OSJEĆAJ STRPLJENJA
Strpljenje je naprosto u tome da čovjek čeka.
A
OBJAŠNJENJE (OSJEĆAJA) STRPLJENJA OD STRANE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU STRPLJENJE KAO SPOSOBNOST MIRNOG PODNOŠENJA
Psiholozi definiraju strpljenje primjerice kao sposobnost zadržavanja smirenosti I tolerancije tijekom čekanja, suočavanja s odgodama, nevoljama ili patnjom, bez osjećaja ljutnje ili uznemirenosti. Ili kao sposobnost toleriranja čekanja ili frustracije bez uznemirenosti, kao I sposobnost kontroliranja emocija ili impulsa, kako bi se mirno postupalo u teškim situacijama. Ili kao sposobnost podnošenja dugog čekanja ili poteškoća s mirnoćom I smirenošću, uživajući u putovanju prema cilju, a ne samo u rezultatu, itd.
O strpljenju, kao najvažnije, psiholozi tvrde da strpljenje nije samo pasivno čekanje, već aktivna sposobnost upravljanja frustracijom I zadržavanja mira dok se suočavamo s odgodama izazovima ili teškoćama. Pa kažu da je strpljenje vrlina koja nam omogućava da ostanemo fokusirani na ciljeve unatoč preprekama, umjesto da reagiramo impulzivno, da se strpljenje ne može definirati isključivo kao osjećaj, već primarno kao naučena sposobnost, karakterna vrlina ili vještina upravljanja emocijama, da je strpljivost vještina koja se može vježbati I razvijati tokom vremena, da je strpljenje aktivno stanje uma koje uključuje odgađanje trenutnog zadovoljstva radi dugoročne koristi, da je svjesna sposobnost transformacije frustracije u mir, da se u strpljenju radi o svjesnoj regulaciji intenzivnih emocija, poput ljutnje ili tjeskobe, kako ne bi preuzele kontrolu nad vašim reakcijama, da strpljenje nije (klasičan) osjećaj, itd.
PSIHOLOZI TVRDE DA STRPLJENJE NIJE OSJEĆAJ – NEGO UVJEŽBANA SPOSOBNOST
Psiholozi se usuđuju tvrditi čak to da strpljenje nije osjećaj. Naime, tvrde da je strpljenje stvar svijesti, odnosno sposobnosti svijesti čovjeka. Dakle, neosporno je da tvrde da je čovjek strpljiv – a da pri tom uopće ne osjeća da je strpljiv! Itekako logično u svijetu bez činjenica u kojem psiholozi žive.
Psiholozi tvrde da čovjek strpljenje stvara sviješću unatoč očitoj činjenici da u svijesti čovjeka ne postoji ni pitanje što je strpljenje – a kamoli znanje, štoviše savršeno koje bi omogućilo da se strpljenje stvara! Dakle, načisto genijalno!
Usput rečeno, dakako da ni u svijesti psihologa ne postoji pitanje što je strpljenje. Naime, psiholozi se samo pretvaraju da se bave kako strpljenjem tako I ostalim osjećajima. Njihova djela kristalno jasno svjedoče, odnosno pokazuju da se bave jedino I isključivo uništavanjem činjenica. Bez imalo pretjerivanja, njihove tvrdnje su nevjerovatno besmislene. Drugim riječima, psiholozi se obavezno protive (čak) I onoj najjednostavnijoj odnosno najosnovnijoj logici.
DEFINICIJE PSIHOLOGA O STRPLJENJU SU POTPUNO NEJASNE, ODNOSNO NESHVATLJIVE
Prije svega, definicije psihologa o strpljenju su – doslovno – potpuno nejasne, odnosno potpuno neshvatljive! Primjerice, kažu da se strpljenje odnosi na odgađanje, neuspjeh ili nepredviđene situacije. Dakle, potpuno je nemoguće shvatiti to na što se strpljenje zapravo odnosi.
Potpuno je očito da psiholozi, kako se kaže, zbrajaju babe I žabe. Jer dakako, da je ikako moguće shvatiti na što se odnosi odgađanje, neuspjeh I nepredviđene situacije – psiholozi bi sami to shvatili, odnosno naveli bi takoreći zbroj svega toga što navode I nabrajaju, I zapravo bi sveli sve to na nešto jasno, na nešto točno određeno!
