OSJEĆAJ LJUTNJE
Ljutnja je – naprosto – reakcija čovjeka na grubost!
A
OBJAŠNJENJE (OSJEĆAJA) LJUTNJE
PSIHOLOZI DEFINIRAJU LJUTNJU KAO EMOCIONALNI ODGOVOR NA BOL, NEPRAVDU, PRIJETNJU, ITD
Prije svega, grubo rečeno, svaki psiholog ima svoju definiciju ljutnje. Uopće nije upitno to da svaki od njih misli da je njegova definicija takoreći punija, odnosno da druge definicije u manjoj mjeri objašnjavaju ljutnju. Naime, da nije tako – dakle, da misle da postoji definicija, dakako nekog od njih, koja u punoj mjeri objašnjava ljutnju – svakako da ne bi imali nikakve potrebe za drugim, odnosno drugačijim definicijama!
Psiholozi uglavnom definiraju ljutnju kao emocionalni odgovor na prijetnju, bol, frustraciju ili nepravdu. No, objašnjavajući definiciju, svemu tome što su nabrojali obavezno dodaju još primjerice povredu, ugroženost, itd. Posve očito, oni sami shvaćaju – no dakako, u potpunosti nesvjesno – da (svakoj) njihovoj definiciji uvijek I vječito nešto nedostaje! A to što im nedostaje je – znanje!
Usput rečeno, u definicijama gotovo svakog od osjećaja psiholozi navode uglavnom po tri takoreći stvari, odnosno područja, koje te osjećaje, po njima, definiraju. No, u objašnjenjima definicija nude još dodatna područja, pa svoje prije svega potpuno neshvatljive definicije – ako se to uopće može tako reći za nešto što je u potpunosti neshvatljivo, odnosno besmisleno – čine još neshvatljivijima!
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI LJUTNJU
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da itko od psihologa – ma što god tvrdio o ljutnji – bude u krivu!
PSIHOLOZI DAJU NEVJEROVATNO BESMISLENE TVRDNJE O LJUTNJI
Prije svega, jedna jedina tvrdnja psihologa u vezi ljutnje nema ni najmanje veze sa osjećajem ljutnje. Najtočnije rečeno, psiholozi se doslovno nabacuju riječima odnosno mislima I tvrdnjama. Naprosto, u tim njihovim tvrdnjama uopće ne postoji ni red ni smisao. Odnosno, te tvrdnje se protive već onoj najosnovnijoj I najjednostavnijoj logici! Naprosto, što se tiče njihovog objašnjenja ljutnje – radi se doslovno o hrpi naslijepo nabacanih riječi I tvrdnji!
Bez daljnjega, potpuno je bespotrebno govoriti o tome da više definicija, odnosno da različite definicije I različita objašnjenja psihologa o ljutnji zapravo govore o tome da psiholozi imaju više, dakako različitih, ljutnji. Odnosno, nepotrebno je išta reći o njihovim definicijama u kojima zapravo unedogled nabrajaju to na što se sve ljutnja odnosi – a što se isključivo, odnosno najočitije, svodi na to da, kako se kaže, zbrajaju babe I žabe!
PSIHOLOZI SU IZMISLILI DA POSTOJE (KAKO KAŽU) PRIMARNE EMOCIJE
Između ostalog, psiholozi kažu da je ljutnja – uz tugu, strah I radost – primarna emocija! Ta njihova tvrdnja o primarnim I neprimarnim emocijama, odnosno o tome da djeca tokom odrastanja uče I nauče osjećati (mnoge) osjećaje – svakako zaslužuje da se o njoj kaže nešto barem ironično, primjerice to da su psiholozi njome uspjeli pobijediti u svojoj igri traženja najbesmislenijih mogućih tvrdnji! Dakle, u slučaju kada tek rođeno dijete plače – po njihovoj teoriji ne osjeća tada ni razočaranje, ni očaj, ni jad, ni nestrpljenje, ni čežnju, ni strah, itd! A da se I ne govori o tome da po toj teoriji djeca ne mogu osjećati ni mir, ni ljubav, itd.
Usput rečeno, čovjeku dakako uopće nije moguće da (na)uči osjećaje, odnosno osjećati. Bez daljnjega, radi se o tome da osjećaji isključivo uče čovjeka!
