrjednovanjem I neuvažavanjem ili nedovoljnim vrjednovanjem I nedovoljnim uvažavanjem – čovjek samo, dakako u jednakoj mjeri, uzvraća na prijezir!
Ukratko, prijezir je djelomično ili potpuno umanjivanje vrijednosti I važnosti onome tko ili što čovjeku stvara smetnju, odnosno neugodu!
Usput rečeno, čovjek osjeća prijezir – u vezi svake neugode koju osjeti!
PRIJEZIR JE OSJEĆAJ KOJIME ČOVJEK UMANJUJE VRIJEDNOST I VAŽNOST ONOME TKO ILI ŠTO MU STVARA SMETNJU, ODNOSNO NEUGODU
Prijezir je, prije svega, oblik ljutnje. Prema tome, prijezir je osjećaj potrebe čovjeka da – kao I u ljutnji – svakako u jednakoj mjeri, uzvrati onome tko ili što mu stvara smetnju, odnosno neugodu. S time da u ljutnji čovjek ima potrebu na grubost uzvratiti jednakom grubošću – dok u prijeziru uzvraća tako da, svakako u mjeri veličine smetnje odnosno neugode, djelomično ili u potpunosti umanjuje vrijednost, odnosno važnost nekome ili nečemu tko ili što mu smetnju, a zapravo neugodu stvara!
ČOVJEK OSJEĆA PRIJEZIR – U SVAKOJ LJUTNJI
Prije svega, prijezir se događa iz potpuno istih razloga kao I ljutnja. To znači da čovjek osjeća prijezir u svakoj ljutnji, odnosno uz svaku ljutnju. Dakle, čovjek prezire sve ono što mu stvara smetnju – I time neugodu – odnosno sve ono što ga (na)ljuti!
Primjerice, kada se zbog ljutnje obraća nekoj drugoj osobi – čovjek se neizbježno obraća s prijezirom! Dakako, iz onog istog razloga zbog kojeg se ljuti. Dakle, čovjek prezire drugu osobu zato što je smatra krivom za smetnju, odnosno neugodu.
Usput rečeno, čovjek dakako osjeća prijezir I prema samome sebi. Radi se samo o tome da čovjek, potpuno neizbježno, sam sebi stvara smetnje, odnosno neugode.
PRIJEZIR SE ODNOSI NA SVAKI OBLIK UMANJIVANJA VRJEDNOSTI I VAŽNOSTI
Prijezir se – kao umanjivanje neke ili nečije vrijednosti, odnosno važnosti – može odrediti bilo kojom od sljedećih riječi, odnosno izraza: ne(dovoljno)vrjednovanje, ne(dovoljno)uvažavanje, zanemarivanje, podcjenjivanje, neobaziranje, neobzirnost, bezobzirnost, omalovažavanje, obezvrjeđivanje, ne(dovoljno)poštovanje, itd.
PRIJEZIR SE ODNOSI NA NE(DOVOLJNO)VRJEDNO, ODNOSNO NA NE(DOVOLJNO)VAŽNO
Prijezir je oblik ljutnje u kojoj čovjek uzvraća onome tko ili što mu stvara smetnju, a zapravo neugodu, na način da mu umanjuje vrijednost, odnosno važnost – dakle, tako da nekoga ili nešto smatra manje vrijednim, manje važnim!
Kao osnovno, u ljutnji čovjek nastoji na neugodu – odnosno na grubost koju osjeća u neugodi – uzvratiti (jednakom) grubošću! Dok, u prijeziru na neugodu, I grubost, uzvraća tako što umanjuje vrijednost I važnost onome tko ili što mu je stvara – dakako, ovisno o veličini neugode!
Najtočnije rečeno, čovjek prezire ono što je – zbog toga što mu stvara smetnju, odnosno neugodu – za njega nevrjedno I nevažno, odnosno nedovoljno vrijedno I nedovoljno važno! Dakle, u prijeziru se događa naprosto to da čovjek ne može smatrati (dovoljno) vrijednim I važnim ono što mu stvara smetnju, odnosno neugodu.
PRIJEZIR POSTOJI KAO DJELOMIČNI I POTPUNI, KAO SLABIJI I JAČI, TE KAO TRENUTNI, ODNOSNO PRIVREMENI, I STALNI
Prijezirom čovjek umanjuje vrijednost I važnost nekome ili nečemu u potpunosti ili samo djelomično. Dakako, stvar je samo u tome što mu točno smeta, odnosno stvara neugodu. Primjerice, kod druge osobe nekome može smetati, odnosno stvarati neugodu jedino način odijevanja, a što znači – što se tiče odnosa prema toj osobi – da je riječ o djelomičnom prijeziru!
