Čovjek se ponaša u skladu sa onime što osjeća – dakle mehanički, kao mehanizam!
1
PRIRODA JE – MEHANIZAM
KAO OSNOVNO – CIJELI SVEMIR JE JEDAN (OČITI) MEHANIZAM
Cijeli svemir je – posve očito – mehanizam! Naime, pravilnosti koje se očituju u ponašanju, odnosno kretanju svemirskih tijela – a zapravo se radi o zakonima koji do toga dovode – kristalno jasno ukazuju na postojanje mehanizma! Dakle, svemir se ponaša, odnosno (po)kreće po točno određenim zakonima. Usput rečeno, to znači da ne postoji nikakva takoreći svojevoljnost, odnosno samovoljnost u ponašanju bilo kojeg dijela, štoviše djelića svemira. Dakako, to se odnosi I na prirodu, a time svakako I na čovjeka.
Prije svega, svemir nije statičan. Naime, ima svoje određeno djelovanje, a koje se, dakako, zasniva na promjenama. U biti, moglo bi se reći da je svemir živ. Jer svakako je poput (nekog) organizma, pošto se stalno (po)kreće, odnosno mijenja – dakle, zato što je pokretljiv I promjenjiv!
Svemir se neprestano (po)kreće I mijenja. Odnosno, djeluje na osnovu uzroka I posljedica – dakle, neupitno kao mehanizam! Te osobine svemira da se stalno kreće I mijenja – dakako – u samoj osnovi su bit života, bit živih bića! Drugim riječima, svemir je zasnovan na uvjetima u kojima je moguće da nastane pravi biološki život! Prema tome, do nastajanja biološkog života na zemlji bilo je moguće doći zahvaljujući tome što se zakoni svemira temelje na zakonima života. Štoviše, ti zakoni svemira – doslovno – imaju temelj u opstanku!
PRIRODA JE – JEDAN (SAVRŠEN) MEHANIZAM
Planet zemlja je dio mehanizma svemira. I dakako, djeluje kao zaseban mehanizam – no koji potpada pod sve zakone svemira! Drugim riječima, djeluje u ime sklada cijelog svemira!
Priroda živi, odnosno djeluje kao upravo savršen mehanizam. Svakako se može reći da sve što se događa u prirodi – ukazuje na postojanje upravo savršenog mehanizma!
PRIRODA JE MEHANIZAM U KOJEM JE SVAKI NJEZIN DIO ZASEBNI MEHANIZAM
Priroda se sastoji od niza zasebnih dijelova, odnosno djelovanja! Radi se o tome da mehanizam prirode djeluje kao niz zasebnih mehanizama – a koji se ponašaju u potpunom skladu, dakle djeluju kao jedan mehanizam!
SKLAD U PRIRODI – ZNAK JE POSTOJANJA MEHANIZMA
Kao osnovno, u prirodi vlada sklad. To znači da su svi dijelovi prirode međusobno povezani, odnosno ovisni, dakle utječu jedan na drugoga. Ta međusobna ovisnost dijelova prirode odvija se neizbježno po pravilima, odnosno po zakonima!
Sklad u prirodi je znak da svaki dio I djelić prirode potpada pod iste zakone I pravila – a što znači da se radi o djelovanju mehanizma!
U PRIRODI SE RADI O ŽIVOM MEHANIZMU
Prije svega, priroda je živi mehanizam. Kao živi mehanizam priroda doživljava neusporedivo veće I učestalije promjene od ostalog dijela svemira. A one su, dakako, nastale zahvaljujući zakonima svemira, te se I odvijaju po tim istim zakonima. To zapravo govori o tome da u tim promjenama vlada sklad.
U prirodi se – odnosno u cijelom svemiru – radi o skladu promjena! To znači da promjena u samo jednom od njegovih dijelova uzrokuje promjenu u svim ostalim dijelovima, a na način da se uspostavlja novi, I neizbježno iznova savršeni sklad.
MEHANIZAM PRIRODE ČINI – DJELOVANJE ZAKONA DIVLJINE
Čitav je svemir, pa tako I planet Zemlja, odnosno priroda – divljina! To znači naprosto to da se radi o neobuzdanom, nezaustavljivom I svakako nepromjenjivom djelovanju jednih te istih zakona.
Prije svega, planet Zemlja nastao je divlje – dakle na silu! Odnosno, nastao je silom zakona.
Planet Zemlja, odnosno priroda, dio je svemira sa posebnim uvjetima, u kojem je djelovanje zakona koji vladaju u svemiru dovelo do stvaranja života, odnosno živih bića! Usput rečeno, potpuno je neizbježno to da se sav život I odvija po tim dakako istim zakonima po kojima je stvoren.
ZAKONI PRIRODE TEMELJE SE NA SILI
Općenito govoreći – svaki zakon se temelji na sili! Dakle, ne može biti ni najmanje čudno to što je tako I sa zakonima prirode.
Djelovanje zakona divljine znači djelovanje koje se zasniva na sili – odnosno, u slučaju živih bića, na prisili! To djelovanje za osnovu (neizbježno) ima sklad. No dakako, I taj sklad odvija se po zakonu sile. Usput rečeno, u tim uvjetima, odnosno pod tim I takvim zakonima, uopće nije moguće da nastane, odnosno da postoji nekakav zakon izvan (tog) zakona sile. To znači, u slučaju primjerice ljudskih bića, da su institucije pravde nastale silom (prilika), odnosno da postoje, te I djeluju, na razini odvijanja načisto divljih zakona, odnosno pravila. Drugim riječima, institucije pravde – a kao što I sami pravnici javno tvrde – uopće se ni ne bave pravdom! U stvari, njihovo bavljenje pravdom – odnosno, kako kažu pravom – jedino osigurava doslovno to da se odnosi zla I dobra među ljudima ni najmanje ne promijene! Dakle, odnosi koji sada vladaju među ljudima što se tiče dobra I zla – u potpunosti su jednaki onima što su vladali u bilo kojem trenutku u (pra)povijesti čovjeka!