KORISTITI STRANE RIJEČI U ZNANOSTI BEZ POTREBE – ŠTOVIŠE, BEZ IKAKVE MJERE – ISKLJUČIVO JE PRIKRIVANJE NEZNANJA
Kao osnovno psiholozi – hrvatski, a svakako I svi ostali – koriste strane riječi doslovno najviše koliko mogu, odnosno, bez ikakve mjere!
U biti, sasvim je dovoljno uočiti to koliko je (hrvatskim, srpskim, itd) psiholozima važno da koriste riječ emocija, umjesto riječi osjećaj. Dakle, iako nema ni najmanje potrebe za time – psiholozi doslovno najviše koliko mogu izbjegavaju koristiti riječ osjećaj, odnosno koriste riječ emocija! No, stvar je u tome da riječ emocija ljudi shvaćaju drugačije od riječi osjećaj. Štoviše, mnogi psiholozi tvrde da je emocija nešto u potpunosti različito od osjećaja. Na kraju, dakako, radi se jedino o tome da riječ emocija zvuči puno bolje, puno dojmljivije, I takoreći znanstvenije od riječi osjećaj. Bez daljnjega, u potpunosti jednako je I sa svim ostalim stranim riječima koje koriste.
Ukratko, radi se jedino o tome da stranim riječima psiholozi nastoje zamagliti to što govore – a zapravo prikriti svoje neznanje!
PSIHOLOZI – DOSLOVNO – NE ZNAJU BAŠ NIŠTA O LJUTNJI
Prije svega, o ljutnji psiholozi nemaju jednu jedinu činjenicu. Uostalom, oni se – doslovno – uopće ni ne bave činjenicama! Najtočnije rečeno, psiholozi se isključivo nabacuju tvrdnjama, kako u vezi ljutnje, tako I u vezi svih ostalih osjećaja. Naprosto, to su isključivo bezoblične hrpe riječi I misli, odnosno tvrdnji.
Usput rečeno, o svakom osjećaju psiholozi obavezno imaju tvrdnju u smislu da se rijetko javlja, odnosno da se javlja samo ponekad. Tako kažu I to da je svatko od nas više puta osjetio ljutnju. Već samo ta tvrdnja – kojom osjećaje vide kao nekakvu slučajnost u životu čovjeka – pokazuje da psiholozi ne znaju, odnosno da ne mogu znati ama baš ništa o ljutnji, a dakako, ni o drugim osjećajima! Naime, stvarnost je – doslovno – na potpuno suprotnoj strani od takvog shvaćanja!
Psiholozi nekako uspijevaju shvaćati da ono što sami definiraju kao razlog ljutnje – a to je prijetnja, bol, frustracija, nepravda, itd – da za čovjeka to postoji samo ponekad, odnosno rijetko! Dakle, gdje je to od stvarnosti u kojoj je čovjek stalno I vječito nezadovoljan, I to dakako – njihovim riječima rečeno – neizbježno zbog boli, frustracija, itd?!
Bez daljnjega, baš kao I sve ostale osjećaje – psiholozi objašnjavaju ljutnju na razini potpunog neshvaćanja toga što koja riječ znači! Odnosno, uopće ne znaju što govore.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) LJUTNJE:
LJUTNJA JE OSJEĆAJ POTREBE ČOVJEKA DA UZVRATI ISTOM MJEROM ONOME TKO ILI ŠTO MU STVARA SMETNJU, A ZAPRAVO NEUGODU
Jednostavno rečeno, ljutnja se odnosi na to da čovjek ne dopušta nikome I ničemu da čini bilo što protiv njega. Točnije, čovjek se ljuti jer ne dopušta da itko I išta čini protiv onog što želi I treba, dakle protiv njegovih želja I potreba. A to znači naprosto to da se čovjek ljuti – jer ne dopušta da mu se čini (ikakva) neugoda! Jer dakako, ono što čovjek želi I treba je ugoda – a neugoda je sve ono što je protiv njegovih želja I potreba!
Kao osnovno, čovjek se ljuti – zato što osjeća smetnju! Točnije, ljuti se zbog toga što mu netko ili nešto smeta, odnosno stvara smetnju. Dakle, čovjek ne usmjerava ljutnju na smetnju – nego na krivca za smetnju!
