OSJEĆAJ LJUBAVI
Ljubav je naprosto samo u tome da čovjek voli.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
DEFINICIJE (OSJEĆAJA) LJUBAVI KOJE DAJU PSIHOLOZI
Kao osnovno, psiholozi definiraju ljubav kao složeno stanje (uma), duboku privrženost, I aktivan proces povezivanja s drugom osobom. Ili kao složeni skup emocija , kognitivnih procesa I ponašanja usmjerenih na bliskost, povezanost I brigu za drugu osobu. Ili kao složenu duboku emociju, svjesni izbor I trajni odnos obilježen bliskošću, brigom I međusobnim prihvaćanjem.
Psiholozi objašnjavaju ljubav I u odnosu na zaljubljenost – odnosno, kroz razlikovanje ljubavi I zaljubljenosti! Pa tvrde primjerice to da je zaljubljenost intenzivno, često kratkotrajno emocionalno stanje obuzeto strašću I idealizacijom – dok je ljubav dublji, zreliji odnos koji zahtjeva svjestan izbor, posvećenost, povjerenje I intimnost, razvijajući se od strasti do trajne veze. Kao važno, još dodaju da zaljubljenost dolazi spontano – a ljubav je rezultat namjernog ulaganja u odnos! Itd.
No, sve to što psiholozi govore o ljubavi – štoviše najblaže rečeno – nema ni najmanje veze sa osjećajem ljubavi! Naime, zaista je teško zamisliti da postoji čovjek na svijetu koji bi se u tolikoj mjeri protivio logici, odnosno logičnom objašnjenju – kao što to u vezi (osjećaja) ljubavi čine psiholozi!
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI LJUBAV
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da budu u krivu.
PSIHOLOZI SU USPJELI SHVATITI DA POSTOJI VIŠE OSJEĆAJA LJUBAVI
Naime, psiholozi tvrde da ljubav čovjeka prema drugoj osobi nije isti osjećaj – dakle, (više) nije ljubav, barem ne ona ista – kao u slučaju ljubavi čovjeka prema stvarima! Iako ne postoji ništa nevjerovatnije – a zapravo se dakako radi o najnevjerovatnijoj mogućoj besmislenosti – psiholozi su pronašli još jedan osjećaj ljubavi, dakle koji ni slučajno nije isti kao onaj, kako sami naučno kažu, klasični! Prema tome, osim te po njima klasične ljubavi, postoji I ta ljubav prema stvarima koju definiraju kao psihološku vezanost čovjeka za objekte, za materiju, u kojoj predmeti postaju simboli sigurnosti, identiteta, ili uspomena.
No, tu nije kraj definicijama ljubavi, jer za psihologe postoje još neke ljubavi – dakako, koje nemaju istu definiciju kao takozvana klasična! Naime, ljubav čovjeka prema pojavama je njihova još jedna nova teorija, odnosno nova definicija ljubavi. Štoviše, čak ni sve pojave nemaju istu definiciju. Primjerice, ljubav čovjeka prema kiši nazivaju pluviofilija, a kako kažu, radi se o stanju u kojem čovjek pronalazi dubok mir, radost I utjehu. Ljubav pak primjerice prema grmljavini nazivaju keraunofilija, koju definiraju otprilike kao pobuđivanje intenzivnog emocionalnog odgovora, ili seksualnog odgovora. Itd.
Ukratko, jedno od najtočnijih objašnjenja, a moguće I najtočnije objašnjenje toga što psiholozi rade je to da se načisto nabacuju riječima na istu hrpu, odnosno, radi se o nagrtanju riječi na jednu hrpu! A dakako, zapravo se radi o najvećem mogućem besmislu koji postoji na ovome svijetu.
NAJNEVJEROVATNIJE JE TO DA PSIHOLOZI NE SHVAĆAJU ČAK NI TO DA NIJE MOGUĆE DA POSTOJI VIŠE OSJEĆAJA LJUBAVI
Najčudnije je to da psiholozi uopće ne shvaćaju da je za objašnjenje bilo kojeg osjećaja neophodno tražiti takoreći zajednički nazivnik – dakle, nešto što je zajedničko svim primjerima, u ovom slučaju ljubavi!
Usput rečeno, upravo svaki osjećaj psiholozi objašnjavaju na način da nalaze, odnosno daju više definicija. Dakle, ono što je najočitije I najjasnije, odnosno najlakše shvatljivo – a to je da se do definicije nekog osjećaja može doći jedino tako da se nađe zajednički nazivnik u primjerima – psiholozi ne samo da ne shvaćaju, nego se svim silama bore protiv te najjednostavnije logike! Bez daljnjega, to što rade – razaranje je prije svega one najosnovnije logike!
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU LJUBAV – DOSLOVNO – NA RAZINI POTPUNOG NESHVAĆANJA TOGA ŠTO GOVORE, ODNOSNO ŠTO KOJA RIJEČ ZNAČI
Prije svega, za sam temelj definicije ljubavi psiholozi koriste riječ dubok – dakako, u smislu da se radi o dubokom osjećaju! No, ta riječ – logički gledano – ni u najmanjoj mjeri ne određuje ljubav! Primjerice, I za more se može reći da je duboko – ali se zna da je na rubovima pliće, odnosno plitko! Dakle, koliko je ta ljubav duboka (ili plitka) – to dakako uopće nije važno (psiholozima)!
U biti, radi se o tome da psiholozi – zaista doslovno – ne znaju da postoji redosljed vrijednosti! Naime, iako tvrde da ljubav može biti I jači I slabiji osjećaj – tvrdnjom da se radi (jedino) o dubokom osjećaju – oni ljubav ipak objašnjavaju kao isključivo jak osjećaj!
Dakle, ako postoji slab osjećaj ljubavi – time je potpuno jasno da u tom slučaju nikakve, kako kažu dubine, u tom osjećaju nema! Odnosno, u tom slučaju ljubav postaje plitki osjećaj. Najnevjerovatnije moguće – ali na upravo najbesmisleniji način psiholozi objašnjavaju osjećaj ljubavi!
Usput rečeno, upravo svaki osjećaj psiholozi objašnjavaju na taj najbesmisleniji način – dakle, na način potpunog negiranja postojanja redosljeda vrijednosti!
Nadalje, psiholozi definiraju ljubav – a dakako I ostale osjećaje – kroz nabrajanje I zbrajanje, kako se kaže baba I žaba! Dakle, trude se činiti sve potpuno suprotno tome da nađu zajednički nazivnik primjerima kako osjećaja ljubavi, tako I ostalih osjećaja. Bez daljnjega, tim svojim nabrajanjem I zbrajanjem kristalno jasno daju na znanje da uopće ne shvaćaju što govore I o čemu govore, odnosno što koja riječ uopće znači!
PSIHOLOZI SE USUĐUJU TVRDITI ČAK I TO DA LJUBAV NIJE (SAMO) EMOCIJA
Dakle, psiholozi se – dakako, pred cijelim svijetom – usuđuju tvrditi da postoji ljubav koju čovjek ne osjeća!
Iako ne može biti ništa jasnije od toga da je ljubav (samo) osjećaj – odnosno, da nikako nije moguće da čovjek voli bez osjećaja (da voli) – psiholozi se čak I u vezi te neosporne činjenice usuđuju tvrditi da nije točna! Dakle, uspjeli su doći do nevjerovatnog otkrića – a zapravo, dakako, do upravo nevjerovatne besmislenosti – da ljubav nije (samo) osjećaj!