Naprosto, bit je u tome da čovjek nije u stanju izaći iz zakona (vlastite) prirode. Ne može to zbog sile koja je u tim zakonima.
ŽIVOT ČOVJEKA ODVIJA SE – PO SILI ISTIH ZAKONA PO KOJIMA JE ČOVJEK I NASTAO
Zakoni prirode (odnosno svemira) nezaustavljiva su, odnosno nepromjenjiva sila. Jednako kako je čovjek nastao zahvaljujući toj nezaustavljivoj sili – tako se I njegov život odvija po sili tih istih zakona! Prema tome, čovjek je samo mehanizam u kojem vladaju zakoni svemira, zakoni zasnovani načisto na odnosu sile.
Čovjek je biće koje se – baš kao I sva druga bića – pokorava zakonima svemira! Usput rečeno, u smislu što točnijeg opisa toga što je čovjek, može se slikovito reći da je čovjek biće koje je okovano zakonima svemira.
ČOVJEK JE SAMO MEHANIZAM DIVLJINE – ODNOSNO – POTPUNO DIVLJE BIĆE
Nije teško shvatiti da među ljudima vlada zlo, kao I to da je oduvijek bilo tako. Očito je da se radi o nemogućnosti, odnosno nemoći čovjeka da upravlja samim sobom, a zapravo svojim razumom. Jer dakako, razum čovjeka – nema nikakve sumnje – protiv je zla, odnosno, isključivo je za mir!
Čovjek živi život u kojem ne ostvaruje dovoljno mira. Bez daljnjega, već sama ta činjenica da čovjek nije u stanju, dakako svojim razumom, postići dovoljno mira – govori o tome da se radi o (potpuno) divljem biću!
U čovjeku se odvija divljina. Odnosno, u čovjeku se odvijaju zakoni (svemira) koji mu ne dopuštaju da ima mir – odnosno, točnije rečeno, da ima dovoljno mira! Dakle, prisiljen je na stalni I vječiti nemir. A to znači da ga ništa ne može (dovoljno) smiriti. U biti, radi se o tome da ga – kao divlje biće, odnosno kao biće u kojem vladaju isključivo divlji zakoni, odnosno zakoni divljine – ništa ne može obuzdati!
Čovjek je – dakako, kao I svaka od životinja – neobuzdano biće! Usput rečeno, čovjek sam o sebi govori da je tako. Naime, govori o sebi da je najzvjerskija životinja.
ČOVJEKOM UPRAVLJA MEHANIZAM OPSTANKA
Osnovni mehanizam koji pokreće (cijeli) svemir – pa tako I čovjeka – svakako je opstanak! Uz to, bit opstanka je – stalno I vječito kretanje, odnosno gibanje!
Što se tiče živih bića, pa tako I čovjeka, bit opstanka – u ime kretanja, odnosno gibanja – je mir! Točnije, bit opstanka čovjeka je – nedostatak mira! Dakle, taj osnovni zakon svemira koji se odnosi na stalno I vječito kretanje, odnosno gibanje – dakako, vrijedi I za čovjeka! Jer, time što mu nije dopušteno da ima mir – točnije, da ima dovoljno mira – čovjek je prisiljen na stalni I vječiti nemir, dakle na stalno I vječito kretanje!
Čovjek je prisiljen na stalni I vječiti nemir. Naime, upravo u svakom trenutku čovjeku nedostaje mira u tolikoj mjeri da je u stanju da čini – a što neizbježno I čini – baš sve što najviše može za mir, za to da ostvari bar malo mira, a zapravo da ostvari što je moguće više mira! Usput rečeno, čovjek dakako ima razloge za toliki nemir.
Čovjek nije u stanju upravljati svojim mirom. Odnosno, nema tu moć da ostvari, I ostvaruje dovoljno mira. No, to neizbježno znači da čovjek nije u stanju upravljati ni svojim tijelom, pa tako ni samim sobom. Usput rečeno, već samo ta činjenica o nesmirljivosti, o nemogućnosti da se I malo smiri – kristalno jasno prikazuje čovjeka kao neobuzdano, dakle potpuno divlje biće!
MEHANIZAM MIRA I NEMIRA – ODVIJA SE KROZ (JEDVA IZDRŽIVO) NEZADOVOLJSTVO
U samom središtu opstanka čovjeka je (njegovo) stalno I vječito, jedva izdrživo nezadovoljstvo. Naime, to što čovjeku ne dopušta mir je – nezadovoljstvo! Sva bit je u tome što nezadovoljstvo uznemiruje čovjeka – a zadovoljstvo ga umiruje, odnosno pruža mu mir!
Kao osnovno, stalno I vječito jedva izdrživo nezadovoljstvo – predstavlja jedva izdrživ pritisak za čovjeka, odnosno u čovjeku. Dakle, taj pritisak nezadovoljstva je sila koja pokreće čovjeka, odnosno pokreće njegov život. Usljed djelovanja te sile čovjek nije u stanju da bude išta više nego samo obična, neobuzdana, odnosno potpuno divlja životinja. O nekakvoj volji, odnosno svojevoljnosti čovjeka – dakako, u odnosu na zakone prirode, odnosno svemira – uopće se ne može govoriti!
Prije svega, čovjeku nije moguće da (ikad) bude dovoljno zadovoljan. Naime, u svakom je trenutku prepun osjećaja – a što znači da je u svakom trenutku uznemiren osjećajima! Jer, osjećaji predstavljaju zahtjev za čovjeka. Dakle, zahtijevaju nešto od čovjeka – u smislu da ga prisiljavaju na djelovanje!