Smetnje su – dakle to što čovjeka smeta – zapravo neugode! Jer dakako, čovjeka može smetati samo ono što mu nije ugodno – a što znači da ga smetaju neugode!
Usput rečeno, u slučaju kada čovjek nema zadovoljenu, ostvarenu želju ili potrebu – osjeća nezadovoljenost, odnosno nezadovoljstvo! Tu nezadovoljenost – a koja se neizbježno odnosi na tijelo čovjeka – čovjek, odnosno tijelo čovjeka osjeća kao neugodu! Naime, to da (li) je nešto neugodno ili ugodno – moguće je da čovjek osjeti jedino tijelom! Dakle, ugoda I neugoda nema, odnosno ne može imati nikakve veze primjerice s razumom čovjeka, s time što razum čovjeka misli odnosno želi!
JEDNOSTAVNO REČENO, LJUTNJA NASTAJE ZATO ŠTO NETKO ILI NEŠTO ČINI ONO ŠTO ČOVJEKU NE PAŠE
Može se reći I to da se čovjek ljuti zbog svega onog što mu ne paše – dakle, što mu ne ugađa, što mu nije ugodno! Dakako, to znači da se čovjek ljuti – zbog neugoda! Dakle, ljuti se zato što ne dopušta da mu se stvara neugoda.
U biti, radi se o tome da čovjek ne dopušta da mu itko I išta stvara nezadovoljstvo. Naime, nezadovoljstvo nastaje u slučaju kada čovjek ne ostvari, ne zadovolji svoju želju ili potrebu – a nezadovoljenost čovjek, a zapravo njegovo tijelo, osjeća kao neugodu!
Dakle, neugoda nastaje zbog svega što se protivi željama I potrebama čovjeka. Odnosno, nastaje zbog svega onoga što ne ostvaruje želje odnosno potrebe čovjeka, što nije po želji I potrebi čovjeka.
Bit ljutnje je u tome da čovjek, kao prvo, osjeća to da mu netko ili nešto stvara smetnju, a zapravo neugodu. A kao drugo, čovjek osjeća da si to ne može dopustiti, te zbog toga obavezno nastoji uzvratiti istom mjerom onome tko ili što mu stvara smetnju, odnosno neugodu.
Usput rečeno, čovjek svakako nastoji uzvratiti na svaku neugodu. Štoviše, ima potrebu da to učini istog trena. No, čovjek nema tu mogućnost – odnosno nije mu moguće – da svaki put, dakle na svaku neugodu, uzvrati istog trena, kao ni to da na svaku neugodu uopće uzvrati! Dakako, onome tko ili što mu neugodu stvara.
LJUTNJA SE MOŽE OPISATI KAO NASTOJANJE ČOVJEKA DA KAZNI KRIVCA ZA NEUGODU
Prije svega, ljutnja je mehanizam djelovanja čovjeka. Između ostalog, to znači da za upravo svaku neugodu koju osjeti – čovjek obavezno traži krivca, odnosno traži pravdu! A pravdu shvaća kao uzvraćanje istom mjerom.
Čovjek uzvraća, odnosno nastoji uzvratiti istom mjerom, u biti, bez ikakvog obzira na to što je zaista pravedno, a zapravo razumno. Naime, čovjek uzvraća s obzirom na to koliku je smetnju, odnosno neugodu osjetio. No, bit je u tome što čovjek može osjetiti veliku neugodu u maloj smetnji, I obrnuto. Štoviše, čovjeku ponekad smeta I ono što je zapravo ugodno.
Sve što se u ljutnji događa to je da zbog neugode koju osjeti čovjek traži krivca, dakako, u namjeri da ga, svakako pravedno odnosno opravdano – dakle u istoj mjeri – kazni!
Usput rečeno, krivca za neugodu čovjek nalazi u svemu što postoji, no I u onome što ni ne postoji na ovome svijetu. Bez daljnjega, kao krivca čovjek vidi I samoga sebe.
KAO RAZLOG LJUTNJE – LJUDI JASNO NAVODE SMETNJU
Prije svega, to da je smetnja razlog ljutnje – uopće ne može biti sporno! Naime, u slučaju kada govore o razlogu toga zašto se ljute – ljudi ili izravno spominju smetnju, ili pak potpuno jasno ukazuju na to da se radi o smetnji, dakle o tome da im nešto, ili netko, smeta!