PSIHOLOZI KORISTE STRANE RIJEČI KAO NAČIN DA NEŠTO ŠTO NEMA NIKAKVOG SMISLA PRIKAŽU KAO ZNANOST
Kao osnovno, umjesto riječ osjećaj hrvatski (srpski, itd) psiholozi koriste riječ emocija, I to doslovno najviše koliko mogu (s obzirom na logično izražavanje). Odnosno, općenito koriste strane riječi bez ikakve mjere. Dakako, I strani psiholozi rade potpuno isto. No, lako je shvatiti da strane riječi isključivo zamagljuju smisao onog o čemu govore. U vezi toga dovoljno je reći to da za psihologe riječ osjećaj I emocija uopće ne znače isto. No, njima to ni najmanje nije važno. Radi se o tome da im je riječ emocija neophodna u smislu da daleko bolje zvuči nego riječ osjećaj. Odnosno, riječ emocija – dakako, tom svojom zvučnošću – daje dojam da se u vezi onog što govore radi o znanosti!
To korištenje stranih riječi od strane psihologa, pošto je potpuno bespotrebno – štoviše, isključivo je štetno po shvaćanje – pokazuje da psiholozi uopće ni nemaju za cilj činjenice! Bez daljnjega, potpuno je očito da im je važno jedino to da njihove riječi I misli budu što dojmljivije, odnosno da zvuče što znanstvenije. Dakako, kao I sve ostalo – to rade načisto nagonski! Uostalom, čovjek je samo najobičniji mehanizam. Psiholozi su samo najbolji primjer toga.
PSIHOLOZI DEFINIRAJU, ODNOSNO OBJAŠNJAVAJU LJUBAV KAO DA POSTOJI JEDINO SAVRŠENA LJUBAV
Prije svega, iako sami tvrde da se ljubav čovjeka odnosi na sve što postoji – očito bez ikakve samokontrole – psiholozi ljubav objašnjavaju u smislu kao da postoji jedino I isključivo partnerska ljubav! Stoga im se događa to da njihova teorija ljubavi nema nikakvog smisla ako je se prenese na druge slučajeve ljubavi, primjerice na roditeljsku ljubav, ljubav prema stvarima, na ljubav među životinjama, itd.
NE MOŽE BITI OČITIJE, ODNOSNO JASNIJE DA PSIHOLOZI UOPĆE NE SHVAĆAJU ČAK NI TO DA LJUBAV MOŽE BITI SLABIJI I JAČI OSJEĆAJ
Prije svega, psiholozi se bave isključivo nabacivanjem, odnosno nagrtanjem riječi na istu hrpu. Naprosto, što god im padne na pamet – a bez I najmanjeg obzira prema tome da li je logično, odnosno da li se slaže, da li je uopće u skladu sa stvarnošću, štoviše I bez obzira na sklad u vlastitim tvrdnjama – psiholozi prikazuju kao činjenice!
Naime psiholozi čak tvrde da ljubav može biti slabiji I jači osjećaj – no, to im ne smeta da ljubav objašnjavaju isključivo kao jako dubok osjećaj! Usput rečeno, to njihovo objašnjavanje svakog osjećaja ili kao dubokog, ili kao jakog, ili kao slabog ili intenzivnog, itd – to je najnevjerovatnije besmisleno! Naime, ta riječ duboko uopće, odnosno ni u onoj najmanjoj mjeri ne određuje doslovno ništa. Jer prije svega ono što je nekome duboko, drugoj osobi može biti plitko. Uostalom, koristiti riječ duboko za osjećaj – I time upućivati na postojanje nekog plitkog osjećaja – najnevjerovatnija je moguća besmislenost! Dakle, to što psiholozi tvrde da ljubav može biti I slab I jak osjećaj – (logički) potpuno neizbježno upućuje na to da je ljubav I plitak, odnosno manje ili više plitak osjećaj!
Za psihologe je ljubav jedino jaka, snažna emocija, jedino strastvena, pa duboka, te trajna, itd. Naime, ako se barem malo prati to kako psiholozi objašnjavaju ljubav – lako se shvati da je za njih ljubav isključivo neko savršenstvo odnosa dvoje ljudi, odnosno jedino savršena ljubav. U biti, osim savršene ljubavi – za njih sve drugo nije ljubav! Zaista je premalo reći da je to nevjerovatno čudno.
OBJAŠNJAVAJUĆI LJUBAV PSIHOLOZI SE SVIM SILAMA ZALAŽU ZA TO DA ZAŠTITE I OČUVAJU LJUDSKU GLUPOST
U objašnjavaju ljubavi psiholozi tvrde da ljubav postoji tek ako se voljenu osobu prihvati sa svim manama, bez osuđivanja ili pokušaja promjene, te da joj se pruži bezuvjetna podrška. Prema tome, za psihologe je ljubav neosporno u tome da se, primjerice u braku, ni jedna osoba ne mijenja. Dakle, osobe u braku ne smiju se mijenjati – I to ništa manje nego u ime ljubavi!
Prije svega, uopće nije moguće da bude sporno to da je upravo svaki čovjek na ovom svijetu spreman zbog ljubavi – dakako, ako zaista voli, primjerice partnera, vlastito dijete – učiniti sve što treba, te svakako to I čini! A to znači da je zbog ljubavi čovjek spreman promijeniti se u svemu! Naprosto, radi se o osjećaju, o tome da osjećaj ljubavi tako djeluje, a ne o nekakvom hiru čovjeka.
U potpunom neshvaćanju toga što govore, odnosno bez ikakve samokontrole – psiholozi su se zauzeli za to da se usprotive najočitijoj činjenici o ljubavi, a za koju, nema nikakve sumnje, upravo svaki čovjek na ovom svijetu zna! Dakle, psiholozi su se, očito svim silama, zauzeli za to da ljubav bude – nešto što nema nikakve veze s ljubavlju, odnosno nešto što je isključivo protiv ljubavi! U biti, zauzeli su se to da zaštite I brane onu ljubav – u kojoj ljubavi uopće ni nema!
Ukratko, psiholozi se zalažu za to da ljudi svoje mane uopće ni ne pokušavaju ispravljati. Kako kažu, ljubav je čin odobravanja tuđe autentičnosti I slavlje indiviualnosti. Dakle, najotvorenije govore o tome da treba u potpunosti zaštititi svaku glupost čovjeka. No, zapravo je puno gore od tog.
Naime, bez imalo pretjerivanja, ono što u novije vrijeme razara obitelji, odnosno veze u obitelji – no svakako I sve ostale normalne veze u društvu – to su isključivo psiholozi! Naime, kako su u novije vrijeme stekli veliku moć – odnosno kako imaju veliki utjecaj na javnost – uspjeli su takoreći zagospodariti sviješću naroda! Dakle, to što uče ljude da je ljubav u tome da se ne mijenjaju – to je užas svih mogućih užasa ovog svijeta!
PSIHOLOZI TVRDE DA ČOVJEK STVARA LJUBAV – SVOJOM SVIJEŠĆU
Psiholozi tvrde da čovjek stvara ljubav svojom sviješću. Prije svega, očito je da time tvrde da je čovjek u potpunosti svjestan toga što je ljubav. Naime, kako da se sviješću stvara – ono čega se nije svjesno, odnosno dovoljno svjesno?!
Dakle, iako je potpuno jasno da se čovjek cijelog svog života jedan jedini put ni ne pita što je ljubav – pošto ga to ni najmanje ne zanima, a očito ne zanima ni psihologe – psiholozi su shvatili da baš tim potpunim neshvaćanjem ljubavi čovjek uspijeva stvarati ljubav!