Ukratko, čovjek je u svakom trenutku prepun osjećaja – a zapravo je prepun zahtjeva za djelovanjem! Dakle, to je razlog što je prepun nemira.
Čovjek ne može ni na trenutak zaustaviti samog sebe, odnosno preveliki nemir u sebi. Jer dakako – ne može zaustaviti mehanizam koji se u njemu odvija! Nestrpljenje, strah, ljutnja, tuga – svi ti I ostali osjećaji potpuno nezaustavljivo javljaju se, odnosno djeluju u njemu! Štoviše, čine to u ime čovjeka – točnije, u ime opstanka čovjeka!
2
SVA ŽIVA BIĆA SU – (SAMO) MEHANIZMI
SVA ŽIVA BIĆA SAMO SU KOTAČIĆI MEHANIZMA PRIRODE
Naprosto, I biljke I životinje I čovjek – samo su dijelovi mehanizma prirode! Slikovito rečeno – samo su kotačići jednog te istog mehanizma!
To što svaki čovjek na svijetu za glavni cilj ima sreću, a da se pri tom nikad ni ne upita što je to sreća – kristalno jasno prikazuje čovjeka kao najobičniji mehanizam! Usput rečeno, to što se psiholozi pitaju što je sreća a da pri tom izbjegavaju najočitije činjenice, odnosno što se uopće ni ne bave činjenicama – dakako da znači da samo djeluju mehanički, po određenom mehanizmu!
Kao osnovno, čovjek nije sam stvorio osjećaje. Štoviše, niti se nije pitao da li ih prihvaća, odnosno želi. No, unatoč tome – u potpunosti se poistovjetio s osjećajima! Dakle, čovjek prihvaća osjećaje u potpunosti, u smislu da ih smatra ništa manje nego svojom vlastitom voljom. Bez daljnjega, osjećaji su za čovjeka sve (što želi) u životu!
Osjećaji su za čovjeka sve što želi u životu. U vezi toga dovoljno je reći da mu je osjećaj sreće najvažniji u životu. Prema tome, gdje je tu I najmanja mogućnost toga da čovjek bude nešto više od najobičnijeg mehanizma?! Naprosto, ona najosnovnija stvarnost potpuno jasno pokazuje da čovjek samo slijepo slijedi zakone prirode, odnosno da djeluje I živi kao običan mehanizam.
I ŽIVOTINJE I BILJKE – SAMO SU (OBIČNI) MEHANIZMI
Prije svega, svako živo biće je svakako zasebni mehanizam – a koji djeluje u sklopu mehanizma prirode!
Svako živo biće je dio mehanizma prirode, odnosno mehanizma svemira, a na jedini mogući način – da je I samo po sebi mehanizam, odnosno da djeluje kao zasebni mehanizam! Naprosto, (svako) živo biće samo slijedi prirodu, odnosno njezin mehanizam, a na jedan jedini mogući način – da je I ono samo (zasebni) mehanizam!
Usput rečeno, život biljaka se, dakako, odvija po najtočnije određenim zakonima! Između ostalog, to znači da je moguće u potpunosti predvidjeti život biljke. Prema tome, uzgajanje biljaka je upravljanje zakonima njihovog nastajanja, rasta I razvoja. Dakle, posve je očito da se radi o upravljanju mehanizmom biljaka.
Bez daljnjega, razlika između mehanizama životinja I biljaka je jedino u složenosti mehanizma. Dakle, kako je tijelo životinja (uglavnom) puno složenije u odnosu na biljke – tako je i njihov mehanizam složeniji! U biti, radi se o tome da se tijelo životinja sastoji od puno većeg broja zasebnih mehanizama.
KAO MEHANIZAM – SVAKO ŽIVO BIĆE SASTOJI SE OD NIZA SITNIH MEHANIZAMA
Ukratko, svaki dio živog bića – štoviše, svaki i najmanji njegov djelić – zasebni je mehanizam! Primjerice, tijelo čovjeka zapravo se sastoji od niza mehanizama – a koje čine organi! No, ti organi opet se sastoje od niza manjih mehanizama. U biti, svaki i najmanji dio, odnosno dijelić tijela čovjeka – a jednako tako i tijela životinje i biljke – zasebni je mehanizam. Na kraju, svi ti zasebno sitni mehanizmi djeluju u potpunom skladu. Zapravo, djeluju kao jedan mehanizam.
ČOVJEK JE – (SAMO) BIOLOŠKI MEHANIZAM
U vezi života (obične) biljke I života čovjeka – riječ je o jednom te istom mehanizmu! Drugim riječima, život čovjeka vode – odnosno odlučuju o njemu – potpuno isti zakoni koji brinu o životu biljaka! Dakako, razlika je jedino u složenosti mehanizma! Bez I najmanje pretjerivanja – za prirodu čovjek nije ni malo takoreći važniji, odnosno vrjedniji od najobičnije biljke!
Usput rečeno, čovjek nije u stanju sam – bez (volje) prirode, odnosno izvan mehanizma prirode – pomisliti jednu jedinu misao! Dakako, zato što nema vlastite misli. Nema vlastitu volju. Odnosno, zato što se u potpunosti poistovjetio s osjećajima. Dakle, zato što je – dakako na silu, silom zakona – prihvatio osjećaje, odnosno to da bude samo obični mehanizam!
JEDNI TE ISTI ZAKONI PRIRODE ČINE MEHANIZAM ŽIVOTA BILJAKA, ŽIVOTINJA I ČOVJEKA
Život biljaka se – istovjetno kao I život životinja, pa tako i čovjeka – odvija s obzirom na uvjete! Ovisnost čovjeka o uvjetima, a zapravo o svemu onome što ga čini i okružuje – odnosno, njegovo automatsko djelovanje osjećajima na svaki podražaj – kristalno jasno govori o čovjeku kao o mehanizmu koji se ponaša na isti način kao i biljka!