Naime, nije moguće da bude sporno to da čovjeku smeta (ka)da netko ili nešto čini protiv onog što želi I treba, odnosno to da mu smeta (ka)da netko ili nešto ne dopušta da ostvari ono što želi I treba.
Usput rečeno, u slučaju da se psiholozi zaista pitaju o tome što je ljutnja – dakle, da zaista imaju za cilj da shvate što je ljutnja – neizbježno bi zapravo začas shvatili o čemu se u vezi ljutnje radi! Naprosto, dovoljno je barem malo pratiti ljutnju kod drugih ljudi, odnosno kod samoga sebe. Bez daljnjega, I sa najmanje stvarne volje lako bi našli smetnju – odnosno, osjećaj čovjeka da mu nešto ili netko smeta – u (svakoj) ljutnji! Dakle, lako bi našli bit ljutnje, odnosno razlog zbog kojeg se čovjek ljuti.
ČOVJEK SE LJUTI – OPRAVDANO, ODNOSNO PRAVEDNO
U ljutnji čovjek osjeća da ima pravo uzvratiti. Odnosno, osjeća da je opravdano, dakle pravedno uzvratiti istom mjerom onome tko ili što mu stvara smetnju. Usput rečeno, to djelovanje, odnosno takvo djelovanje nije shvaćanje čovjeka – nego čovjekovo shvaćanje zakona koji, htio on to ili ne, postoji u njemu, te I kojeg se u potpunosti pridržava! Naime, čovjek je sebe, odnosno svoju svijest u potpunosti poistovjetio sa osjećajima – pa osjećaje shvaća, odnosno prihvaća kao stvar vlastitog razmišljanja, odnosno shvaćanja, dakle kao stvar vlastite volje!
Ljutnja se može opisati I kao potreba čovjeka da grubošću uzvrati na grubost. Jer dakako smetnju, odnosno neugodu, čovjek neizbježno osjeća kao grubost, kao grub čin. Odnosno, osjeća se – svakako neopravdano – napadnut!
Na grubost čovjek obavezno uzvraća jednakom grubošću, odnosno, uzvraća pravedno. No, ta pravda I pravednost ne odvija se s obzirom na razum I razumnost – nego isključivo s obzirom na osjećaj! A to znači da I najmanju grubost, odnosno smetnju, čovjek može lako osjetiti kao veliku grubost, I obrnuto! Štoviše, čovjek vrlo lako može osjetiti kao grubost I ono što uopće nije grubo, odnosno ono što je u stvarnosti zapravo ugodno!
Usput rečeno, osim te – druga I drugačija pravednost I pravda u ovom društvu ne postoji! Jer dakako, sav život čovjeka određuju osjećaji.
ČOVJEK SE LJUTI – ZBOG GRUBOSTI
Čovjek osjeća smetnju – a zapravo neugodu – kao grubost, dakle kao čin grubosti! Prema tome, čovjek se ljuti zbog grubosti – zbog toga što osjeća da netko ili nešto djeluje grubo prema njemu!
Prije svega, ljutnja nastaje u vezi upravo svake, I one najmanje smetnje – odnosno, u vezi I one najmanje grobosti koju čovjek osjeti! Naime, osjećaj ljutnje je zakon (u čovjeku). A to znači da nastaje, I odvija se, na osnovu točno određenih uvjeta. Između ostalog, to znači da I ona najneznatnija smetnja izaziva kod čovjeka ljutnju. S tim da čovjek uopće nije svjestan manjih ljutnji. Odnosno, svjestan je u slučaju kada mu neka smetnja stvara jaču ljutnju.
Čovjek ne priznaje lako to da je ljut – čak I kada je njegova ljutnja velika, odnosno nesumnjiva!No, ljutnja se događa u svakoj, odnosno I u najmanje gruboj pomisli čovjeka. Odnosno, ljutnja ne postoji jedino u potpuno, štoviše u savršeno ugodnim mislima čovjeka.