Ukratko, psiholozi tvrde da čovjek svojom sviješću zahtjeva to da drugu osobu upozna, I to obavezno detaljno, u potpunosti, kako bi (valjda) svjesnim zaključkom uspio u tome da stvori ljubav. Štoviše, objašnjavaju da čovjek istražuje I proučava drugu osobu u smislu kao da se radi načisto o znanstveno-istraživačkom pothvatu, u kojem čovjek uspijeva drugu osobu upoznati ništa manje nego u potpunosti.
Psiholozi se usuđuju potpuno izravno tvrditi da ljubav nije osjećaj. Prema tome, što se njih tiče, sva ljubav koja postoji – ljubav je bez osjećaja, dakle bezosjećajna ljubav!
Usput rečeno, psiholozi tvrde da I neke životinje osjećaju ljubav. Dakle, I životinje stvaraju ljubav svojom sviješću. Užas svih mogućih užasa ovog svijeta.
ZA PSIHOLOGE JE POTPUNO ISTO PRIMATI LJUBAV I DAVATI LJUBAV – IAKO JE PREOČITO DA SU PRIMANJE I DAVANJE ČISTE SUPROTNOSTI
Kao osnovno, uopće ne može biti sporno to da su primanje I davanje čiste suprotnosti. No, psiholozi su nekako uspjeli u potpunosti izjednačiti (te dvije) suprotnosti. Naime, za njih je potpuno isto davati ljubav – I primati ljubav! Prema tome, kada netko primjerice daje novac to je za psihologe potpuno isto – u smislu da čovjek osjeća potpuno isto – kao I kada prima novac!
Usput rečeno, potpuno je jasno da psiholozi govore to da I kod primanja I kod davanja ljubavi čovjek osjeća isto. Dakle, neosporno govore u smislu da je ljubav osjećaj. No, pri tom su zaboravili samo to da su (prije toga) ustvrdili da ljubav nije osjećaj.
Iako ona najosnovnija logika govori da nije nikako moguće da se u vezi ičega poistovjeti primanje I davanje – štoviše, da su to čiste suprotnosti – psiholozi su to nekim čudom uspjeli u vezi ljubavi! A da bi bilo još čudnije, to su otkrili jedino u vezi ljubavi. Naime, po toj njihovoj logici očito je da bi se u vezi svakog osjećaja trebalo poistovjetiti primanje I davanje. Primjerice, kada netko daje slobodu drugoj osobi – očito bi trebao osjećati slobodu kao I u slučaju kada slobodu prima! No dakako, potpuno je jasno da čovjek osjeća slobodu jedino u slučaju kada je dobije.
PSIHOLOZI – DOSLOVNO – NAČISTO RAZARAJU ODNOSNO UNIŠTAVAJU ČINJENICE
Usput rečeno, bez ikakvog, odnosno ičijeg nadzora nad onime što rade – psiholozi sebi dopuštaju djelovati bez I najmanje samokontrole! To što oni govore – doslovno – pokazuje da uopće ne znaju što koja riječ znači! Naprosto, ne postoji riječ kojoj nisu u potpunosti izvrnuli značenje. A o njihovim tvrdnjama bolje je ne govoriti.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) LJUBAVI
LJUBAV JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA IMA VOLJU ZA NEKIME ODNOSNO NEČIME KAKO BI OSTVARIO ONO ŠTO ŽELI
Ljubav je, odnosno osjećaj da voli, naprosto osjećaj čovjeka da ima volju. Dakako, jedino moguće – čovjek ima volju za to da ostvari ono što želi! Dakle, u tome što čovjek voli – kako I sama riječ kaže – naprosto je volja čovjeka!
Naprosto, kako bi mogao da ostvari ono što želi – čovjek ima volju za nekime, odnosno nečime!Dakako, radi se o volji čovjeka da ima ono što mu je neophodno za to da ostvari što želi.
Prije svega, kako bi to uopće bilo moguće da se ljubav odnosi na nešto posebno veliko I uzvišeno – odnosno na neku posebno veliku I uzvišenu moć čovjeka, kao što to svim silama žele prikazati psiholozi – ako je jasno da se ljubav čovjeka odnosi na upravo sve što postoji na ovome svijetu, štoviše uz činjenicu da ljubav osjećaju I sve druge životinje?! Uz napomenu da je I čovjek – kao što je uostalom općepoznato – samo životinja!
Usput rečeno, psiholozi zaboravljaju, a zapravo uopće ne shvaćaju (koliko god se to nekome može činiti suprotno) čak ni to da je čovjek – životinja! Odnosno, potpuno im je nemoguće da shvate ono što je, doslovno, najočitije u životu čovjeka, a to je da su osjećaji – odnosno djelovanje čovjeka potaknuto osjećajima – potpuno nesvjesno djelovanje čovjeka! Dakle, nisu u stanju shvatiti to da je čovjek – samo životinja!
U LJUBAVI – ODNOSNO U TOME ŠTO VOLI – NAPROSTO JE SAMO VOLJA ČOVJEKA (DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELI)
Kao osnovno, uopće ne može biti upitno to da se ljubav čovjeka – odnosno to što voli – odnosi na njegovu volju! Naime, neosporno je da riječ voljeti ima temelj u riječi volja. Prema tome, kako bi bilo moguće da se ljubav – dakle, osjećaj čovjeka da voli – odnosi na nešto drugo nego na ono na čemu se temelji sama riječ?! Dakle, kako bi to bio moguće da volja – kao osnova riječi voljeti – nema veze sa ljubavlju, odnosno s time što čovjek voli?
Naprosto, u slučaju kada čovjek ima volju za nekim ili nečim– očito je da u tom slučaju voli (nekoga ili nešto)! Odnosno, kada voli – jasno je da ima volju (za nekim ili nečim)!
Prema tome, osnova ljubavi, odnosno sama bit ljubavi je – u volji (čovjeka)! Naprosto, da bi uspio ostvariti ono što u svom životu želi čovjeku je za to potrebna ljubav – odnosno – volja!
LJUBAV NASTAJE – IZ POTREBE
Prije svega, I želje čovjeka – samo su potrebe! To što je čovjek u svakom trenutku prepun želja – kristalno jasno govori o tome da želje treba, da su mu želje potrebne, odnosno neophodne! Uostalom, lako je shvatiti da sve što čovjek želi – da se odnosi na ono što treba!
Upravo sva ljubav čovjeka odnosi se na ono što želi, odnosno treba! Naprosto, čovjek voli jedino u slučaju kada nešto ili nekoga treba – odnosno, voli jedino ono što mu treba! Dakle ljubav – odnosno volja – nastaje iz potrebe, odnosno zbog potrebe (čovjeka)!
Primjerice, to što želi, odnosno treba novac – potiče, a zapravo prisiljava čovjeka na to da voli novac, dakle da ima volju za novcem! U skladu s tim, u vezi svega onoga za što čovjek nema želje ni potrebe – dakako da za to nema ni ljubavi, odnosno volje! Dakle, kako bi to bilo moguće da čovjek voli ono za što nema volje – odnosno da ne voli ono za što ima volju?!
LJUBAV SE – DAKLE VOLJA – MOŽE UOČITI U BRIZI I PAŽNJI
Kao osnovno, briga I pažnja ne čine osjećaj ljubavi – nego su samo usko povezani s njime, u smislu da nastaju zbog ljubavi, kao neizbježan takoreći alat koji čovjeku treba, odnosno koristi u odnosu s onime koga ili što voli! Jednostavno rečeno, čovjek brine o onom što voli, I pazi na sve ono što voli.