Naprosto, čovjek je samo ono što priroda želi, odnosno čini od njega. Život čovjeka je – jednako kao I život biljaka – u potpunosti predodređen prirodom, a zapravo zakonima prirode! Odnosno, u potpunosti je (pred)određen mehanizmom prirode. Usput rečeno, to stalno smjenjivanje osjećaja u čovjeku – to je mehanizam koji u potpunosti (pred)određuje svaki dio I detalj čovjeka!
ČOVJEK JE SAMO ŽIVOTINJA – I BAŠ NIŠTA VIŠE, ODNOSNO BOLJE OD TOGA
Kao najosnovnije, život čovjeka I život (drugih) životinja ima u potpunosti isti temelj – a to su osjećaji! Dakako, jer osjećaji su – zakoni opstanka!
Razlika između čovjeka I (drugih) životinja jedino I isključivo je u složenosti mehanizma – dakle, u složenosti osjećaja!
Usput rečeno, ta činjenica da je čovjek složeniji mehanizam od (drugih) životinja – ne može se uzeti kao nešto što služi na ponos ili na čast čovjeku! Naime, ta činjenica ni u čemu ne uzdiže čovjeka. Jer, upravo svu onu moć koju ima zahvaljujući većoj složenosti svojih osjećaja – čovjek koristi protiv svoje dobrobiti! Drugim riječima, sav napredak koji je ostvario – protiv je čovjeka! Točnije, protiv je njegovih stvarnih potreba. Najjednostavnije rečeno, upravo sav napredak čovjek je ostvario u korist (veće) sreće – a da ni u najmanjoj mjeri nije sretniji! Štoviše, napretkom čovjek jedino čini protiv (svoje) sreće – dakle, protiv sebe, a na kraju I protiv svog opstanka! Dakle, zar postoji I malo razuma u tome što je čovjek u mjeri katastrofe uništio prirodu – štoviše uvjete za svoj opstanak?!
3
ČOVJEK JE SAMO BIOLOŠKI MEHANIZAM – DAKLE, BIĆE BEZ VLASTITE VOLJE
MEHANIZAM (ŽIVOTA) ČOVJEKA ČINE – OSJEĆAJI
Kao najosnovnije, čovjek se u potpunosti poistovjetio s osjećajima. Odnosno sebe je, a zapravo svoju volju, poistovjetio sa voljom osjećaja.
Bit je u tome da čovjek u osjećajima nalazi, odnosno vidi svoje vlastite misli. Kada se primjerice ljuti – uvjeren je da je da je sam došao do te pomisli, odnosno da je sam svojom voljom stvorio tu misao, odnosno tu želju! A dakako, I sve ono što kaže u ljutnji smatra svojim mislima, svojom željom I voljom. Dakle, sve to što se događa u vezi ljutnje – a dakako da je u potpunosti jednako I u vezi ostalih osjećja – čovjek obavezno smatra svojim mislima, svojom voljom! No, bit je u tome da čovjek uopće ne zna ništa o ljutnji, kao ni o ostalim osjećajima Štoviše, uopće se ni ne pita što je koji osjećaj znači. Dakle, čovjek živi osjećaje, štoviše živi jedino zbog osjećaja (sreće) – a da ne zna ništa o njima! Dakako, to u kristalnoj jasnoći prikazuje čovjeka kao najobičniji mehanizam.
TIME ŠTO SI DOPUŠTA OSJEĆAJE – ČOVJEK DOPUŠTA DA OSJEĆAJI ODLUČUJU O NJEMU
Ukratko, time što čovjek sebi dopušta osjećaje – zapravo dopušta to da ovisi o tome što osjeća I kako se osjeća! Odnosno, dopušta da osjećaji – a zapravo se, dakako, radi o zakonima prirode – odlučuju umjesto njega (o njegovom životu)!
Čovjek je svakako uvjeren da (ipak) ima svoju volju. Naime, vidi je u svom razumu. No, činjenica je da čovjek nije u stanju shvatiti – štoviše, niti se ne pita – što je razum, odnosno što je razumno! Drugim riječima, čovjek uopće nije u stanju odvajati razumno od nerazumnog. Dakako, zato što mu osjećaji to ne dopuštaju. Između ostalog, katastrofalno uništena priroda kristalno jasno prikazuje potpunu nemogućnost čovjeka da odvaja razumno od nerazumnog. Usput rečeno, ne radi se o tome da čovjek nema moći za to – nego što nema moć da upravlja svojim moćima!
Usput rečeno, da čovjek sebe zaista vodi razumom to bi značilo da se namjerno, svojom voljom, svojom odlukom – odnosno zbog toga što je to odredio kao svoj cilj – doveo do toga da je, primjerice, katastrofalno uništio prirodu! Dakle, zar je čovjek zaista razumom – zato što ima tu moć da upravlja samim sobom preko razuma – doveo sam sebe na sam rub katastrofe, odnosno opstanka?! Na žalost, tim svojim razumom čovjek nije u mogućnosti da uopće prestane s prijetnjom vlastitom opstanku.
Naprosto, čovjek je samo mehanizam. A to znači da uopće, odnosno ni u onoj najmanjoj mogućoj mjeri ne odlučuje o sebi.
(SAV) NAPREDAK ČOVJEKA – DJELOVANJE JE MEHANIZMA, ODNOSNO ZAKONA PRIRODE
Čovjek svakako ima razum! Ali, stvar je u tome da uopće nije u stanju upravljati svojim razumom. Doslovno, uopće ne zna odvojiti razumno od nerazumnog. A to znači da uopće ne zna što je razumno, a što nije! Dakle, taj razum koji čovjek ima – ni najmanje ga ne spriječava da čini nerazumno! To što čovjek, primjerice, katastrofalno nerazumno uništava prirodu, I (time) samog sebe – a da pri tome čak ni ne zna da to čini – kristalno jasno govori o tome!