Usput rečeno, sve te različite definicije psihologa o strpljenju obavezno se odnose na tri takoreći područja koja su u svakoj njihovoj definiciji uglavnom drugačija. Na kraju ispada da je tih različitih područja mnoštvo. No začudo, sve to mnoštvo područja – za psihologe predstavlja jedno te isto! Dakle, potpuno im je svejedno kojim će riječima nešto reći – odnosno što koja riječ znači!
Bez daljnjega, sve te definicije psihologa u vezi strpljenja samo su takoreći hrpe nasumice – dakle bez ikakvog reda I smisla – nabacanih riječi odnosno tvrdnji! Dakle, tu naprosto baš ništa nije jasno, a zapravo smisleno.
PSIHOLOZI TVRDE – DOSLOVNO – DA STRPLJENJE NIJE UROĐENA OSOBINA
Prije svega, zaista je malo reći da se radi o nevjerovatno besmislenoj tvrdnji.
Očito je da ni jedan psiholog još nije vidio, odnosno čuo primjerice to da malo dijete plače. Jer, ne treba velika pamet da bi se shvatilo da dijete plače – zato što nije strpljivo! Naime, logički gledano, da je strpljivo – strpilo bi se I ne bi plakalo o kojoj god neugodi da se radi! Prema tome, kristalno je jasno da dijete plače zato što nešto nestrpljivo treba. No, ako dijete plače zato što je nestrpljivo – neizbježno znači da je strpljivo u slučaju kada ne plače!
Ukratko, moglo bi se reći da ne postoji očitija činjenica od te da je upravo svaki trenutak života čovjeka vezan za strpljenje I nestrpljenje. Naime, upravo sve što čovjek radi I misli – potpuno neizbježno radi, odnosno misli ili strpljivo ili nestrpljivo! No, u svijetu psihologa činjenice ne postoje.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) STRPLJENJA
STRPLJENJE JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA IZDRŽAVA ČEKATI TO DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELI
Ukratko, strpljenje je osjećaj u kojem čovjek izdržava čekanje – dakle, izdržava to što mora čekati – da dođe do onoga što želi!
Kao osnovno, strpljenje se s jedne strane odnosi na izdržavanje čekanja – dakle na to da čovjek uspijeva izdržati, odnosno izdržavati čekati – a s druge strane na to da time postiže ono što želi, odnosno dolazi do onog što želi!
Jednostavno rečeno, kako bi uopće mogao ostvariti ono što želi čovjek je prisiljen na to da bude strpljiv – dakle, na to da izdrži čekati sve dok ostvarivanje željenog traje, odnosno sve dok ne ostvari ono što želi!
Na primjer, kirurg je prisiljen biti (dovoljno) strpljiv u tome što radi – kako bi, svakako što točnije, učinio ono što želi! Drugim riječima, kirurg ne smije biti (previše) nestrpljiv – jer bi mogao učiniti ono što ne želi!
ZA ČOVJEKA POSTOJI JEDINO DOVOLJNO STRPLJENJE
Kao osnovno, čovjek djeluje isključivo na način da je dovoljno strpljiv. Drugim riječima, čovjek je uvijek I obavezno strpljiv točno onoliko koliko mu je dovoljno da ostvari ono što želi. Naime, čovjek nikad nije bezgranično, odnosno neograničeno strpljiv. Jer, za život čovjeka to nema, odnosno ne bi imalo (nikakvog) smisla. Štoviše, to bi bilo protiv smisla – a zapravo protiv koristi za čovjeka! Usput rečeno, upravo sav smisao za čovjeka odnosi se na ono što mu je korisno, dakako, za život – dok, besmisleno je sve ono što mu za život nije korisno!
STRPLJENJE JE VEZANO ZA SABRANOST
Strpljenje je vezano za sabranost (čovjeka). Sva bit je u tome da je čovjek strpljiv – dakle, izdržava čekati – jedino I isključivo zato da bi se mogao (dovoljno) sabrati na ono što radi, a zapravo kako bi uspio, svakako što točnije, učiniti ono što želi! Jer dakako, u nestrpljenju se radi o nesabranosti, a zapravo o nedovoljnoj sabranosti.