Dakle, briga I pažnja su samo pokazatelj toga da je ljubav nastala, da ljubav postoji! Odnosno, briga I pažnja samo su dokaz postojanja volje kod čovjeka. Prema tome, u slučaju kada briga I pažnja ne postoji – dakako da ne postoji ni volja čojeka, odnosno ljubav!
LJUBAV SE – ODNOSNO VOLJA – MOŽE UOČITI JEDINO PREKO BRIGE I PAŽNJE
Prije svega, ako ne postoji briga I pažnja – ne postoji ni ljubav!
Za shvaćanje osjećaja ljubavi zapravo je najvažnije usredotočiti se na brigu I pažnju. Naime, jedino brigom I pažnjom čovjek iskazuje, odnosno pokazuje ljubav, dakle to da osjeća ljubav!
Prema tome, kada se uzmu u obzir najočitiji, najjočigledniji primjeri ljubavi – roditelja prema svojoj djeci, partnerska ljubav, itd – promatrajući brigu I pažnju lako je uočiti, odnosno shvatiti da čovjek brigom I pažnjom naprosto samo iskazuje, samo pokazuje (svoju) volju!
Usput rečeno, ako se zna da čovjek osjeća ljubav – točnije, da može osjećati ljubav – prema svemu što na svijetu postoji, pa I prema onome što ne postoji, dakle prema onom što je izmišljeno, umišljeno, te da ljubav osjećaju I (sve) životinje, lako je shvatiti da se ljubav ne može odnositi ni na što takoreći uzvišeno što se tiče čovjeka, kao što to svim silama žele prikazati psiholozi. Prema tome, sva ljubav čovjeka (I drugih životinja) je, naprosto, u najobičnijoj volji. Uostalom, čovjeku je (I drugim životinjama) ljubav dana, darovana – dakako, isključivo zato da bi mogao (pre)živjeti! A to znači da nije moguće da ljubav bude stvar nekakve strasti, romantike, I slično – kao što to psiholozi u svojim najnevjerovatnijim mogućim objašnjenjima prikazuju – nego da se radi o nečemu najobičnijem, o nečemu takoreći najprizemnijem! Jer dakako ljubav, odnosno volja, služi čovjeku – dakle pomaže mu – jedino I isključivo u svrhu opstanka!
LJUBAV JE – ODNOSNO VOLJA – TO ŠTO POKREĆE ČOVJEKA, ODNOSNO NJEGOV ŽIVOT
Najjednostavnije rečeno, upravo za sve što radi – čovjek treba volju! Naprosto, ne postoji ta pomisao ili taj pokret koji bi se čovjeku mogao dogoditi bez volje. Štoviše, čak I kada je prisiljen raditi ono što uopće ne želi – dakle, ono što je protiv njegove volje, dakle protiv njegove ljubavi – čovjeku je potrebna volja, odnosno ljubav da to radi, a u smislu da se prisiljava na volju, na ljubav! Primjerice u vezi pranja zubi, odlaska liječniku, a zapravo u vezi bilo koje I bilo kakve prisile. Dakle, uvijek I obavezno čovjek sve radi iz osjećaja ljubavi, odnosno zahvaljujući volji.
Usput rečeno, ljudi ponekad kažu da je ljubav to što pokreće život. Naime, nagonski shvaćaju da je to tako. U biti, osjećaju da bez ljubavi čovjek uopće ne bi postojao. Posve očito, ravnaju se činjenicom da je potrebna ljubav – a zapravo naprosto volja – za to da dođe do razmnožavanja, odnosno da uopće dođe do (nastavka) života!
LJUBAV JE – (SAMO) JEDINI NAČIN DA ČOVJEK OSTVARI ONO ŠTO ŽELI I TREBA
Prije svega, ljubav je osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva I neugoda, odnosno za zadovoljstvo I ugodu – dakle, za to da ostvaruje svoje želje I potrebe! Dakle, bez ljubavi čovjek ne bi mogao ostvarivati svoje želje I potrebe.
Bit ljubavi je – odnosno toga što čovjek voli – u volji čovjeka! Prema tome, osjećajući ljubav prema nekome ili nečemu – čovjek osjeća volju, dakako za nekime ili nečime, odnosno prema nekome ili nečemu!
Kada čovjek voli primjerice drugu osobu to znači da osjeća volju, odnosno da ima volju u vezi te osobe – a dakako, jedino moguće, u smislu da tu osobu treba, dakako zato da bi mogao ostvariti što želi! Prema tome, što se tiče primjera ljubavi prema drugoj osobi – a dakako, potpuno je jednako I u vezi svega ostalog – čovjek naprosto samo treba pomoć nekoga (ili nečega) za to da ostvari određene vlastite želje I potrebe!
Bez daljnjega, ljubav se odnosi na korist. No, zar to može biti čudno ako se zna da se svi osjećaji čovjeka odnose na koristi, odnosno na postizanje koristi. Naprosto, radi se o tome da osjećaji koriste čovjeku za to da (pre)živi.
Usput rečeno, kako bi to bilo moguće da postoji ta ljubav – dakle to da čovjek voli nekoga ili nešto, da ima volju za nekime ili nečim – a da za to nema nikakvu potrebu?! No, psiholozi upravo na toj najbesmislenijoj mogućoj pretpostavci temelje svoje objašnjenje ljubavi. Naime, tvrde da u partnerskoj ljubavi jedna osoba udovoljava drugoj a da pri tome ne traži ništa zauzvrat. Bez daljnjega, uopće nije pretjerano reći da je to što psiholozi govore načisto monstruozno. Štoviše, I riječ monstruozno je zapravo itekako blaga za ono što čine.
OSJEĆATI LJUBAV I POKAZIVATI LJUBAV NIJE ISTO
Prije svega, ljubav se odnosi na ono što čovjek osjeća – a to je volja! Prema tome, ljubav je jedino volja – dakle jedino je u volji čovjeka (za nekim ili nečim, odnosno prema nekome ili nečemu), I ni u čemu drugom.
No, (tek) kada čovjek iskazuje, odnosno pokazuje svoju ljubav, dakle volju – nastaje briga I pažnja, odnosno čini to brigom I pažnjom! Dakle, kada čovjek čini, ili pokušava činiti nešto zbog ljubavi, iz ljubavi – čini to brigom I pažnjom! Prema tome, briga I pažnja su takoreći (samo) alat koji čovjek koristi zbog ljubavi, odnosno u ime ljubavi.
Briga I pažnja ne označavaju ljubav, odnosno ne čine sadržaj (osjećaja) ljubavi. Naime, posve je logično I jasno da brigom I pažnjom čovjek (samo) iskazuje, pokazuje ljubav. Odnosno, brigom I pažnjom čovjek iskazuje, pokazuje (da osjeća, da ima) volju za nekim ili nečim, odnosno prema nekome ili nečemu.
BRIGA I PAŽNJA PREMA DRUGIM LJUDIMA JE – OSTVARIVANJE NJIHOVIH ŽELJA I POTREBA
Prije svega, briga I pažnja zapravo znače to da – u slučaju odnosa prema drugim osobama – čovjek ostvaruje nečije želje odnosno potrebe!
U brizi I pažnji – dakle, time što brine o nekome I pazi na nekoga – čovjek zapravo ostvaruje želje odnosno potrebe druge osobe (ili drugim osobama)! Točnije, barem pokušava to činiti.