Čovjek svakako ima razum, odnosno moć razuma. No, sva bit je u tome da uopće nije u stanju upravljati svojim razumom. Dakako, razumom čovjeka upravlja mehanizam. A taj mehanizam čine njegovi osjećaji. Naime, zar je to tajna da čovjek sve radi po svojim osjećajima, a što se na kraju svodi na to da sve što radi – dakako, svojim razumom – radi zbog toga da bi bio sretan, dakle zbog osjećaja sreće?! Razum je naprosto samo jedna od moći čovjeka – a koju, zahvaljujući osjećajima, koristi potpuno nesvjesno kao i sve druge!
Čovjek stvara napredak – odnosno napreduje u znanju – isključivo preko (mehanizma) osjećaja! Naime, potpuno je očito i jasno da čovjek sve (to) čini radi osjećaja (sreće). Naprosto, radi se samo o tome da je čovjek prisiljen koristiti sve svoje moći, pa tako I razum, moć razuma – štoviše, u svakom trenutku, I svakako u najvećoj mogućoj mjeri – kako bi uopće mogao (pre)živjeti! A sreća je taj mehanizam koji čovjek takoreći slijedi – odnosno, čini sve u korist tog mehanizma (sreće) – jer je to mehanizam ostvarivanja opstanka za čovjeka!
Usput rečeno, zar čovjek slijedi sreću zato što to želi?! Odnosno, zar čovjek želi sreću svojim razumom, zato što to njegov razum želi?!
DA BI IMAO VLASTITU VOLJU ČOVJEK BI U VEZI SVEGA – ŠTOVIŠE, U SVAKOM TRENUTKU – MORAO NAJTOČNIJE ZNATI ŠTO ŽELI
Prije svega, preočito je to da čovjek uopće ne zna što želi u svom životu. I više nego dovoljno je reći to da čovjek želi biti sretan – I da mu je to najvažnije u životu – a da ne zna ništa o sreći! Štoviše, uopće se ni ne pita o tome što je sreća. A da se I ne spominje (gdje je) ta volja čovjeka u vezi katastrofalnog uništavanja prirode, odnosno ugrožavanja vlastitog opstanka.
Bez dajnjega, vlastita volja čovjeka bi mogla postojati jedino u čvrstom I nepokolebljivom mišljenju, odnosno shvaćanju, te u jasnom planu I dosljednom sprovođenju plana. Dakle, to što čovjek sebi dopušta da radi ono za što najtočnije zna da ne smije – primjerice uništavanje prirode, droga, prenajedanje, itd – itekako jasno pokazuje da se čovjek zapravo uopće ni ne pita što želi, a kamoli da ima svoju volju!
Čovjek uvijek I vječito, kako sam kaže, traži sreću, traži smisao, mir, itd. Zapravo, posve je očito da samo traži sam sebe. No, još se nije ni pomakao s mjesta. Naime, nije mu dopušteno da se istinski – dakle sa stvarnom voljom – uputi da traži, odnosno da nađe odgovore o sebi, o svom životu! Dakako, kad stvarne volje niti nema. Odnosno, ima jedino umišljenu volju. Dakle – jedino umišlja!
ČOVJEK JEDNO GOVORI, DRUGO RADI, A TREĆE MISLI – NAČISTO MEHANIČKI
Prije svega, svakako se radi o (neosporivoj) činjenici da čovjek jedno govori, drugo misli, a treće radi. U biti, riječ je o tome da, prije svega, čovjek uopće ne poznaje sebe. Odnosno, uopće ne zna što zaista misli. Jer dakako, svoje misli čovjek jedino osjeća.
Jednostavno rečeno, potpuno je nemoguće da čovjek nešto radi – a da se to ne odnosi na ispunjavanje vlastitih želja I potreba! Odnosno, uopće nije moguće da čovjek misli o ičemu drugome osim o tome da ostvaruje svoje želje I potrebe. A potpuno jednako je I sa time što govori.
Čovjek je zapravo u potpunosti prisiljen na to da jedno govori, drugo radi, a treće da misli. Naime, bit je u tome da je čovjek u svakom trenutku prepun želja I potreba, dakako neostvarenih. Dakle, u svakom trenutku čovjek jako puno toga želi I treba. A pošto mu neostvarene želje I potrebe stvaraju nezadovoljstvo odnosno neugodu, zbog mnoštva želja I potreba čovjek je u svakom trenutku jedva izdrživo nezadovoljan, odnosno jedva izdržava neugode, a što pak znači da jedva izdržava muku I patnju! Prema tome, čovjek ima jaku, točnije nestrpljivu potrebu da želje I potrebe ostvari. Jer dakako, riječ je o tome da je čovjek prepun želja I potreba u baš svakom trenutku – odnosno da u svakom trenutku jedva izdržava nezadovoljstvo I neugode – I da je zbog toga neizbježno nestrpljiv u nastojanju da ih ostvari!
Što se tiče primjerice uništavanja prirode čovjek svakako ne misli uništavati prirodu. No, ipak to radi. U vezi toga govori u smislu da se bori protiv uništavanja prirode. Dakle, u vezi toliko važne stvari – a zapravo se radi o najvažnijoj stvari u njegovom životu, o pitanju opstanka – čovjek uopće ne zna što misli, pa time ne zna ni što radi I što govori!
U svakom slučaju, čovjek mislima ostvaruje jednu želju odnosno potrebu, onime što radi neku drugu želju ili potrebu, a onime što govori treću!
Ukratko, čovjek je prisiljen na to da jedno govori, drugo radi, a treće misli – jer na taj način uspijeva istovremeno ostvarivati više želja odnosno potreba!