Kao najosnovnije, čovjek je uvijek I obavezno strpljiv samo toliko, odnosno taman toliko da bude sabran na to da što točnije učini ono što želi. Dakle, radi se zapravo o tome da je u strpljenju čovjek uvijek I obavezno dovoljno sabran, odnosno da je sabran u dovoljnoj mjeri (što se tiče ostvarenja onog što želi) – I ništa manje ili više od toga!
Prema tome, u vezi svega što radi I misli čovjek je, što se tiče svakog detalja, strpljiv odnosno sabran tek toliko, odnosno taman toliko da ostvari ono što želi. Naime, čovjek ne smije doslovno ni trenutka čekati duže nego što treba, odnosno duže od onog koliko mu najmanje treba da ostvari ono što želi. Radi se o tome da je čovjek prisiljen iskoristiti svaki trenutak (svog života) najviše odnosno najbolje što može – pošto je u svakom trenutku prepun želja (koje treba ostvariti)!
Usput rečeno, da to bude tako, I najtočnije tako – brine osjećaj nestrpljenja! Odnosno, nestrpljenje čovjeku ne dopušta bespotrebno strpljenje – dakle, da (I najmanje) čeka bez potrebe!
ČOVJEK NE MOŽE BITI STRPLJIV U POTPUNOSTI
Prije svega, samo po sebi strpljenje je izdržavanje čekanja. Odnosno, odnosi se jedino I isključivo na to da čovjek izdržava čekati! Dakle, ni u najmanjoj mjeri se ne odnosi na to da čovjek ne može izdržati čekati. Naime, u slučaju I najmanjeg neizdržavanja čekanja – radi se o nestrpljenju!
Strpljenje čovjeka se ne odnosi na savršeno izdržavanje čekanja, dakle na neko savršeno strpljenje – jer ono ne postoji! Naime, strpljenje postoji jedino kao koliko-toliko izdrživo čekanje. Drugim riječima, kada je I najviše strpljiv – čovjek nije strpljiv u potpunosti, nego je bar malo nestrpljiv! Prema tome, jednako tako je I sa sabranošću. Naime, čovjek je obavezno sabran taman toliko da uspije ostvariti ono što želi. Primjerice, da otvori vrata čovjeku treba samo toliko sabranosti da to I učini. No dakako, neizbježno je tako u vezi svega što radi I misli. Prema tome, čovjek nikad nije potpuno sabran na ono što radi I misli – nego taman toliko koliko je dovoljno da ostvari ono što želi!
Usput rečeno, nestrpljenje nije dio strpljenja – nego jedino djeluje na strpljenje (čovjeka)! Prema tome, to što čovjek zapravo nikad ne osjeća takoreći savršeno strpljenje – odnosi se na to da uz strpljenje istovremeno osjeća I nestrpljenje!
Ukratko, čovjek je uvijek I vječito strpljiv taman toliko koliko mu najmanje treba (izdržati čekanje) da dođe do onoga što želi. Prema tome, I kada se najviše čini da je čovjek strpljiviji od onog koliko mu je potrebno – strpljiv je jedino zato da bi na taj način ostvario sve ono što u tom trenutku želi! Odnosno, strpljiv je taman toliko da ostvari baš ono što želi, te I sve ono što želi.
STRPLJENJE ČOVJEKA – ODNOSNO IZDRŽAVANJE ČEKANJA – MOŽE BITI MANJE I VEĆE
Strpljenje čovjeka može biti manje I veće – odnosno, postoji od najmanje moguće jakosti, pa do one najveće!
Usput rečeno, svaki osjećaj odvija se u odnosu na postojanje redosljeda vrijednosti. Dakle, upravo svaki osjećaj postoji u rasponu od njegove najslabije jačine, pa do one najveće.