Jednostavno rečeno, iz ljubavi, zbog toga što osjeća ljubav – odnosno volju – čovjek nastoji ugoditi drugoj osobi! Dakle, nastoji drugoj osobi stvoriti ugodu. A ugoda, dakako, nastaje u slučaju ostvarene želje odnosno potrebe. Naime, ostvarenjem (bilo čije) želje ili potrebe nastaje zadovoljstvo I ugoda. Prema tome, čovjek osjeća zadovoljstvo – odnosno, osjeća se zadovoljen – I to mu stvara ugodu, osjećaj ugode!
Prije svega, čovjek pokazuje ljubav – odnosno, jedino je moguće da pokaže ljubav – preko brige I pažnje! No, brigom I pažnjom čovjek zapravo ostvaruje nečije želje I potrebe, odnosno barem pokazuje volju za time.
BRIGA I PAŽNJA PREMA STVARIMA JASNO POKAZUJE DA ČOVJEK VOLI ISKLJUČIVO ZATO DA BI OSTVARI(VA)O VLASTITE ŽELJE I POTREBE
U slučaju brige I pažnje kojima čovjek iz osjećaja ljubavi djeluje prema drugim ljudima, životinjama I biljkama – radi se o ostvarivanju nečijih želja, odnosno potreba! No, u slučaju ljubavi prema nečemu neživom – dakle, prema stvarima, pojavama, događajima, itd – briga I pažnja dakako ne mogu označavati ostvarivanje želja I potreba nečemu što nije živo!
Promatrajući brigu I pažnju čovjeka prema stvarima, svakako bi se moglo reći da brigom I pažnjom čovjek ugađa, odnosno da nastoji ugoditi stvarima. No dakako, kristalno je jasno da u tom slučaju čovjek ugađa jedino I isključivo vlastitim zahtjevima, vlastitim prohtjevima. Odnosno, sve što brigom I pažnjom u tom slučaju čini – čini iz volje (ljubavi) da određenu stvar održava korisnom! Jer dakako, brine samo o tome da stvari može – dakako po potrebi, odnosno zbog potrebe – koristiti, a zapravo iskoristiti!
Dakle, potpuno je očito I jasno da čovjek voli stvari – te zbog toga što ih voli I brine o njima, odnosno pazi na njih – naprosto zato da bi ih mogao (is)koristiti za to da ostvari neku svoju želju odnosno potrebu!
Primjerice, iz ljubavi, dakle volje, čovjek brine o novcu, o kući, automobilu, itd, odnosno pazi na sve to – neosporno iz razloga što mu sve to koristi za ostvarivanje vlastitih želja I potreba!
LJUBAV PREMA DRUGIM LJUDIMA – SAMO JE LUKAVSTVO ČOVJEKA
Ljubav prema drugim ljudima (a svakako I prema životinjama I biljkama) – samo je, takoreći, lukavstvo čovjeka! Naime, prema drugim ljudima čovjek, svakako po potrebi, nastupa s brigom I pažnjom. Dakle iskazuje, pokazuje ljubav, odnosno volju da ispunjava njihove želje I potrebe, te ih I ispunjava. No dakako, čini to jedino I isključivo iz najsebičnijih razloga, odnosno radi najsebičnijih želja I potreba! Naprosto, brigom I pažnjom čovjek samo želi drugu osobu privoljeti – dakle, dovesti je do toga da dobije volju (ljubav) – za to da ostvaruje njegove želje I potrebe! Dakle, ta druga osoba na brigu I pažnju naprosto (samo) uzvraća brigom I pažnjom.
Dakle, radi se o tome da je zbog ljubavi – odnosno zbog volje za time da ispunjava vlastite želje I potrebe – čovjek prisiljen da ispunjava želje I potrebe druge osobe! Odnosno, prisiljen je da brine o drugoj osobi, I da bude pažljiv prema njoj – iz razloga što je to jedini način da ostvari svoje određene želje I potrebe!
ČOVJEK VOLI – ISKLJUČIVO ZBOG (VLASTITE) KORISTI
Kao najosnovnije, čovjek voli – jedino I isključivo onoga (ili ono) od koga (ili čega) ima koristi! A to znači da čovjek voli – jedino I isključivo u slučaju kada netko ili nešto ispunjava (određene) njegove želje odnosno potrebe! Jer dakako, sva korist za čovjeka je u ispunjavanju želja odnosno potreba.
Dakle u ljubavi – odnosno u volji prema nekome ili nečemu – čovjek vidi jedino I isključivo vlastitu korist, odnosno vidi jedino ispunjavanje (određenih) vlastitih želja I potreba! Prema tome, čovjek će, primjerice za osobu koju voli, za partnera, za svoje dijete, itd učiniti sve što god treba, odnosno može – no jedino I isključivo zbog vlastite koristi, dakle zato da bi na taj način mogao ispuniti (određene) vlastite želje I potrebe!
Usput rečeno, čovjeku naprosto uopće nije moguće da išta čini, odnosno učini – a da to nije zbog njegove koristi! Jer, radi se o tome da čovjek – itekako jasno I očito – ne može izbjeći to da čini po vlastitoj želji odnosno potrebi! Dakle, kako da čovjek učini nešto – a da to ne želi I ne treba, dakle bez toga da je to sam (po)želio?! Drugim riječima, kako da čovjek ima volju – činiti nešto što je protiv njegove volje?!
Ukratko, kako bi to bilo moguće da čovjek nešto poželi – a da to ne želi?! Prema tome, čovjeku je potpuno nemoguće djelovati u korist bilo koga I bilo čega – osim u vlastitu korist, dakle u korist ispunjavanja vlastitih želja I potreba! Uostalom, osjećaji su – potreba čovjeka! Dakako, za to da (pre)živi. Dakle, svaki od osjećaja se odnosi na to da čovjek nešto treba činiti – dakako, jedino moguće, za vlastite potrebe, odnosno u svrhu da (pre)živi!
VEĆ TA ČINJENICA DA JE ČOVJEK PRISILJEN VOLJETI – JASNO GOVORI O TOME DA JE LJUBAV STVAR NAJSEBIČNIJIH ŽELJA ODNOSNO POTREBA
Kao osnovno, ljubav je – zakon (za čovjeka)! Dakako, radi se o zakonu preživljavanja, odnosno opstanka. Prema tome, ljubav je za čovjeka samo zadatak koji je prisiljen ispunjavati naprosto jedino I isključivo zato da bi (pre)živio.
Prije svega, čovjek osjeća ljubav prema samome sebi, odnosno voli samoga sebe. Dakle, osjeća volju, ima volju prema samome sebi. No, ta ljubav prema samome sebi nije neka slučajnost, odnosno u nekim slučajnim djelovanjima čovjeka – nego se radi o tome da se osjećajem ljubavi čovjek u životu takoreći ravna! Drugim riječima, osjećaj ljubavi je sam temelj svih (mogućih) djelovanja čovjeka. Dakle, ne postoji to djelovanje čovjeka – a koje nije zbog ljubavi, dakle zbog volje!
Da bi ostvarivao ljubav – dakle, da bi izvršavao zadatak koji mu je zadan preko osjećaja ljubavi – čovjeku je jedino moguće na način da ostvaruje svoje želje I potrebe! No, u tu svrhu prisiljen je imati volju prema svemu onome što mu koristi, što mu služi odnosno pomaže u tome da svoje žejle I potrebe ostvaruje!