S druge strane, prijezir prema odijevanju može nastati zbog neke male smetnje, odnosno zbog slabog osjećaja neugode – a što znači da se radi o slabom, nejakom osjećaju prijezira! A dakako, najjači osjećaj prijezira nastaje u slučaju nepodnošljive smetnje, odnosno neugode.
Nadalje, u slučaju ako se prijezir prema odijevanju odnosi na dio odjeće koji se može lako, odnosno trenutno ispraviti – primjerice na nezakopčani gumb – moguće je da prijezir bude samo trenutan, privremen!
Usput rečeno, u vezi svakog ovog, a dakako I drugih primjera, moguće je da osoba koja prezire promijeni mišljenje u vezi toga što joj smeta, koliko joj smeta, I da li joj uopće nešto ili netko smeta. Prema tome, prijezir je stvar trenutka. No, u biti prijezir je stvar jedino I isključivo – dakako trenutnih – želja I potreba čovjeka.
ČOVJEK NE PREZIRE JEDINO ONO ŠTO MU SAVRŠENO PAŠE
Prije svega, prijezir je – zakon za čovjeka! Prema tome, odvija se isključivo s obzirom na uvjete. A to znači da upravo svaka, I ona najmanja smetnja – kod čovjeka neizbježno, odnosno obavezno stvara osjećaj prijezira! Dakle, ne postoji ni najmanja mogućnost nekakve takoreći samovolje čovjeka u smislu da sam određuje da li će, ili neće, nešto ili nekog prezirati. Naprosto, isključivo uvjeti određuju da li će čovjek prezirati ili ne. Usput rečeno, u potpunosti jednako je I sa ostalim osjećajima, odnosno zakonima.
Radi se o tome da čovjek ne prezire nimalo jedino ono što mu, doslovno, savršeno paše – dakle, jedino ono što mu ne stvara ni najmanju smetnju, odnosno neugodu! Prema tome, samo ono što mu u potpunosti, odnosno baš ni malo ne paše – čovjek prezire u potpunosti!
PRIJEZIR SE, KAO OBLIK LJUTNJE, DOGAĐA ZBOG SVAKE SMETNJE – ODNOSNO ZBOG SVAKE NEUGODE
Upravo na sve ono što mu stvara smetnju, a zapravo neugodu – čovjek neizbježno, odnosno automatski uzvraća prijezirom, dakle prezire! Na kraju krajeva, radi se naprosto o tome da čovjek ne može, a zapravo ne smije vrjednovati, odnosno uvažavati neugode. No dakako, bit je u tome da čovjek reagira prema onome tko ili što mu neugode stvara.
Prijezir se – time što se odnosi na neugode – odnosi dakako na sve ono čime čovjek nije zadovoljan, odnosno, na sve ono zbog čega je nezadovoljan! Jer dakako, neugoda nastaje zbog neispunjavanja, zbog nezadovoljenja želje, odnosno potrebe.
Usput rečeno, prijezir čovjeka se odnosi na sve što na svijetu postoji, no I na ono što ni ne postoji, dakle na ono izmišljeno I umišljeno. Jer dakako, sve to može čovjeku stvoriti smetnju, odnosno neugodu.
ČOVJEK NIJE U STANJU PREZIRATI ONO OD ČEGA IMA KORISTI – KOLIKO GOD TO BILO DOSTOJNO PREZIRA
Prije svega, čovjek prezire isključivo iz najsebičnijih razloga. Točnije, prezire isključivo zbog vlastitih želja I potreba – dakako, u smislu volje da ih ostvari! Između ostalog, to znači da se čovjek ne ravna s obzirom na razum I razumno – nego s obzirom na osjećaje! Zbog toga se događa to da čovjek prezire jedino I isključivo ono što mu ne koristi, odnosno ono što mu nedovoljno koristi – dakako, za ostvarivanje želja I potreba!
Sva bit je u tome da čovjek ne može takoreći proglasiti za nevrjedno I nevažno, odnosno prezirati, ono što mu koristi u životu. Primjerice, svakome ponekad koristi laž. To znači da čovjek svakako neće prezirati laž, odnosno lagati, u trenutku kada mu koristi. No, svakako će je, odnosno obavezno prezirati u slučaju kada je laž protiv njegove koristi – dakako, na način da će prijezir čovjeka biti usmjeren prema onome tko mu laže!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) PRIJEZIRA
SVRHA (OSJEĆAJA) PRIJEZIRA JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA TAKO DA IZBJEGAVA ONO ŠTO MU NIJE (DOVOLJNO) VRIJEDNO I VAŽNO ZA OSTVARIVANJE ŽELJA I POTREBA – ODNOSNO ZA TO DA (PRE)ŽIVI
Kao osnovno, prijezir je osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno neugode.