Usput rečeno, radi se o općepoznatoj činjenici da ljudi jedni drugima ne vjeruju, odnosno da ne mogu vjerovati (na riječ). No, iako je to svakome itekako poznato – tu potpuno očitu, odnosno svakako neospornu činjenicu svatko priznaje samo u slučaju kada mu paše, dakle kada time ostvaruje svoju želju odnosno potrebu! No, svakako je neće priznati onda kada mu ne paše. Prema tome, činjenice za čovjeka uopće ne postoje. Odnosno, čovjek živi život u kojem mu je činjenica jedino I isključivo (sve) ono što mu paše (da bude činjenica). No, samo ako mu to što u jednom trenutku smatra činjenicom u nekom drugom trenutku ne paše da bude činjenica – dovoljno je samo da ne bude prisiljen na to da misli drugačije pa da je čovjek bez I najmanje razmišljanja više ne smatra činjenicom! Jer dakako, u čovjeku takoreći razmišljaju isključivo osjećaji. Dakle, radi se o djelovanju osjećaja, o djelovanju zakona po kojima čovjek djeluje I živi.
Radi se o tome da se čovjek I u vezi najočitijih činjenica takoreći vrti u krug. Odnosno, jedno radi, drugo misli, a treće govori – jer mu zapravo uopće nije važno što misli, pa niti ne zna što misli! Odnosno, važno mu je jedino I isključivo to da ostvari ono što želi I treba. Uostalom, zar bi čovjek zaista dopustio sebi to da uopće osjeća, dakle da nema jasne misli – odnosno da najpokornije slijedi zahtjeve osjećaja – u slučaju da se I najmanje vodi, odnosno ravna jasnim mislima, a zapravo vlastitim razumom?!
ČOVJEK KORISTI RIJEČI – ODNOSNO GOVORI I MISLI – NAČISTO MEHANIČKI
To što čovjek jedno govori, drugo misli, a treće radi – potpuno jasno govori o tome da misli, odnosno riječi čovjeku uopće nisu važne! Odnosno, čovjeku uopće nije važno što koja riječ znači.
Čovjek je pronašao riječi za svoje misli, a u cilju što jasnijeg sporazumijevanja, kako sa drugim ljudima, tako I sa samim sobom. No, primjerice ta činjenica da je dao nazive svakom od svojih osjećaja a da pri tom za te nazive, dakle za osjećaje, uopće ne zna što znače – kristalno jasno pokazuje da je čovjek sve to činio nesvjesno, mehanički, dakle vodeći se svojim osjećajima! Prema tome, očito je da ne može biti očitije da se nije vodio razumom, odnosno sviješću.
U sporazumijevanju sa drugim ljudima I sa samim sobom čovjek primjerice spominje (svoje) osjećaje – točnije, spominje riječi kojima naziva (svoje) osjećaje – a da pri tom uopće nije svjestan toga što koja od tih riječi znači! Dakle, čovjek ne zna što koji osjećaj znači – a govori o osjećajima u smislu kao da točno I najtočnije zna o čemu se radi! Prema tome, očito je da čovjek koristi riječi isključivo mehanički – dakle nesvjesno, bez shvaćanja što koja riječ znači! Drugim riječima, čovjek isključivo osjeća riječi – odnosno, isključivo osjeća što koja riječ znači!
Bez daljnjega, ni za one najjednostavnije riječi – primjerice: dobro, zlo, laž, istina, činjenica, pamet, briga, pažnja, hvala, molim, oprosti, žao mi je, itd – čovjek uopće ne zna što znače! Odnosno, čovjek isključivo osjeća riječi, jedino osjeća značenje riječi. Dakle, radi se o nejasnom, a zapravo ne(dovoljno)svjesnom shvaćanju značenja riječi.
ČOVJEK UOPĆE NE ZNA ŠTO RADI – A KAMOLI DA ZNA ŠTO MISLI, ODNOSNO DA ZNA ŠTO KOJA RIJEČ ZNAČI
Uostalom, kada se uzme u obzir primjerice to da čovjek uništava prirodu, odnosno samoga sebe, ne može biti jasnije da čovjek uopće ne zna što misli – a kamoli da (poslije toga) zna što koja riječ znači!
Usput rečeno, uopće nije čudno to što psiholozi osjećaje objašnjavaju u potpunosti besmisleno – dakle, tako da negiraju I onu najosnovniju odnosno najjednostavniju logiku! Isto tako, uopće nije čudno to što ljudi ne razumiju jedan drugog, to što se ne mogu sporazumijeti. Naprosto, u pitanju je (samo) mehanizam. Čovjek je – samo običan mehanizam! Djelujući mehnički – unatoč tome što doslovno sve činjenice o njemu, odnosno o njegovom životu takoreći na pladnju stoje pred njim, pred njegovim očima – čovjek nije u stanju shvatiti ni ono najjednostavnije I naočitije! Odnosno, nije u stanju da se činjenicama posluži! Dakako, radi se samo o činjenicama koje govore o tome što je I tko je čovjek.
4
ČOVJEK SE PONAŠA PREVIŠE ČUDNO DA BI BIO SVJESNO BIĆE
PREVIŠE JE ČUDNO TO ŠTO ČOVJEK UNIŠTAVA PRIRODU, ODNOSNO SEBE SAMOG
Prije svega, nije li to previše čudno da je čovjek uništio prirodu u mjeri katastrofe, odnosno to što je zaprijetio vlastitom životu I opstanku katastrofom?! Štoviše, da je negirao to svoje djelovanje sve dok mu ta katastrofa nije u ozbiljnoj mjeri počela gospodariti njegovim životom. Naime, tek kad je priroda takoreći uzvratila – čovjek je shvatio da zaista uništava prirodu! No, dakako da zapravo nije baš ništa shvatio, nego da je naprosto – kao najobičnija životinja – u punoj potpunosti jedino natjeran, prisiljen da više brine o svom odnosu prema prirodi!
