ŠTO JE ZAVIST
Zavist je naprosto osjećaj čovjeka koji se odnosi na sve ono što mu je poželjno.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU ZAVIST KAO OSJEĆAJ USPOREĐIVANJA S DRUGIM LJUDIMA ZBOG INFERIORNOSTI
Psiholozi definiraju zavist primjerice kao bolnu, negativnu emociju koja proizlazi iz usporedbe s drugima, a obilježena je osjećajem inferniornosti I željom za tuđim postignućima, osobinama ili imovinom. Ili kao emociju koja proizlazi iz usporedbe s drugima, stvarajući osjećaj bolne inferiornosti, neprijateljstva, ili želje da drugi izgube ono što posjeduju. Ili kao kompleksnu, bolnu emociju koja proizlazi iz usporedbe s drugima, osjećaja inferiornosti I želje da se posjeduje tuđa prednost, postignuće ili osobina, itd.
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU ZAVIST U SMISLU DIVLJENJA PREMA DRUGIMA
Prije svega, nevjerovatno je čudno to što jedan te isti osjećaj psiholozi istodobno objašnjavaju I kao divljenje – ali I kao suprotnost divljenju, odnosno kao neprijateljski stav! Dakako, to je moguće jedino u svijetu bez činjenica.
Usput rečeno, takvo objašnjenje zavisti – što se logičnosti tiče – u potpunosti je isto kao kad bi se tvrdilo da u ljubavi čovjek (istodobno) I voli I mrzi! Dakle, kako bi to uopće bilo moguće da u jednom te istom osjećaju čovjek istodobno osjeća jedno – ali I suprotno od toga?
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI ZAVIST
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da budu u krivu.
SVE ŠTO PSIHOLOZI GOVORE O ZAVISTI – NEMA NIKAKVE VEZE SA ČINJENICAMA
Ukratko, tvrdnje psihologa u vezi osjećaja zavisti – kao uostalom I u vezi svih ostalih osjećaja – doslovno su nevjerovatno besmislene!
Dakle, to što psiholozi tvrde da je zavist bolna emocija, da je negativna emocija, da je obilježena osjećajem inferiornosti, da proizlazi iz neprijateljstva, da postoje zavidne I nezavidne osobe, da čovjek osjeća zavist jedino prema drugim ljudima, itd – sve su to doslovno nevjerovatno nelogične, odnosno potpuno besmislene tvrdnje!
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) ZAVISTI
ZAVIST JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA MU JE POŽELJNO – DAKLE, DA JE PO NJEGOVOJ ŽELJI – ONO ŠTO NETKO ILI NEŠTO IMA OSTVARENO, ODNOSNO ISPUNJENO
Zavist je osjećaj čovjeka da mu je poželjno – dakle da je po njegovoj želji, odnosno da ostvaruje, da ispunjava njegovu želju – ono što netko ili nešto ima ostvareno!
U zavisti čovjek naprosto osjeća poželjnim da određenu želju ima ostvarenu na način kao što to netko ili nešto (već) ima ostvareno.
RIJEČ ZAVIDNO ZNAČI POŽELJNO (A RIJEČ NEZAVIDNO ZNAČI NEPOŽELJNO)
Riječ zavidno – lako je shvatljivo – znači poželjno!
Primjerice, ako je netko ili nešto zavidne ljepote – logički je jasno da je poželjne ljepote, ljepote koja je za poželjeti, koja je po želji!
S druge strane, kada je netko primjerice u nezavidnoj situaciji, ili u nezavidnom položaju – očito je da se radi o situaciji, odnosno položaju koji nije za poželjeti, koji nije poželjan, koji je nepoželjan!
ZAVIDJETI ZNAČI – POŽELJETI
Kada je čovjek zavidan – to znači da osjeća da mu je poželjno ono što netko ili nešto ima ostvareno! Dakle, kada čovjek osjeća zavist – naprosto osjeća to da je nešto po njegovoj želji, da mu je poželjno!
Čovjek zavidi nekome ili nečemu na onome što je po njegovoj želji – a što znači na onome što ispunjava njegovu želju! Dakle, čovjek zavidi iz razloga što osjeća da bi mu – onime na čemu zavidi – bila ispunjena želja koju, logički gledano, ili nema ispunjenu, ili je nema ispunjenu u dovoljnoj mjeri!
Ukratko, u zavisti čovjek (po)želi imati ostvareno određenu želju ili potrebu jednako, ili barem slično, kao što to netko ili nešto ima ostvareno! Jednostavno rečeno, čovjek zavidi nekome ili nečemu – na svemu onome što bi bolje ispunilo njegove želje ili potrebe!