Prijezir je jedan od onih osjećaja kojima se čovjek bori za to da ostvari želju, odnosno potrebu – dakle, za to da ostvari zadovoljstvo I ugodu!
Najjednostavnije rečeno, zahvaljujući prijeziru čovjek se bavi jedino I isključivo onime što mu je vrijedno I važno za to da ostvaruje svoje želje I potrebe – a čime zapravo ostvaruje to da (pre)živi! Prema tome, sve ono što mu ne koristi u tom cilju – čovjek smatra nevrjednim I nevažnim, odnosno izbjegava, I prema tome prezire! Dakle, zahvaljujući prijeziru – odnosno, ravnajući se prijezirom – čovjek izbjegava ono što smatra, a zapravo osjeća, ne(dovoljno)vrjednim, odnosno ne(dovoljno)važnim – dakako, za to to da ostvaruje svoje želje I potrebe, odnosno da (pre)živi!
Čovjek ne mora prezirati u potpunosti. Naime, čovjek prezire, najtočnije rečeno, u onoj mjeri u kojoj mu netko ili nešto ne koristi – odnosno, ovisno o tome koliko mu koristi, dakako, za to da ostvari određenu želju ili potrebu!
Usput rečeno, prema jednoj te istoj stvari (osobi, pojavi, itd) čovjek mijenja jačinu prijezira uglavnom stalno – odnosno, po potrebi! Dakle, sve ovisi jedino o tome da li mu, I koliko, u kojoj mjeri – dakako, u određenom trenutku – netko ili nešto koristi za to da ostvari svoju želju ili potrebu!
ONO ŠTO PREZIRE – ČOVJEK IZBJEGAVA
Ono što prezire – pošto se radi o tome da mu nije (dovoljno) vrijedno, odnosno važno – čovjek izbjegava! Dakako, u slučaju jačeg (osjećaja) prijezira ono što prezire čovjek izbjegava (što) više – a kada osjeća slabiji prijezir, izbjegavanje je manje!
Usput rečeno, u slučaju da ne može izbjeći odnos s onime koga ili što prezire – čovjek se obavezno prisiljava na taj odnos! Naime, što će čovjeku (u životu) ono što mu nije važno, odnosno ono što mu nije vrijedno – dakako, za to da ostvari I ostvaruje svoje želje I potrebe?!
Primjerice, to što ljudi sve više napuštaju, odnosno izbjegavaju poljoprivredu – stvar je prijezira prema poljoprivredi! Naprosto, ljudi shvaćaju to da nije (dovoljno) vrijedno, odnosno (dovoljno) važno – dakako, za to da (pre)žive – baviti se poljoprivredom! Dakle, u prijeziru se radi isključivo o tome što je čovjeku vrijedno, odnosno važno za to da (pre)živi, te I koliko, u kojoj mjeri.
ČOVJEK OSJEĆA PRIJEZIR – PREMA SVEMU ŠTO POSTOJI
Čovjek osjeća, odnosno moguće je da osjeća prijezir – prema svemu što postoji! Štoviše, osjeća prijezir I prema onome što ne postoji, dakle prema onome što je izmišljeno I umišljeno. Naprosto, radi se jedino o smetnji, o neugodi – dakle o tome da li nešto smeta čovjeku, dakle da li mu stvara neugodu vezano za ostvarivanje želje I potrebe, ili ne!
PRIJEZIR JE ZA ČOVJEKA NEOPHODNA POTREBA U SVAKOM TRENUTKU
Dovoljno je reći to da, s jedne strane, čovjek u svakom trenutku ostvaruje neku želju ili potrebu. Naime, čovjek je u svakom trenutku prepun želja I potreba, a koje ostaruje već svakom I najmanjom pomisli, odnosno svakim I najmanjim pokretom. A s druge strane, u svakom trenutku čovjeku barem nešto smeta – dakako, u tome da ostvari želju ili potrebu – a što ga dovodi do prijezira!
Ukratko, sve ono što čovjeku u određenom trenutku I u vezi određene želje ili potrebe stvara smetnju, odnosno neugodu – I time mu ne koristi I ne pomaže – izaziva nastanak prijezira!