ČOVJEK PONEKAD PRESTAJE BITI STRPLJIV
Strpljenje, odnosno osjećaj strpljenja ne osigurava čovjeku to da će (svaki put) izdržati čekati da dođe do onog što želi. Dakako, to je zato što nestrpljenje vlada njegovim strpljenjem. Drugim riječima, nestrpljenje određuje da li će I koliko čovjek biti strpljiv. Naime, čovjek ponekad postane previše nestrpljiv, pa ne izdrži čekati da ostvari ono što čeka, odnosno želi!
NESTRPLJENJE VLADA STRPLJENJEM ČOVJEKA
Kao osnovno, nad strpljenjem I nestrpljenjem (čovjeka) vlada potreba – odnosno, osjećaj potrebe čovjeka! Dakle, koliko će u nekom trenutku čovjek biti strpljiv I nestrpljiv – ovisi o njegovoj trenutnoj potrebi! Naime, ako mu je u nekom trenutku jako važno, odnosno jako potrebno ostvariti ono što želi – primjerice da dočeka da dođe na red kod doktora – čovjek će učiniti sve što je u njegovoj moći da bude dovoljno strpljiv!
U slučaju kada nestrpljenje ne bi vladalo (nad) strpljenjem – dakle, kada bi čovjek uspijevao biti strpljiv bez obzira na nestrpljenje, a zapravo kada ne bi bio vođen nestrpljenjem – u tom slučaju bi se doslovno istog trena takoreći izgubio, bio bi izgubljen! Dakako, što se tiče toga da (pre)živi.
Naime, I strpljenje I nestrpljenje djeluju isključivo s obzirom na potrebe čovjeka. Prema tome, nepotrebnim strpljenjem čovjek bi zapravo ostvarivao nešto nepotrebno, nešto što mu uopće ne treba. U biti, izbjegavao bi svoje potrebe, dakle ono što mu u nekom trenutku stvarno treba, odnosno ono što mu više treba. No, nestrpljenje upravlja strpljenjem upravo na taj način da čovjek bude strpljiv taman toliko – I baš ništa manje ili više od tog – koliko mu treba da ostvari ono što želi! Drugim riječima, strpljenje I nestrpljenje se svodi na to da se u svakom trenutku ostvaruje ona potreba čovjeka koja je najjača, odnosno najvažnija! No, o tome je moguće da brine (jedino) nestrpljenje.
NESTRPLJENJE UPRAVLJA STRPLJENJEM NA NAČIN DA ČOVJEK U SVAKOM TRENUTKU OSTVARUJE NAJVEĆU, ODNOSNO NAJJAČU POTREBU
Prije svega, nestrpljenje (čovjeka) ima nadzor nad strpljenjem! Naime, bez nestrpljenja – čovjek bi istog trenutka ostao bez nadzora! Točnije, neizbježno bi bio nepotrebno strpljiv, odnosno previše strpljiv – a što svakako nije dopustivo! U biti, na taj način bi činio osim onog što treba, i ono što mu uopće nije potrebno. Točnije, bavio bi se nečime što se ne odnosi na njegove potrebe – a što bi neizbježno predstavljalo katastrofu, dakako što se tiče njegovog života I opstanka! Naime, na taj način bi zapostavljao svoje stvarne, odnosno važnije potrebe. Jer, usput rečeno, čovjek je u svakom trenutku prepun potreba – a što uostalom I jeste razlog postojanja nestrpljenja, te I neizbježnosti toga da nestrpljenje vlada nad strpljenjem!
Jednostavno rečeno, to što svako strpljenje čovjeka ima granicu – razlog je taj što mu nestrpljenje postavlja (tu) granicu! Dakle, nestrpljenje ne dopušta čovjeku da bude nepotrebno strpljiv. Odnosno, svojim djelovanjem nestrpljenje nameće čovjeku da bude strpljiv taman toliko koliko mu najmanje strpljenja treba da ostvari ono što želi!
SUPROTNOST STRPLJENJU JE – NESTRPLJENJE
Ukratko, time što veće strpljenje neizbježno znači manje nestrpljenja – I obrnuto – kristalno jasno govori o tome da se u vezi strpljenja I nestrpljenja radi o suprotnostima! Uostalom, sama riječ nestrpljenje – kao spoj riječi ne I riječi strpljenje – doslovno govori da je to tako!