Usput rečeno, unatoč tome što kažu da ljutnja varira od blage iritacije do bijesa, psiholozi vide ljutnju jedino kao velik I jak osjećaj – odnosno, ljutnju vide kao nešto što je toliko veliko I jako da čovjeku obavezno zaokupi svijest, te postane svjesno! Dakle, uopće ne shvaćaju što govore odnosno što koja riječ znači.
ČOVJEK SE LJUTI – ZBOG SVAKE NEUGODE
Bit ljutnje je u tome da čovjek sebi ne može dopustiti neugodu. A svakako je I ne dopušta. Dakle, čovjek se ljuti zbog svake neugode.
Usput rečeno, neugoda nastaje zbog nezadovoljene, neostvarene (bilo koje) želje odnosno potrebe. Naime, zbog nezadovoljstva – a koje se odnosi na nezadovoljenost, odnosno na to da nezadovoljenost (želje odnosno potrebe) čovjek osjeća isključivo tijelom, a ne primjerice razumom – tijelo čovjeka se osjeća neugodno, odnosno osjeća neugodu!
Čovjek se, dakako, ljuti jedino u slučaju kada neugodu smatra neopravdanom. No, to svakako ne znači da postoje neugode na koje se uopće ne ljuti. Naime, u slučaju neugode koju smatra opravdanom čovjek takvu neugodu ili ne osjeća kao smetnju, pa time ni kao neugodu – odnosno, moguće je da neugodu shvati kao pouku, I time kao ugodu – ili pak krivi samog sebe, ili traži krivca u nekome, odnosno u nečemu drugom!
ČOVJEK SE LJUTI – U SVAKOM TRENUTKU
Ljutnja je dio svakog trenutka čovjeka. Naprosto, uopće nije moguće da postoji trenutak u kojem čovjeku baš ništa, odnosno ni najmanje ne smeta. Naime, kada bi postojao takav trenutak u kojem ne osjeća nikakvu smetnju – to bi značilo da čovjek osjeća da je sve savršeno, dakako, u smislu da svaki I najmanji detalj tog trenutka savršeno udovoljava njegovim željama I potrebama! No, stvar je u tome da se I ono najmanje nesavršenstvo – dakle, ono što I najmanje smeta željama I potrebama čovjeka – neizbježno odnosi na neugodu, I time na ljutnju! Uostalom, to što je čovjek u svakom trenutku prepun želja (I potreba) – dakako neostvarenih, nezadovoljenih – kristalno jasno govori o tome da je u svakom trenutku prepun neugoda! U biti, radi se o tome da je čovjek u svakom trenutku jedva izdrživo nezadovoljan.
Općepoznato je da se čovjek ljuti na svaku sitnicu. Primjerice, svaka riječ, štoviše svaki I najmanje krivi ton kojim je ona izrečena – moguć je razlog čovjeku za ljutnju! Štoviše, I u onoj najljubaznijoj riječi koja mu se uputi, I u najljubaznijem tonu – čovjek nalazi barem nešto što mu smeta! Bez daljnjega, ljutnja je pitanje I najmanjeg nesavršenstva – u smislu da se čovjek ne bi ni najmanje ljutio jedino I isključivo na ono što mu savršeno paše, dakle, na ono što u svakom svom detalju savršeno udovoljava njegovim željama I potrebama!
Upravo svaka, I najmanje gruba pomisao – znak je da se čovjek ljuti! Naime, grubost čovjek može osjetiti samo u ljutnji, odnosno jedino zbog neugode, a na kraju zbog toga što se osjeća napadnut! Dakle, jedino ono savršeno opušteno, I takoreći savršeno nježno razmišljanje čovjeka – označava da ljutnja (kod čovjeka) ne postoji! No, čovjek to nije u stanju postići.
C
SVRHA (OSJEĆAJA) LJUTNJE
SVRHA OSJEĆAJA LJUTNJE JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA TAKO DA SE BORI PROTIV ONOG TKO ILI ŠTO UGROŽAVA – DAKLE, DOVODI U OPASNOST – NJEGOV ŽIVOT, ODNOSNO OPSTANAK
Kao osnovno, ljutnja je osjećaj – odnosno, jedan je od osjećaja – kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva I neugoda! Dakako nezadovoljstvo, odnosno neugodu čovjek osjeća u slučaju kada nema ostvarenu – dakle, kada nema zadovoljenu – želju ili potrebu! Prema tome, drugim riječima rečeno, ljutnja je osjećaj kojime se čovjek bori za zadovoljstvo, odnosno ugodu – dakle za to da svoje želje I potrebe ostvari, zadovolji!