PRIJEZIR ČOVJEKA JE (UGLAVNOM) NESTALAN
Prije svega, mnogo toga čovjek svakako prezire stalno. No, bit je u tome da se čovjek lako I odriče prijezira, kao I to da lako prezre (nekoga ili nešto)! Jer dakako, bit prijezira je samo u tome da li netko ili nešto smeta – ili koristi čovjeku u tome da ostvari želju ili potrebu!
Na primjer, ono što čovjeku smeta za ostvarivanje jedne želje I potrebe – moguće je da mu koristi u vezi neke druge želje ili potrebe! Dakle, u vezi jedne želje, odnosno potrebe čovjek (nešto ili nekoga) prezire – a u vezi neke druge želje uopće ne prezire! Ili, ono što čovjeku jednom smeta za to da ostvari želju ili potrebu, I što prezire – drugi put mu može koristiti, pa mu ne smeta! Naprosto, prijezir se takoreći prilagođava osnovnom cilju čovjeka – a to je da, ako je ikako moguće, ostvari svoju želju, odnosno potrebu!
PRIJEZIR JE SAMO PITANJE ISPUNJAVANJA ŽELJA I POTREBA
Prijezir je, u biti, stvar trenutka, odnosno stvar trenutne želje ili potrebe. To znači da ono što u jednom trenutku, odnosno u vezi jedne želje ili potrebe čovjek prezire, već u sljedećem trenutku – naprosto isključivo iz razloga što mu koristi za neku drugu želju ili potrebu – ne prezire! Usput rečeno, događa se zapravo to da čovjek jedno govori, drugo misli, a treće radi.
Dakako, kao I svi ostali osjećaji, prijezir se događa jedino I isključivo iz koristi, odnosno zbog koristi. Dakle, događa se isključivo kroz osjećaj čovjeka da (li) mu netko ili nešto smeta – odnosno, koliko mu netko ili nešto smeta – dakako, u tome da ostvari želju ili potrebu!
Štoviše, jedno te isto čovjek može istodobno I da prezire, I da ne prezire. Dakako, ovisno o kojoj želji ili potrebi se radi – odnosno, u vezi koje želje I potrebe mu nešto smeta, a u vezi koje mu ne smeta! Primjerice, čovjek istodobno može prezirati kišu zato što mu, što se tiče jedne želje, stvara smetnju na primjer kod šetnje – no istodobno tu istu kišu ni najmanje ne prezire s obzirom na to da mu ispunjava neku drugu želju, primjerice što mu koristi za biljke, za vrt!
Bit prijezira – kao uostalom I svih ostalih osjećaja nije u razumnosti, odnosno nije u razumnom odnošenju čovjeka prema stvarnosti! Naprosto, čovjeku je jedino, odnosno prvenstveno važno to da ostvari želju ili potrebu. A to znači da će se odreći I najvećeg prijezira – samo da bi ostvario želju ili potrebu! Jer dakako, radi se o potrebi čovjeka da (pre)živi.
ČOVJEK PREZIRE PRIRODU, ODNOSNO SAMOGA SEBE
Prije svega, zaista nije teško uočiti I shvatiti to da čovjek prirodu prezire – dakle (dovoljno) ne vrjednuje I ne uvažava prirodu, a time neizbježno I samog sebe! No dakako, čovjek prirodu istodobno I ne prezire. Naprosto, stvar je u tome što je prijezir pitanje svake pojedine želje I potrebe čovjeka – odnosno pitanje trenutne želje I potrebe! Dakle, stvar je (samo) u tome da je za neke želje I potrebe čovjeka – dakako trenutno, u određenom trenutku – priroda vrijedna I važna, a zapravo se radi o tome da mu koristi! Dok za neke druge želje I potrebe – isključivo zbog volje da ih ostvari – priroda mu nije, barem ne dovoljno, vrijedna I važna, pa si dopušta da čini protiv nje!
Kao osnovno, prirodu čovjek nastoji prilagoditi sebi. U biti, sav prijezir prema prirodi čovjek pokazuje već tom katastrofalnom umišljenosti, odnosno pomisli da je (predodređen da bude) gospodar prirode. Bez daljnjega, već time čovjek daje na znanje da ni slučajno ne želi biti sluga prirodi, dakle da prirodu ne pomišlja vrjednovati I uvažavati.