ČOVJEK ZAVIDI – SVEMU ONOME ŠTO POSTOJI, PA I ONOME ŠTO NE POSTOJI
Kao osnovno, čovjek zavidi – točnije, moguće je da zavidi – svemu što na svijetu postoji, no I onome što ne postoji, dakle onome što je izmišljeno, odnosno umišljeno!
Što se tiče onog što ne postoji, zavidi se primjerice likovima iz priča, knjiga, filmova, dakako, I što se tiče crtanih filmova, zavidi se onome što je u lažima, itd.
Što se tiče neživog svijeta, čovjek zavidi primjerice kamenu, iz razloga što kamen ne mora brinuti ni o čemu, itd.
Usput rečeno, čovjek zavidi čak I onome tko je umro – primjerice zato što mu je poželjno riješiti se patnje, dakle jednako kako se patnje riješio netko tko je umro!
ČOVJEK ZAVIDI I SAMOME SEBI
Ukratko, da bi čovjek zavidio sam sebi dovoljno mu je da – u vezi bilo čega, makar I nekog najmanjeg detalja – poželi ostvariti ono što je prije imao ostvareno!
U biti, radi se o tome da čovjek zavidi sam sebi na svim zadovoljstvima koje je imao – u slučaju da ih više nema, odnosno da ih nema u mjeri u kojoj je to imao!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) ZAVISTI
SVRHA OSJEĆAJA ZAVISTI JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA NA NAČIN DA OSJEĆA POŽELJNIM ŠTO BOLJE ISPUNJAVATI SVOJE ŽELJE I POTREBE – KAKO BI ŽIVIO ŠTO BOLJE, ODNOSNO KAKO BI (ŠTO LAKŠE) PREŽIVIO
Kao osnovno, zavist je osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva I neugode.
Svrha osjećaja zavisti je da predstavlja neophodnu potrebu čovjeka da se bori protiv nezadovoljstva I neugode – odnosno za zadovoljstvo I ugodu – na način da u vezi doslovno svega što se tiče njegovog života poželi bolje. A to zapravo znači da svaku svoju neispunjenu ili nedovoljno ispunjenu želju I potrebu čovjek osjeća poželjnim ispuniti bolje. Štoviše, čak I želje odnosno potrebe koje osjeća ispunjenima – samo ako ih kod nečega ili nekoga uoči bolje ispunjenima – čovjek ima potrebu da ih poželi! Dakako, u cilju da što bolje živi – a što je zapravo uvjet za to da uopće preživi! Jer dakako, osnovni uvjet da čovjek (pre)živi je taj da čini sve što najviše može što se tiče ostvarivanja vlastitih želja I potreba.
SVRHA OSJEĆAJA ZAVISTI JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI ZA TO DA ŠTO BOLJE ŽIVI
Svrha osjećaja zavisti je neophodna potreba čovjeka da u vezi svake neugode – a što znači u vezi svake neispunjene ili nedovoljno ispunjene želje ili potrebe – poželi bolje! No, čak I ispunjene želje I potrebe čovjek poželi ispuniti bolje. Naime, u slučaju ako ih netko ili nešto ima ispunjeno u većoj mjeri – za čovjeka to neizbježno predstavlja neugodu, te u tom slučaju osjeća poželjnim da ih bolje ispuni! Dakle, u zavisti se radi o potrebi čovjeka da poželi imati ostvarenu vlastitu želju ili potrebu bolje nego što trenutno ima – odnosno barem jednako kao što to nalazi kod nekoga ili nečega!
Najjednostavnije rečeno, svrha osjećaja zavisti je da predstavlja neophodnu potrebu čovjeka da se bori za to da što bolje živi.
ČOVJEK ZAVIDI – NA (VEĆEM) ZADOVOLJSTVU
Ukratko, osjećajući zavist – čovjek dakako želi samo to da bude što zadovoljniji! Dakle, sva zavist čovjeka usmjerena je na ono što bi mu poslužilo u svrhu većeg zadovoljstva. Jer dakako, sav život čovjeka je u zadovoljstvu. Odnosno, u nezadovoljstvu je sve ono što je protiv života čovjeka.
Usput rečeno, zadovoljstvo je, dakako, rezultat ostvarene želje, odnosno potrebe.
ČOVJEK OSJEĆA ZAVIST U SVAKOM TRENUTKU
Prije svega, čovjek je u svakom trenutku prepun želja, odnosno potreba – s tim da su I želje čovjeka (samo) potrebe!
Svaki I najmanji pokret, kao I svaka pomisao – želja je odnosno potreba čovjeka! Dakle, radi se o tome da čovjek u svakom trenutku ispunjava svoje želje I potrebe. No, nije u mogućnosti da I u jednom trenutku to čini savršeno. Naime, I najmanje nesavršenstvo čovjek neizbježno osjeća kao neugodu.