B
SVRHA (OSJEĆAJA) STRPLJENJA
SVRHA OSJEĆAJA STRPLJENJA JE U TOME DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTV NEZADOVOLJSTVA, ODNOSNO NEUGODA NA NAČIN DA UNATOČ NEUGODAMA IZDRŽI ČEKATI SVE DOK NE OSTVARI ŽELJU ILI POTREBU – KAKO BI MOGAO DA (PRE)ŽIVI
Kao osnovno, strpljenje je osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno neugode. Dakle, bori se protiv toga da njegove želje I potrebe budu neostvarene. Naime neostvarene, nezadovoljene želje I potrebe stvaraju čovjeku nezadovoljstvo, I time neugodu, osjećaj neugode.
Naprosto, strpljenjem se – dakle time što osjeća strpljenje – čovjek bori za to da ostvari ono što želi I treba! A dakako, bori se protiv nezadovoljstva I neugoda – dakle, protiv toga da ima neostvarene želje I potrebe!
Ukratko, čovjek se strpljenjem bori za to da njegove želje I potrebe budu ostvarene, a što čini na način da izdržava čekati ostvarenje želje ili potrebe – unatoč neugodama! Prema tome, svrha osjećaja strpljenja je u tome da čovjek izdrži neugode dok čeka da ostvari svoje želje I potrebe.
Lako je shvatiti da je primjerice kirurg u svom poslu prisiljen suočiti se sa mnogim neugodama, odnosno neugodnostima, kako postojećim tako I mogućim. No, bori se za to da izdrži neugode, odnosno da pretpostavi moguću neugodu, te na kraju da izdrži čekati to da, bez pogreške, učini sve ono što želi I treba!
Jednostavno rečeno, ako želi ostvariti želju ili potrebu – čovjeku ne preostaje drugo nego da bude strpljiv!
ČOVJEKU JE TEŠKO BITI STRPLJIV – ODNOSNO IZDRŽAVATI ČEKANJE – ZBOG NEUGODA
Kao osnovno, strpljenje je pitanje izdržavanja čekanja. Dakle, u strpljenju čovjeku nije lako čekati – nego mora izdržati čekanje! No, to da izdrži čekanje – odnosi se na to da mora izdržati neugode! Točnije, čovjek mora izdržati sve ono što ga spriječava, odnosno smeta u tome da dođe do onog što želi I treba.
Ukratko, strpljenje je osjećaj čovjeka da mu je izdrživo to što čeka – odnosno to što mora čekati da ostvari željeno! A to što mu je izdrživo – odnosi se na prepreke, odnosno smetnje koje se javljaju u vezi ostvarivanja želje ili potrebe! No dakako, prepreke odnosno smetnje – zapravo su neugode!
Usput rečeno, čovjek nije u stanju osjetiti strpljenje u vezi svake neugode. Naime, dakako da postoje neugode koje nije u stanju izdržati dok čeka ostvarenje želje ili potrebe.
SVRHA STRPLJENJA JE – OSTVARITI ZADOVOLJSTVO
Upravo svaki osjećaj – pa tako I strpljenje – odvija se isključivo u svrhu ostvarivanja zadovoljstva! Prema tome, čovjek je strpljiv isključivo u cilju (ostvarivanja) zadovoljstva. A zadovoljstvo je, dakako, ishod odnosno rezultat ostvarene želje ili potrebe!
Naprosto, svaki detalj strpljenja – a jednako tako I nestrpljenja – nastao je I postoji u svrhu da čovjek uspije da ostvari zadovoljstvo! Točnije, da uspije ostvariti ono što mu je trenutno najvažnije – dakle, onu najvažniju želju, odnosno potrebu – te time najveće trenutno dostupno zadovoljstvo!