Ukratko, čovjek je prisiljen s voljom – dakle s ljubavlju – baviti se drugim ljudima, odnosno stvarima, I svime ostalim što mu treba za to da ostvaruje svoje želje I potrebe!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) LJUBAVI
SVRHA (OSJEĆAJA) LJUBAVI JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA NA NAČIN DA IMA VOLJU – ODNOSNO DA NASTOJI – OSTVARIVATI SVOJE ŽELJE I POTREBE, TE TIME I TO DA (PRE)ŽIVI
Prije svega, ljubav je osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno neugode.
Kao najosnovnije, osjećaji se odnose na preživljavanje. Točnije, osjećaji su (zasebni) mehanizmi vezani za preživljavanje, a svi zajedno tvore (jedan zajednički) mehanizam preživljavanja. Usput rečeno, neosporno je da svaki čovjek na svijetu djeluje odnosno živi po svojim osjećajima. To dakako nipošto ne može biti slučajno. Primjerice, zar je to slučajno što svaki čovjek na svijetu želi biti sretan?! Štoviše, a da ga pri tom uopće ne zanima što je to sreća. Dakle, radi se neosporno o tome da čovjek djeluje, odnosno živi po nečemu što mu je (za)dano. Prema tome, time što ima osjećaje, odnosno što čini po osjećajima čovjek živi – načisto mehanički!
Čovjek živi, odnosno preživljava – zahvaljujući jedino I isključivo osjećajima! Dakle, bez postojanja osjećaja – odnosno mehanizma koji je u njima – čovjek ne bi mogao postojati (ni trenutka)!
Zahvaljujući osjećajima čovjek ima potrebu da (pre)živi. Između ostalog, ima potrebu da – dakako, zbog preživljavanja – osjeća ljubav!
Kao osnovno, sva ljubav čovjeka – ljubav je, odnosno volja, prema tome da ostvaruje svoje želje I potrebe! A što je, dakako, posve logično. Naprosto, upravo sve što čovjek u svom životu voli – dakle, sve ono za što osjeća volju – to je da ostvari, I time da ima, ono što želi I treba!
Sva bit je u tome da, zahvaljujući osjećaju ljubavi – odnosno volji – čovjek nastoji (svakako što više I što bolje) ostvarivati, dakle zadovoljiti, svoje želje I potrebe, a čime ostvaruje to da (pre)živi! Prema tome, osjećaj ljubavi – odnosno volja čovjeka da ostvaruje svoje želje I potrebe – neizbježan je takoreći alat koji je čovjeku neophodno potreban u borbi za to da (pre)živi!
Bez ljubavi – odnosno volje – čovjek ne može ostvariti (ni jednu) svoju želju ili potrebu! Štoviše, bez ljubavi, dakle bez volje, to ne bi ni pokušavao! No voljom – dakle, time što ima, odnosno što osjeća volju – čovjek svakako nastoji ostvariti svoje želje I potrebe! Prema tome, ljubav se odnosi na borbu čovjeka za to da ostvaruje svoje želje I potrebe u smislu da – time što ima, odnosno što osjeća volju – nastoji da ih ostvari! Dakle, bez volje – čovjek ne bi ni pokušao, ne bi uopće ni nastojao da ostvaruje svoje želje I potrebe!
Ukratko, da bi čovjek uopće živio – neophodna mu je volja za to! Prema tome, osjećajući ljubav – čovjek osjeća da ima volju da (pre)živi! A volja čovjeka da (pre)živi – odnosi se na njegovo nastojanje da (pre)živi!
VOLJA JE – NASTOJANJE ČOVJEKA (DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELI I TREBA)
Prije svega, riječ volja označava, odnosno znači – nastojanje! Dakle, kada čovjek osjeća volju za nekime ili nečime, odnosno prema nekome ili nečemu – primjerice u vezi obitelji, novca, kuće, posla, itd – to znači da nastoji doći do svega toga! Odnosno, u slučaju kada sve to ima, čovjek nastoji zadržati to što ima. Dakako, iz razloga da bi uz pomoć svega toga što preko ljubavi ostvaruje, odnosno što preko ljubavi zadržava – imao na raspolaganju ono što mu je neophodno za to da ostvaruje svoje (daljnje) želje I potrebe!
Time što primjerice roditelj osjeća ljubav prema svojoj djeci – naprosto samo nastoji ostvarivati ono što djeca žele odnosno trebaju! No, roditelj to čini iz razloga da ostvari vlastitu želju odnosno potrebu – a to je da djeci osigura život! Jer dakako, djeca su pomoć čovjeku u životu. Bez daljnjega, pomažu mu da ostvaruje ono što želi I treba.
Usput rečeno, osjećajući ljubav roditelj se dakako ne vodi ciljem da ostvaruje jedino ono što djeca žele I trebaju – jer po tome opstanka svakako ne bi bilo – nego ostvaruje isključivo svoje vlastite želje I potrebe! Dakle, roditelj ostvaruje želje I potrebe svoje djece – u okviru ostvarivanja vlastitih želja I potreba – dakle, u okviru onoga što sam želi I treba!
LJUBAV NIJE OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA
Kao osnovno, ljubav nije osjećaj zadovoljstva – kao što to nevjerovatno besmisleno tvrde psiholozi – nego osjećaj kojime se čovjek bori za zadovoljstvo! Naime, osjećajem ljubavi, osjećajući ljubav – odnosno volju – čovjek se (voljom) bori za to da ostvaruje svoje želje I potrebe!
Uvjet da čovjek uopće osjeti ljubav prema nekome (ili nečemu) je taj da u nekome ili nečemu vidi mogućnost ostvarenja (određenih) vlastitih želja, odnosno potreba. Drugim riječima, čovjek osjeća ljubav – I jedino je moguće da osjeća ljubav – isključivo prema onome u čemu vidi mogućnost za vlastitu korist! Primjerice, u slučaju kada osjeća ljubav prema drugoj osobi – neizbježno se radi o tome da u toj drugoj osobi čovjek vidi određenu korist za sebe! U biti, to je još očitije u ljubavi čovjeka prema stvarima, primjerice autima, filmovima, itd. Dakle, potpuno je jasno da čovjek voli auto, da voli filmove, itd zato što mu to ostvaruje određene želje odnosno potrebe – dakle, zato što osjeća korist u tome!
Prema tome, osjećati ljubav dakako da ne znači osjećati zadovoljstvo – pošto je zadovoljstvo rezultat ostvarene želje ili potrebe – nego se (u vezi ljubavi) radi tek o volji čovjeka za zadovoljstvom, o volji da želju ili potrebu ostvari! Dakle, osjećajući ljubav čovjek je tek spreman da se bori za (to) zadovoljstvo da živi!
Usput rečeno, to da ne voli ono što mu ne koristi – neizbježno zna svaki čovjek na svijetu! No, baveći se razaranjem, odnosno uništavanjem činjenica psiholozi objašnjavaju ljubav kao osjećaj čovjeka da voli (raditi) ono u čemu nema nikakve koristi za sebe! Dakle, tvrde da kada čovjek voli drugu osobu da ne traži nikakvu korist u tom slučaju – nego drugu osobu voli jedino I isključivo zato da bi bio koristan toj drugoj osobi, dakle da bi ostvarivao želje I potrebe druge osobe!
ČOVJEK VOLI – IZ POTREBE ZA ZADOVOLJSTVOM
Prije svega, čovjek osjeća ljubav – odnosno volju – jedino I isključivo prema zadovoljstvu! Jer dakako, zadovoljstvo je rezultat ostvarene, dakle zadovoljene želje ili potrebe!