Sav odnos čovjeka prema prirodi – baš kao I svaki drugi odnos čovjeka – temelji se na koristi! Točnije, ne događa se baš ništa drugo nego to da čovjek samo ostvaruje (mnoge) svoje želje I potrebe – a na štetu prirode, a time I na vlastitu štetu!
Čovjek u biti – dakako u potpunosti nesvjesno – cijelo vrijeme shvaća da uništava prirodu, odnosno da čini protiv sebe! Naprosto, nije moguće da ne vidi I ne zna za ono što sam radi – odnosno da ne shvaća da sam sebi stvara smetnju, dakako, za to da ostvaruje određene želje I potrebe! No, bit života čovjeka je u tome da je – u korist zadovoljstva, dakle u korist zadovoljavanja, ostvarivanja svojih želja I potreba – čovjek spreman na rizik, na to da riskira! Točnije, spreman je u korist većeg zadovoljstva žrtvovati manja zadovoljstva. Usput rečeno, čovjek to čini osjećajem hrabrosti.
Sva bit toga što (čovjek) uništava prirodu je u tome da je čovjek stalno I vječito jedva izdrživo nezadovoljan. A to znači da je naprosto prisiljen da se odlučuje I na potpuno, odnosno krajnje nedopustiva djelovanja. Prema tome, neosporno je da je čovjek spreman žrtvovati svoju budućnost – samo kako bi barem malo smanjio, bar malo olakšao svoje stalno I vječito jedva izdrživo nezadovoljstvo, odnosno to što jedva izdržava neugodu, dakle muku I patnju!
Usput rečeno, da bi katastrofalno uništio prirodu – dakle, uvjete za to da (pre)živi – čovjek se neosporno mora katastofalno lagati I zavaravati u vezi toga tko je I što radi! Odnosno, da bi to činio – čovjek mora u katastrofalnoj mjeri biti nesvjestan samoga sebe, odnosno toga što radi!
NIJE LI TO PREVIŠE ČUDNO ŠTO JE ČOVJEKU SREĆA NAJVAŽNIJA U ŽIVOTU – A DA PRI TOM NITI NE ZNA ŠTO JE SREĆA
Kao osnovno, neosporno je da je sreća glavni cilj u životu čovjeka. No, nije li poslije te činjenice – koja je neosporno glavna, odnosno najvažnija u životu čovjeka – itekako čudno to što čovjeka uopće ni ne zanima što je sreća?!
Čitav svoj život čovjek traži sreću, odnosno želi sreću – a da niti ne zna što je sreća! Štoviše, uopće se ni ne pita što je sreća. A što je (možda) još čudnije – nikad se još nije pitao ni to da li uopće želi sreću, odnosno želi li baš sreću za glavni cilj?! Čudno da čudnije ne može biti za biće koje sebe shvaća kao neupitno svjesno.
Dakako, takvo stanje stvari je moguće objasniti, odnosno shvatiti samo na jedan jedini način. Naime, čovjek svakako posjeduje razum. No, ponaša se kao da razuma uopće nema – a zapravo kao da ne zna da ima razum! U biti, radi se o tome da čovjek uopće ne upravlja vlastitim razumom. Pa, prema tome, uopće ne zna da mu razum nudi mogućnost da djeluje samostalno, u smislu da djeluje bez obzira na (vlastite) osjećaje.
NIJE LI PREVIŠE ČUDNO TO ŠTO ČOVJEK MISLI DA SU OSJEĆAJI NJEGOVA VOLJA
Primjerice, to što se ljuti – a dakako, u potpunosti je jednako I sa ostalim osjećajima – čovjek smatra vlastitom voljom! Bez daljnjega, neosporno je ubijeđen da je sam odlučio da se ljuti, kao I to da sam upravlja svojim osjećajem ljutnje. Dakle, iako pred njim takoreći na pladnju stoji činjenica da sam nije stvorio osjećaj ljutnje (kao ni ostale osjećaje) – štoviše, da se čak ni ne pita što je ljutnja, a kamoli da išta zna o ljutnji – čovjek uspijeva misliti da prilikom ljutnje koristi svoju vlastitu volju! Dakako, to kristalno jasno pokazuje da se čovjek u potpunosti poistovjetio s osjećajima. A što je, dakako, moguće samo iz razloga što uopće, odnosno ni u najmanjoj mjeri, ne upravlja vlastitim razumom! Usput rečeno, osjećaji upravljaju čovjekom u potpunosti, a što znači da upravljaju I njegovim razumom.
PREVIŠE JE ČUDNO TO DA SE ČOVJEK NIKAD NE PITA DA LI UOPĆE ŽELI OSJEĆAJE, ODNOSNO OSJEĆATI
Od čovjeka kao bića koje sebe smatra razumnim I svjesnim – svakako bi bilo za očekivati da, kao najosnovnije, bude svjestan toga da su osjećaji nešto strano, odnosno neobično u njegovom životu, te da si postavlja barem ona osnovna pitanja o njima! No začudo, čovjek se u cijeloj svojoj povijesti nije pitao ni ono najosnovnije pitanje o osjećajima – da li ih uopće želi, odnosno, da li želi osjećati?!
Događa se to da je čovjek naprosto prihvatio osjećaje, I to ništa manje nego u smislu kao da su njegovi vlastiti – dakle, kao da su njegovo vlastito djelo, kao da ih je sam stvorio, I svakako kao nešto čime upravlja – unatoč preočitoj činjenici da, prije svega, ne zna baš ništa o osjećajima! Štoviše, niti se ne pita ništa o njima. No, upravo to što čovjek izbjegava pitanje osjećaja, što bježi od pitanja o osjećajima – dakle, ta potpuna nesvjesnost čovjeka što se tiče osjećaja – odgovor je na sva pitanja o čudnom ponašanju, odnosno o čudnom shvaćanju čovjeka kako samoga sebe tako I općenito života!