Usput rečeno, strpljenje se – zajedno sa nestrpljenjem, takoreći, u suradnji sa nestrpljenjem – odvija s obzirom na potrebu čovjeka da u svakom trenutku ostvaruje ono što mu je (trenutno) najvažnije. A to znači da čovjek uvijek I vječito ostvaruje trenutno najveće (njemu) moguće zadovoljstvo! Uostalom, ne može biti logičnije, odnosno očitije I jasnije, da je to tako. Naime, kako bi to bilo moguće da čovjek čini ono što mu, u nekom trenutku, nije najvažnije?! Jer dakako, zapravo se radi o tome da ono što mu je najvažnije – da mu je zapravo najkorisnije!
STRPLJENJE SE ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE (ČOVJEKA)
Ukratko, strpljenje je vezano isključivo za želje I potrebe čovjeka. Dakle, čovjeku strpljenje služi jedino za to da ostvari svoju želju odnosno potrebu.
ČOVJEK OSJEĆA STRPLJENJE – U SVAKOM TRENUTKU
Kao osnovno, čovjeku je strpljenje neophodno da bi ostvario svoje želje I potrebe.
Čovjek je u svakom trenutku prepun želja I potreba. S tim da su I želje čovjeka – samo potrebe! Naime, svaki I najmanji pokret, odnosno svaka I najmanja pomisao čovjeka – predstavlja želju, odnosno potrebu čovjeka! Prema tome, čovjeku je strpljenje neophodno – odnosno, čovjek osjeća strpljenje – u svakom trenutku!
STRPLJENJE I NESTRPLJENJE SE SAVRŠENO NADOPUNJUJU
Prije svega, kako se strpljenje u čovjeku poveća, tako se – dakako istovremeno – nestrpljenje smanji! I obrnuto!
Kao osnovno, strpljenje I nestrpljenje djeluju istodobno u čovjeku. S tim da djeluju u čovjeku u svakom trenutku. Dakle, čovjek je u svakom trenutku I strpljiv I nestrpljiv. A to znači da nije moguće da bude ni potpuno strpljiv, a ni potpuno nestrpljiv. Naime, u slučaju da je potpuno strpljiv – dakle bez nestrpljenja, da ne osjeća nestrpljenje – čovjek bi se bez ikakve potrebe, a zapravo koristi, takoreći zadržao na ostvarivanju jedne želje ili potrebe! Naime, isključivo nestrpljenje ga miče s jedne želje, odnosno potrebe, na drugu. S druge strane, kada bi osjećao potpuno nestrpljenje – zbog potpune nesabranosti čovjek uopće ne bi mogao ostvarivati svoje želje I potrebe!
Najtočnije rečeno, radi se o tome da je čovjek strpljiv – točno onoliko koliko mu je najmanje potrebno da ostvari želju ili potrebu! Dakle, čovjek ni slučajno nije u stanju baviti se ostvarivanjem neke želje ili potrebe (I u najmanjoj mjeri) duže nego što je to potrebno. No, to znači naprosto to da je cijelo vrijeme pod utjecajem nestrpljenja, a koje mu, dakako, određuje koliko će točno biti strpljiv u kom slučaju.
ČOVJEK JE NA STRPLJENJE U POTPUNOSTI PRISILJEN – JER SE RADI O NEOPHODNOJ POTREBI DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELI
Kao osnovno, čovjek je prisiljen na strpljenje. Točnije, čovjek je prisiljen na to da bude dovoljno strpljiv – pošto mu je strpljenje, odnosno podnošenje čekanja, neophodno za to da ostvari ono što želi I treba!
U slučaju kada čovjek nije spreman na strpljenje, a neophodno mu je da ostvari želju odnosno potrebu – primjerice kada mora čekati da dođe na red kod doktora – čovjek svakako čini sve da bude dovoljno strpljiv, dakle da izdrži čekanje, a zapravo da izdrži neugode! No dakako, da li će se, I koliko će se truditi da bude strpljiv – dakle da izdrži sačekati da ostvari želju – ovisi o tome koliko mu je nešto važno, odnosno koliko mu je korisno čekati, a zapravo da li mu je u tom trenutku nešto važnije!
Strpljenje čovjeka ovisi isključivo o važnosti onoga što želi ostvariti. Prema tome, kada čovjek ne uspije biti strpljiv to je ili zato što ne može izdržati određenu neugodu,, ili je zbog neke (trenutno) važnije želje, odnosno potrebe!