Prijezir se (kao što je slučaj I sa svim ostalim osjećajima) ne odvija s obzirom na razumnost čovjeka – nego s obzirom na njegovu nemogućnost da bude razuman! Prije svega, zar bi čovjek sebi dopuštao sve te osjećaje – dakle, nešto o čemu ne zna doslovno ništa – da je razuman?! Na žalost, tim svojim razumom čovjek nije u stanju ni pitati se što su osjećaji. No, time se zapravo ne pita o sebi, o tome tko je – odnosno, ne pita se što čini I zašto! Štoviše, upravo sve činjenice o osjećajima, a time I o sebi, čovjek ima pred sobom – ali bježi od njih!
Usput rečeno, što se tiče njegovih moći – čovjeku je u potpunosti dostupno da shvati tko je, odnosno da postane svjestan!
ČOVJEK UNIŠTAVA PRIRODU – ILI JE ČUVA I VRJEDNUJE – OVISNO O OSJEĆAJU PRIJEZIRA
Prije svega, kako bi to bilo moguće da čovjek nešto uništava – a da to nije stvar (barem trenutnog) nevrjednovanja I neuvažavanja, dakle prijezira?!
Na žalost, ovaj čovjek se, neosporno je, još nije pitao kako da se odnosi prema prirodi. Naime, upravo svako njegovo djelovanje prema prirodi – umjesto njega određuje osjećaj prijezira!
Usput rečeno, to što čovjek na riječima čuva I vrjednuje prirodu – stvar je samo osjećaja prijezira, dakle toga da je čovjeku vrijedno I važno da na taj način govori, odnosno da prezire to da se o prirodi govori drugačije! No, opet zbog prijezira – ovaj put prema vlastitom mišljenju da prirodu treba čuvati – čovjek djelima čini suprotno, odnosno uništava prirodu!
Bez daljnjega, čovjek je prisiljen živjeti takav život u kojem jedno govori, drugo misli, a treće radi. Naime, to je način na koji svoje želje I potrebe ispunjava u najvećoj (njemu) mogućoj mjeri! Dakle, radi se o tome da time što (jedno) govori čovjek ispunjava jednu svoju želju ili potrebu. No, time što drugo I drugačije misli – istodobno ostvaruje neku drugu želju! Na kraju, time što (treće) radi – istodobno ostvaruje još jednu, treću želju!
Sudeći prema tome kako osjećaj prijezira, a I ostali osjećaji djeluju na čovjeka, nadasve je očito da baš nikakvo razmišljanje I nikakvo shvaćanje čovjeka u vezi njegovog odnosa prema prirodi – no dakako I u vezi bilo kog drugog odnosa – uopće ne postoji! Na kraju krajeva, čovjek je samo najobičniji mehanizam – I baš ništa više, odnosno bolje od tog! Drugim riječima, čovjek je samo najobičnija životinja.
PRIJEZIROM SE ČOVJEK BORI ZA TO DA OSTVARI SVAKU SVOJU ŽELJU I POTREBU
U slučaju kada (bilo koju) želju ili potrebu čovjek nema ostvarenu – dakle zadovoljenu – tu nezadovoljenost osjeća, dakako, kao nezadovoljstvo! Nadalje, nezadovoljenost – odnosno nezadovoljstvo – čovjeku stvara neugodu! Naprosto, radi se o tome da potrebe tijela čovjeka nisu zadovoljene – te da zbog toga tijelu čovjeka nije ugodno, odnosno tijelu čovjeka je neugodno! U biti, osjećajući neugodu čovjek zapravo osjeća da se – dakako, njegovo tijelo – muči I pati!
Prijezirom se čovjek bori – doslovno – za upravo svaku svoju želju, odnosno potrebu! Bit je u tome da je za ostvarenje bilo koje želje, odnosno potrebe čovjeku neophodno da izbjegava – dakle da prezire – sve ono što mu nije važno I vrijedno za to da je ostvari!
Usput rečeno, za to da ostvari jednu želju, odnosno potrebu – čovjeku su, dakako istovremeno, neophodni svi osjećaji kojima se bori za ugodu I zadovoljstvo! Dakle ljutnja, prijezir, prkos, briga, pažnja, strah, strepnja, itd – svi ti osjećaji događaju se istovremeno u čovjeku! Odnosno, događaju se u vezi upravo svake želje ili potrebe čovjeka, S tim da čovjek u svakom trenutku ima mnoštvo želja, te da u istom trenutku ostvaruje jedan dio njih.
Bez daljnjega, sav život čovjeka svodi se na borbu za život – odnosno, u borbi je čovjeka za zadovoljstvo, odnosno z ugodu! Drugim riječima, čovjek živi zahvaljujući tome što se bori za to da ostvari – dakle da zadovolji – svaku svoju želju ili potrebu!