Zahvaljujući osjećaju zavisti čovjek je upućen na to da stalno, odnosno u svakom trenutku pronalazi bolje ostvarene želje I potrebe nego što to sam ima, te da ih poželi takve za sebe, za svoj život. Radi se o potrebi čovjeka da uvijek I vječito (po)želi živjeti još bolje. A dakako, ispunjavajući tu potrebu – čovjek ispunjava jedan od osnovnih uvjeta za to da uopće (pre)živi!
Zavist je prije svega automatska reakcija čovjeka. Dakle, čovjek automatski osjeća poželjnim sve ono što bi u većoj mjeri ostvarivalo njegove želje, odnosno potrebe. A to znači da svaka neugoda (automatski) prisiljava čovjeka na to da za sebe poželi bolje. Jer dakako, u suprotnom bi se čovjek pomirio s neugodom. No, život čovjeka se zasniva na borbi protiv neugoda – dakako, u smislu da čovjek čini doslovno najviše što može protiv neugoda, dakle, protiv neispunjenih želja I potreba!
Bez daljnjega, sam osjećaj zavisti – odnosno to da čovjek uvijek poželi bolje – sam po sebi čovjeku svakako nije dovoljan za to da se zaista I riješi svake neugode! No, radi se o tome da zahvaljujući osjećaju zavisti čovjek u svakom trenutku, I u vezi svega, ne prestaje s nastojanjem da živi bolje.
Usput rečeno, zavist se događa ili kao reakcija čovjeka na neugodu od ranije, ili kao reakcija na tek nastalu neugodu, u smislu da ga neugoda istog trenutka prisiljava da poželi bolje.
ČOVJEK ZAVIDI – ZBOG SVAKE NEUGODE (KOJU OSJEĆA)
Kao osnovno, zavist se događa u vezi svake neugode. Između ostalog, to znači da se događa I u vezi svakog I najmanjeg detalja vezanog za život čovjeka.
Prije svega, zavist je samo potreba čovjeka da poželi živjeti bolje, odnosno lakše. A dakako, čovjek ima potrebu da to poželi u vezi svake (vlastite) neugode.
Zavist djeluje tako da u vezi svake neugode čovjek (po)želi da neugoda ne postoji, ili da barem bude manja – a na način da poželi da ima ostvarenu želju ili potrebu kao što to netko ili nešto ima, u smislu da osjeća da bi time za sebe ostvario bolje, odnosno bolji život!
Usput rečeno, zavist čovjek osjeća kao svoju neophodnu potrebu. Dakle, ne radi se o nekoj vlastitoj volji čovjeka. Odnosno, ne radi se o tome da je čovjek u stanju upravljati zavišću, ili bilo kojim drugim osjećajem. Sva bit je u tome da čovjeka uopće ne zanima da osjećaje upozna – pa time ni to da njima upravlja! Prema tome, događa se to da čovjek, htio to ili ne, obavezno zavidi svemu I svakome – I to u vezi upravo svega što osjeća boljim u odnosu na vlastito ostvarene želje I potrebe!
Na kraju krajeva, zavist je (kao I ostali osjećaji) nešto čemu se čovjek doslovno u potpunosti pokorava – jer, radi se o zakonu za čovjeka!
ZAVIST SE – KAO I OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Kao osnovno, zavist se – kao I svi ostali osjećaji – odnosi na želje I potrebe čovjeka!
Osjećaj zavisti se čovjeku javlja u vezi svake neispunjene, odnosno nedovoljno ispunjene želje ili potrebe. Naprosto, radi se samo o tome da čovjek ima potrebu da što je moguće bolje ispuni svaku svoju želju I potrebu.
ČOVJEK ZAVIDI NA SADAŠNJEM – ALI I NA ONOME ŠTO JE BILO U PROŠLOSTI, TE I NA ONOM ŠTO ĆE BITI U BUDUĆNOSTI
Kao osnovno, čovjek ne osjeća zavist jedino na osnovu stanja u sadašnjosti – nego svakako zavidi I na ostvarenim željama I potrebama koje su se, nekome ili nečemu, događale u prošlosti! A dakako, zavidi I na željama I potrebama za koje pretpostavlja, odnosno zamišlja da će ih netko ili nešto ostvariti u budućnosti.
Primjerice, čovjek svakako zavidi nekome na svakom prijašnjem ostvarenju koje smatra, a zapravo osjeća većim u odnosu na vlastito ostvarenje. Isto tako zavidi nekome I na budućim ostvarenjima za koje pretpostavlja da će biti veća od njegovih vlastitih.
Dakako, jednako je I sa zavisti koja se ne odnosi na ljude. Tako čovjek zavidi primjerice planinama na tome što su prisustvovale davnoj povijesti, odnosno na tome što će prisustvovati dalekoj budućnosti.
Naprosto, zavist je samo potreba čovjeka da živi što bolje. A to znači da želi što bolje ostvarivati svoje želje I potrebe.