Prije svega, ljutnja je – kao I svi ostali osjećaji – neophodna potreba čovjeka! Dakle, ljutnja je čovjeku neophodna da bi (pre)živio, odnosno opstao. Drugim riječima, ljutnja je – kao I ostali osjećaji – zakon! Naime, ljutnja je zakon prirode – odnosno, zakon opstanka!
Svrha osjećaja ljutnje je da bude neophodna potreba čovjeka da ne dopušta nikome I ničemu da čini išta protiv njega – dakle, protiv onog što želi I treba – a zapravo protiv toga da (pre)živi. Naime, ostvarene želje I potrebe, odnosno zadovoljstvo I ugoda koju u tom slučaju čovjek osjeća označavaju život, odnosno u svrhu su života – a neostvarene želje I potrebe, odnosno nezadovoljstvo I neugoda koja u tom slučaju nastaje, protiv su života čovjeka!
Bez daljnjega, život je borba čovjeka za to da njegove želje I potrebe budu (svakako što više I što bolje) ostvarene. Osjećajem ljutnje, odnosno uz pomoć zakona ljutnje, čovjek ostvaruje neophodnu potrebu da ne dopušta da mu itko ili išta (nekažnjeno) stvara neugodu – a što znači da nikome I ničemu ne dopušta da čini protiv njegovih želja, odnosno potreba! S tim da su I želje čovjeka – (samo) potrebe! Dakako, jer radi se neosporno o nečemu što čovjek treba.
Ukratko, svrha ljutnje je u tome da čovjek osjeća neophodnu potrebu da ne dopušta ugrožavanje, odnosno da brani svoj život od ugrožavanja – a što čini na način da obavezno nastoji kazniti krivca za svaku nanesenu neugodu!
Usput rečeno, (riječ) ugrožavati znači – doslovno – dovoditi u opasnost!
LJUTNJA JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA SI NE MOŽE DOPUSTITI DA GA SE NAPADA
Kao osnovno, osjećajući ljutnju – čovjek osjeća to da je napadnut! Odnosno, osjeća da ga netko ili nešto neopravdano napada – a što ga navodi na to da se brani, odnosno da nastoji uzvratiti istom mjerom, dakle opravdano, pravedno!
Usput rečeno, u vezi svake takoreći nanešene neugode čovjek bi najrađe u istom trenutku uzvratio onome tko ili što ga ugrožava. No, mnogo puta nije u mogućnosti da to učini. Odnosno, mnogo puta čeka povoljnu priliku za to! No dakako, događa se da mnogo puta niti ne uspije u tome da uopće uzvrati, odnosno da uzvrati istom mjerom.
Ljutnjom – odnosno djelovanjem iz ljutnje – čovjek dakako daje do znanja da ne dopušta da ga se neopravdano napada. Prema tome, ljutnjom svakako daje do znanja da ni ubuduće neće dopustiti da ga se neopravdano napada.
Čovjek se ljuti na sve što postoji. Dakle, osim na ljude ljuti se I na stvari, pojave, itd. Dakako da je itekako čudno to što se čovjek ljuti na nešto što uopće nije živo. No, čovjeku to očito nije ni najmanje čudno. Naime, kada bi mu to bilo čudno – svakako bi se pitao da li to ima ikakvog smisla! Odnosno, vrlo lako bi shvatio da nikakvog smisla u tome nema. No, čovjek nije u stanju sumnjati u svoje osjećaje. Naime, u potpunosti je poistovjetio sebe – odnosno svoje misli – sa osjećajima!
Ljutnja je – (samo) mehanizam po kojem čovjek djeluje! Čovjek nije u stanju da se u vezi ljutnje – kao ni u vezi bilo kojeg drugog osjećaja – ravna razumom, odnosno razumnošću! Naprosto, samo slijepo slijedi kako ljutnju, tako I ostale osjećaje. Na kraju krajeva, time što u potpunosti slijedi mehanizam svakog osjećaja – čovjek I sam djeluje kao mehanizam!