Sva ljubav, odnosno sva volja čovjeka – ljubav je odnosno volja za time da ostvaruje svoje želje I potrebe, te time I da ostvaruje zadovoljstvo, dakle da bude zadovoljan!
Ljubav je osjećaj kojime se čovjek bori za zadovoljstvo. Naime, radi se o tome da čovjek ne osjeća zadovoljstvo u tome što voli, primjerice novac, automobile, filmove, itd – nego sve to voli iz potrebe za zadovoljstvom, zato što mu to treba za zadovoljstvo! A zadovoljstvo dakako nastaje ostvarivanjem želja odnosno potreba.
Usput rečeno, tek kada prima ljubav čovjek može – a ne mora, u slučaju ako mu ta ljubav ne ispunjava želje, odnosno potrebe – osjećati zadovoljstvo! Jer dakako, zadovoljstvo nastaje tek ako se ostvari želja ili potreba.
Ukratko, kada čovjek osjeća volju – dakle, kada osjeća ljubav – zbog toga ne osjeća zadovoljstvo, nego osjeća da se (voljom) bori za zadovoljstvo! Naime, voljom se takoreći samo pokreće prema zadovoljstvu.
Na primjer, kada čovjek osjeća volju, dakle ljubav, za hranom, pićem – a na kraju za svime onime što mu u nekom trenutku treba – kristalno je jasno da ne osjeća u tome zadovoljstvo, nego da samo želi da dođe do tog zadovoljstva koje mu pruža hrana, piće, itd!
Ukratko, osjećajući ljubav, odnosno volju, čovjek samo nastoji da se izbori za to da dođe do zadovoljstva – dakle, do toga da ostvari želju ili potrebu (pošto zadovoljstvo nastaje zadovoljenjem, odnosno ostvarenjem želje ili potrebe)!
Ako se osjećaj ljubavi promatra na primjeru traženja životnog partnera – lako je shvatiti da se ljubav odnosi jedino I isključivo na ostvarivanje, odnosno zadovoljavanje vlastitih, odnosno najsebičnijih želja I potreba. Naprosto, u tom traženju partnera kristalno je jasno da svaki pojedinac ima jedan jedini cilj – da nađe osobu kakvu on sam želi I treba! Dakle, traži osobu koja će najbolje ostvarivati, zadovoljavati njegove želje I potrebe. Jer dakako, ljubav je samo potreba za ostvarivanjem najsebičnijih želja I potreba čovjeka.
Dakle, tek uz ljubav druge osobe – odnosno tek uz volju druge osobe – čovjek ostvaruje, odnosno može ostvariti svoje želje I potrebe, I time zadovoljstvo!
ČOVJEK OSJEĆA LJUBAV – ODNOSNO IMA VOLJU – SAMO ZA ONO ŠTO (MU) TREBA
Prije svega, ljubav je – (neophodna) potreba čovjeka! Naime, čovjek neizbježno osjeća ljubav – prema svemu onome što mu treba, odnosno što mu je potrebno! S tim da su I želje – potreba čovjeka! Naime, želje su potrebne čovjeku. Uostalom, čovjek je u svakom trenutku prepun želja. Stoga, kako bi to bilo moguće da je to bez potrebe?!
Čovjek voli – odnosno, moguće je da voli – jedino I isključivo iz potrebe, odnosno zbog potrebe! Drugim riječima, čovjek oli samo zato što bez (osjećaja) ljubavi – odnosno volje – ne bi mogao ostvarivati svoje potrebe! Naime, kako bi to uopće bilo moguće da čovjek voli – dakle, da ima volju za nešto što mu ne treba?!
Naprosto, logično je to da nije moguće da čovjek voli ono što ne treba (za to da ostvari svoje želje I potrebe) – odnosno, jedino moguće je da voli samo ono što treba, dakako, za to da ostvari svoje želje I potrebe!
Usput rečeno, ta činjenica da je ljubav stvar jedino najsebičnije moguće potrebe čovjeka – pošto je potpuno jasno da svaki čovjek koristi ljubav, odnosno voli, isključivo radi vlastite potrebe da (pre)živi – upućuje na to da ljubav ne može biti nešto čime bi se čovjek mogao imalo ponositi! Uostalom, upravo svaka životinja osjeća ljubav.
LJUBAV SE – KAO I OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Kao I ostali osjećaji, I ljubav se odnosi na želje I potrebe čovjeka.
Kao osnovno, upravo sve što čovjek voli – dakle, sve za što ima volju – to je da ispunjava svoje želje I potrebe!
U biti, to što čovjek voli – to je zadovoljstvo! Dakako, jer zadovoljstvo je ishod ostvarenja želje ili potrebe.
ČOVJEK OSJEĆA LJUBAV U SVAKOM TRENUTKU
Ukratko, čovjek u svakom trenutku ima volju – dakle, osjeća ljubav – za ostvarivanjem svojih želja I potreba! To što je čovjek u svakom trenutku prepun želja – jasno govori o tome da je u svakom trenutku prepun volje, dakle ljubavi, da ih ostvaruje!
ČOVJEK OSJEĆA LJUBAV – ODNOSNO VOLJU – IZ POTREBE ZA TIME DA OSTVARUJE VLASTITE ŽELJE I POTREBE
Kao osnovno, da bi čovjek osjetio ljubav – odnosno volju – neophodno je da za to ima potrebu! Dakle, prije osjećaja ljubavi nastaje potreba. Usput rečeno, nakon osjećaja ljubavi javlja se briga I pažnja.
To što čovjek, kao pojedinac, ne voli (baš) sve ono što postoji na svijetu, te to što ne uzvraća ljubav svakome – kristalno jasno pokazuje da čovjeka ne zanima ništa drugo nego ispunjavanje vlastitih želja I potreba! Naprosto, da nije tako – neizbježno bi svatko svakog volio!
Usput rečeno, preko osjećaja ljubavi čovjek pokazuje da su (sve) njegove želje I potrebe isključivo najsebičnije moguće. Na kraju krajeva, svaki pojedinac zadužen je isključivo za svoj život. Usput rečeno, svaka ljubav čovjeka prema nekome drugome – iz najsebičnijih je razloga, odnosno iz razloga je ispunjavanja čisto najsebičnijih želja I potreba!
LJUBAV IZMEĐU DVOJE LJUDI – SAMO JE VOLJA SVAKOGA OD NJIH DA OSTVARI, I OSTVARUJE, SVOJE NAJSEBIČNIJE ŽELJE I POTREBE
Prije svega, uopće nije moguće da postoji to da netko voli, dakle da ima volju ostvarivati nečije tuđe želje I potrebe – a da u tome ne vidi vlastitu korist! Odnosno, kada čovjek I najviše ostvaruje tuđe želje I potrebe – čini to jedino I isključivo iz (razloga ostvarivanja) najsebičnijih želja I potreba!
Prema tome, u ljubavi između dvoje ljudi svatko od njih ostvaruje tuđe želje I potrebe zapravo samo onoliko koliko (osjeća da) najmanje mora. Odnosno, samo onoliko koliko smatra da je dovoljno za to da od druge osobe pridobije ljubav – dakle volju da ta druga osoba ispunjava (određene) njegove vlastite želje I potrebe!
Usput rečeno, čovjek osjeća ljubav, odnosno volju prema drugoj osobi – a potpuno jednako je I sa svime ostalim što voli – točno onoliko koliko tu osobu treba, odnosno samo dok je treba! Dakako, za ostvarivanje vlastitih želja I potreba!