NIJE LI PREVIŠE ČUDNO TO DA ČOVJEK NE MOŽE ZAMISLITI ŽIVOT BEZ OSJEĆAJA
Kao najvažnije, nije li previše čudno to što čovjek sebe vidi kao svjesno I razumno biće – dakle kao biće koje ima vlastitu volju – uz činjenicu da njegovo ponašanje, odnosno njegov život određuje mnoštvo osjećaja, odnosno da ovisi o tolikim brojnim osjećajima?!
Nije li previše čudno već to što čovjeku uopće nije čudno to što posjeduje osjećaje – štoviše, to što osjećaje ni ne poznaje, a na kraju to što ne može zamisliti život bez osjećaja?!
Prije svega odnos čovjeka prema vlastitim osjećajima je takav da se – dakako razumom, dakle svjesno – (čovjek) ni slučajno ne usuđuje upletati u volju svojih osjećaja, u to što njegovi osjećaji žele, odnosno čine! Dakako, upravljajući njegovim razumom – osjećaji mu sami to ne dopuštaju! Dakle, nije li previše čudno to da se čovjek drži svojih osjećaja kao svojih zakona – a da je ipak uvjeren da sam upravlja sobom, odnosno tim svojim osjećajima o kojima se ništa ni ne pita, a kamoli da ih I najmanje poznaje?!
Primjerice, to što čovjek katastrofalno uništava prirodu – dakako da je iz razloga što uopće nije u stanju upravljati vlastitim razumom, odnosno da se radi o tome da je u potpunosti prepušten osjećajima! Zar je malo čudno pomišljati da čovjek prirodu uništava zato što je razuman, dakle zato što koristi razum?!
Usput rečeno, razum potpuno uzalud govori čovjeku da prirodu ne smije uništavati. Dakle, razum čovjeka je u potpunosti nemoćan pred silom – a zapravo pred zakonima – osjećaja.
OSJEĆAJI SU MEHANIZAM KOJI SE ODNOSI NA STANJE TIJELA ČOVJEKA
Sva bit vezanosti, odnosno ovisnosti čovjeka o osjećajima je u tome što se osjećaji odnose na stanje njegovog tijela. Naime, osjećajući osjećaje – čovjek osjeća svoje tijelo, odnosno ono što se događa s njegovim tijelom!
Naprosto, radi se o tome da osjećaji upravljaju tijelom čovjeka. No, upravljajući tijelom čovjeka – osjećaj neizbježno upravljaju I njegovim razmišljanjem I shvaćanjem, dakle razumom! Slikovito rečeno, radi se o tome da osjećaji – time što drže tijelo čovjeka pod svojim nadzorom – ucjenjuju čovjeka, odnosno njegov razum! Prema tome, čovjek je prisiljen primjerice uništavati prirodu – te I koristiti pri tome sve moći svog razuma – zato što mu osjećaji prijete, najtočnije rečeno, potpuno neizdrživim nezadovoljstvom, odnosno neizdrživom mukom I patnjom! Naime, čovjek je stalno I vječito jedva izdrživo nezdovoljan. No, da njegovo nezadovoljstvo ne postane potpuno neizdrživo – čovjek je naprosto u potpunosti prisiljen ići čak do toga da (za)prijeti vlastitoj budućnosti!
Neosporna je činjenica da čovjek poduzima sve što je u njegovoj moći da spasi prirodu. Dakle, čovjek pokazuje da – zahvaljujući vlastitom razumu – najtočnije zna što mu se događa! Pa, zar bi se čovjek zaista tek tako, u smislu nekog hira, odlučio da sustavno uništava prirodu I samoga sebe – a da nije u potpunosti prisiljen na to?! Naprosto, sva bit je u tome da – zbog prijetnje neizdrživom mukom I patnjom – čovjek ne može sebi pomoći više od onog što čini!
Ukratko, čitav život čovjeka svodi se na stanje njegovog tijela. Dakako, I sreća je – odnosno želja za srećom – samo želja za određenim stanjem tijela! Naime, lako je shvatljivo i jasno da time što čovjek želi sreću zapravo ima za cilj da se – dakako njegovo tijelo – što manje muči, odnosno da što manje pati! Naprosto, želja za srećom samo želja čovjeka za time da se što bolje živi – dakle sa što manje muke I patnje!
NIJE LI PREVIŠE ČUDNO TO ŠTO ČOVJEK NE ZNA SMISAO SVOG ŽIVOTA – ODNOSNO, ŠTO GA (JOŠ UVIJEK) TRAŽI
Prije svega, čovjek još uvijek traži smisao svog života. Naime, izjašnjava se na taj način.
Kao osnovno, time što se izjašnjava da ne zna koji mu je smisao života – čovjek neosporno daje na znanje da on nije taj koji zadaje sebi smisao! Prema tome, kako bi to uopće bilo moguće da čovjek u bilo čemu upravlja samim sobom – a da pri tom ne zna (čak ni to) koji mu je smisao?!
Bez daljnjega, potpuno je jasno da je smisao čovjeku dan, odnosno zadan. Naime, očito je da smisao čovjek ostvaruje isključivo mehanički.
Na kraju krajeva, to što čovjek ne zna koji mu je smisao života – zapravo kristalno jasno upućuje na to koji mu je smisao! Naprosto, priroda govori potpuno jasno o tome. Naime, što to od čovjeka može željeti priroda – a zapravo je riječ o (cijelom) svemiru, točnije, o zakonima svemira – nego to da se drži temeljnog zakona prirode I svemira, a to je opstanak?! Dakle, upravo kao što je to slučaj sa svakom biljkom I životinjom – sav smisao života čovjeka je u tome da čini sve što može kako bi (pre)živio, odnosno opstao! Naprosto, radi se o najvećem, o najjačem zakonu koji uopće postoji – o zakonu svemira!