Naprosto, ljubav je – odnosno volja – nastojanje čovjeka da ostvari ono što želi I treba! Prema tome, partnerska ljubav je – itekako logično, odnosno posve očito I jasno – nastojanje jedne I druge osobe da ostvari (određene) vlastite želje I potrebe!
Usput rečeno, potpuno je ludo I pomisliti da postoji netko tko će voljeti drugu osobu – samo radi druge osobe, dakle samo zato da ostvari, I ostvaruje želje I potrebe druge osobe! No, baš to misle psiholozi. Dakle, ono što je najnevjerovatnije, ono što je neosporno najdalje od stvarnosti, odnosno od činjenica, ono što se protivi onoj najjednostavnijoj mogućoj logici – upravo to je za psihologe činjenica! Dakle, prema psiholozima ljudi takoreći po ulicama samo traže nekoga tko njih želi I treba – kako bi takvima ispunjavali želje I potrebe! No, na svoje želje I potrebe pri tom uopće ni ne pomišljaju. Bez daljnjega, svakako je premalo reći da je to užas svih mogućih užasa ovog svijeta!
SVA LJUBAV KOJA POSTOJI – IZ NAJSEBIČNIJIH JE RAZLOGA
U biti, dovoljno je reći to da čovjek treba ljubav naprosto iz potrebe da bi (pre)živio. Dakle, sva ljubav koja postoji – ljubav je čovjeka, odnosno svakog pojedinca, isključivo za time da (pre)živi! Jer dakako, svaki pojedinac je zadužen isključivo za vlastiti život, odnosno za vlastito preživljavanje.
U životu čovjeka ne događa se ništa drugo osim toga da ima volju, odnosno ljubav prema tome da ostvari I ostvaruje svoje želje I potrebe – a čime dakako ostvaruje potrebu da (pre)živi! Primjerice, to što čovjek voli lagati, varati, izmišljati, umišljati – odnosno, činiti sva moguća zla – dakako da pokazuje da je (svakom) čovjeku jedino važno to da ispunjava vlastite želje I potrebe!
Usput rečeno, kako bi to bilo moguće da je osjećaj ljubavi da(rova)n čovjeku, štoviše od strane prirode, zbog nekakve romantike, odnosno zbog nekih uzvišenih razloga – kao što to nevjerovatno besmisleno tvrde psiholozi?!
LJUBAV JE – SAMO – ISKORIŠTAVANJE
Kao osnovno, osjećaj ljubavi, odnosno volja usmjerava čovjeka isključivo na to da ispunjava svoje vlastite želje I potrebe – a što znači da se ljubav zasniva isključivo na stvaranju koristi! U slučaju kada čovjek ne vidi nikakvu korist za sebe – odnosno, kada ne vidi ostvarenje ni jedne svoje želje ili potrebe – njegova volja, odnosno ljubav ne postoji, niti je ikako moguće da postoji! Dakle, čovjeku uopće nije moguće da osjeti ljubav prema onome što mu ne koristi, što ne može iskoristiti – dakako, za (to da ostvaruje) svoje potrebe!
Ukratko, time što osjeća ljubav prema nekome ili nečemu, čovjek naprosto osjeća jedino volju za time da iskoristi nekog ili nešto za to da ostvari određenu želju ili potrebu, I time da ostvari zadovoljstvo.
Prema svemu onome što mu ne treba – dakle, što mu ne koristi – čovjek ne može osjetiti ljubav! Činjenica da čovjek najviše voli ono što (mu) najviše treba – odnosno ono što mu najviše koristi u životu – kristalno jasno govori o tome što je ljubav, dakle da se radi jedino o volji čovjeka da koristi I iskoristi sve što treba za to da (pre)živi!
Ukratko, čovjek voli (nekoga ili nešto) – samo ako ima koristi! Odnosno, svaka ljubav čovjeka traje – sve dok ima koristi! Na kraju, što veću korist ima od nekoga ili nečega – čovjek osjeća veću ljubav!
LJUBAV JE – DAKLE VOLJA – SILA, ODNOSNO SNAGA KOJA POKREĆE (ŽIVOT) ČOVJEKA
Čovjeka pokreće – (jedino) volja! Upravo svaki I najmanji pokret, te svaka I najmanja pomisao – volja je čovjeka, odnosno nastaje zbog volje čovjeka! Naprosto, bez volje čovjek ne bi imao misli, odnosno ne bi se ni pokrenuo. Bez daljnjega, može se reći da čovjek živi zahvaljujući jedino ljubavi – jer naprosto živi zahvaljujući volji, zato što ima volju da živi! Odnosno, čovjek voli živjeti, voli svoj život.
Prema tome, volja je – dakle ljubav – snaga, sila koja pokreće čovjeka, odnosno njegov život! To što čovjek treba volju, odnosno to što koristi volju – dakle ljubav – iz razloga je da bi mogao ostvarivati svoje želje I potrebe, a time zapravo to da (pre)živi!
Usput rečeno, moglo bi se reći da je (donekle) općepoznato to da ljubav pokreće svijet, odnosno život. Naime, ljudi se o ljubavi ponekad izjašnjavaju u tom smislu. No, govore o tome isključivo nagonski, odnosno izazvani mišlju, I svakako činjeničnom, da su djeca – kao plod ljubavi – simbol života!
SLOBODNA VOLJA
Prije svega, čovjek nema slobodnu volju. Naime, volja čovjeka je, takoreći, okovana osjećajima.
Najtočnije rečeno, čovjek nema ni najmanje slobodne volje. Jer, upravo sva njegova volja ovisi o osjećajima. U vezi toga dovoljno je reći to da za svoj glavni cilj u životu čovjek ima sreću, odnosno osjećaj sreće – a o kojoj ne zna baš ništa, štoviše, uopće ga ni ne zanima da se pita što je sreća! Odnosno, što se tiče psihologa, njima nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama o sreći. Prema tome, zar je slobodna volja čovjeka u tome da želi ostvariti nešto o čemu ne zna ništa?!
Dakle, kristalno je jasno da slobodna volja čovjeka ne postoji ni u najmanjoj mjeri. Drugim riječima, čovjek je samo najobičniji mehanizam. Naprosto, čovjek djeluje I živi načisto mehanički – a što znači po osjećajima, po volji osjećaja!
Izraz slobodna volja društvo koristi u smislu da čovjek ima (ili nema) mogućnost odnosno moć svjesnog, razumskog odlučivanja o samome sebi, dakle o svom životu. S obzirom na to slobodna je volja ljubav čovjeka prema tome da na temelju vlastitog razuma, odnosno razmišljanja odlučuje o samome sebi, odnosno o vlastitom životu. Dakle, u slučaju kada bi slobodna volja (čovjeka) postojala, to bi bilo iz razloga što čovjek voli donositi odluke razumom, dakle svjesno – odnosno da nastoji to činiti! No, čovjek uopće ne voli – odnosno ni najmanje ne nastoji – odlučivati vlastitim razumom o samome sebi! Naime, u potpunosti se oslanja na osjećaje. U vezi toga dovoljno je reći to da razum takoreći uzalud govori čovjeku da ne smije uništavati prirodu I samog sebe – a da u tom slučaju čovjek ni u onoj najmanjoj mjeri nema ljubav, odnosno volju da posluša vlastiti razum, odnosno da nastoji da razumom odluči! Naprosto, I kada čovjek odluči nešto razumno – to je isključivo zato što tako zahtijevaju njegovi osjećaji!