OSJEĆAJ PRKOSA
Prkos je naprosto samo osjećaj čovjeka da se ne predaje.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU PRKOS U SMISLU DA SE RADI O SUPROTSTAVLJANJU TUĐOJ VOLJI
Psiholozi definiraju prkos primjerice kao osjećaj otpora I odbijanja, te suprotstavljanja tuđoj volji ili negativnim mišljenjima. Ili kao postupanje protiv tuđe volje ili mišljenja, itd. Uz to kao najvažnije dodaju da se u vezi prkosa radi o želji za očuvanjem integriteta, o obrani identiteta, o zaštiti od omalovažavanja, o zaštiti samopoštovanja I integriteta, o tome da se ospore negativna mišljenja I obrani se od osjećaja inferiornosti, itd.
PSIHOLOZI NUDE RAZLIKOVANJE LJUTNJE I PRKOSA
Psiholozi tvrde da je razlika ljutnje I prkosa u tome što je ljutnja usmjerena na ponašanje – dok je prkos usmjeren na osobu, u smislu da narušava njen integritet! Odnosno, kažu da je ljutnja usmjerena na postupak, a prkos na osobu. No, ne samo da nisu u pravu – nego to što kažu nema zaista ni najmanje veze sa stvarnošću! Odnosno, sve to je u potpunosti izmišljeno, odnosno umišljeno.
SVE ŠTO PSIHOLOZI GOVORE O PRKOSU – NEMA NIKAKVE VEZE SA ČINJENICAMA
Najtočnije rečeno, objašnjenje osjećaja prkosa (kao uostalom I svih drugih osjećaja) od strane psihologa na razini je potpunog neshvaćanja toga što koja riječ znači, odnosno toga što govore. Dakle, tolika nabrajanja, odnosno zbrajanja (kako se kaže) baba I žaba već u samoj definiciji prkosa, odnosno u najužim objašnjenjima prkosa – kristalno jasno pokazuje zapravo to da se psiholozi nabacuju riječima bez ikakvog obzira na to što koja riječ znači! ne znaju takoreći zbrojiti to što nabrajaju, a zapravo odrediti na što se to prkos zapravo odnosi!
U biti, gledajući to mnoštvo različitih definicija prkosa koje nude psiholozi, a koje sadrže čitavo mnoštvo nabrojanih takoreći područja koja su pronašli kao nešto što određuje prkos – uopće nije moguće shvatiti drugačije nego kao hrpe nabacanih riječi I misli, dakako bez ikakvog reda I smisla!
Usput rečeno, psiholozi na taj način – dakle tako što se doslovno nabacuju riječima – objašnjavaju svaki osjećaj! Odnosno, psiholozi se uopće ni ne bave činjenicama, odnosno znanošću. Štoviše, (sav) njihov rad je u najvećoj mogućoj mjeri protiv svakog znanja I znanosti.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) PRKOSA
PRKOS JE OBLIK LJUTNJE – DAKLE, OBLIK UZVRAĆANJA ČOVJEKA ONOME TKO ILI ŠTO MU STVARA SMETNJU, A ZAPRAVO NEUGODU – U KOJOJ SE ČOVJEK PROTIVI TOME DA SE NJIME UPRAVLJA
Prkos je oblik (osjećaja) ljutnje – dakle, oblik uzvraćanja čovjeka onome tko ili što mu stvara smetnju, a zapravo neugodu – na način da se protivi, odnosno suprotstavlja tome da se njime upravlja! Drugim riječima, prkos se javlja u smislu neodustajanja čovjeka od vlastitih želja, od vlastite volje, od vlastitog odlučivanja, dakako o samome sebi.
Kao osnovno, neugode svakako utječu na čovjeka. Naime, smetaju mu u tome da čini ono što želi, odnosno da živi onako kako želi. U biti, prisiljavaju ga da djeluje s obzirom na njih, s obzirom na to kako utječu na njega. Takoreći, neugode nastoje pokoriti, potčiniti čovjeka, u smislu da nastoje upravljati njime, odnosno njegovom voljom. No, čovjek to ne dopušta. Odnosno, zahvaljujući osjećaju prkosa uzvraća onome tko ili što mu neugode stvara, I to na način da se protivi tome da se utječe na njega, na njegov život!
Jednostavno rečeno, prkos se odnosi na to da se čovjek ne da pokoriti, ne da se potčiniti nikakvoj sili, odnosno onome što silom – dakle, protiv njegove volje – djeluje na njega!
Usput rečeno, prkosom čovjek svakako nije u stanju oduprijeti se svakoj neugodi u potpunosti – nego se radi o tome da se takoreći ne da tako lako (potčiniti, pokoriti), odnosno da se ne predaje tako lako!
JEDNOSTAVNO REČENO, PRKOS SE ODNOSI NA TO DA SE ČOVJEK NE DA (TAKO LAKO), ODNOSNO DA SE NE PREDAJE (TAKO LAKO)
Kao osnovno, zahvaljujući osjećaju prkosa, odnosno osjećajući prkos, čovjek se protivi, odnosno odupire bilo čijem I bilo kakvom utjecaju nad sobom u slučaju prisile. S tim da svaku silu, odnosno prisilu čovjek osjeća kao neugodu, odnosno u vidu neugode. Uostalom, općepoznato je to da je čovjek protiv toga da ga se na bilo što prisiljava. Dakle, to što čovjeka čini takvim je osjećaj prkosa.
Prema tome, čovjek se protivi, odnosno odupire tome da itko I išta – dakako preko neugoda, dakle na silu, silom – utječe na njega, a zapravo da upravlja njime, njegovim životom!
Kada čovjek govori da se ne predaje, odnosno da se ne da – dakako nečemu ili nekome, primjerice bolesti, invalidnosti, starosti, siromaštvu, u sportu, odnosno bilo kakvom nadmetanju itd – govori o svom osjećaju prkosa, a zapravo iz osjećaja prkosa!
Prkos se još može opisati I kao nedopuštanje čovjeka da ga išta pokoleba u njegovim namjerama, odnosno ciljevima – dakle, u tome što želi, u tome da čini što I kako želi! Jednako tako se može reći da se prkos odnosi na to da čovjek odolijeva onome tko je, ili što je, protiv njega. Naime, sve to opisuje protivljenje čovjeka tome da se njime – dakako neugodama, dakle na silu, silom – upravlja!
PRKOS (ČOVJEKA) SE DOGAĐA – ZBOG SMETNJE, ODNOSNO NEUGODE
Osnovno je to da se prkos događa, odnosno odvija – zbog smetnje, a zapravo zbog neugode.
Naime, bit je u tome da neugode čovjek osjeća kao smetnje – pošto mu, dakako, smetaju u tome da živi onako kako želi!
Prije svega, neugoda je rezultat neostvarene želje odnosno potrebe. Dakle, zato što želja ili potreba čovjeka nije zadovoljena, ostvarena – čovjek osjeća nezadovoljstvo! A tu nezadovoljenost čovjek osjeća kao nešto neugodno, dakle u vidu neugode, a koja mu, dakako, smeta, predstavlja mu smetnju. Prema tome, potpuno je jasno da (ta) nezadovoljenost čovjeka – odnosno neugoda, kao osjećaj čovjeka da se muči I pati (zato što nije zadovoljen) – takoreći vrši pritisak na čovjeka, odnosno na njegove odluke! Dakle, neugoda se odnosi na muku I patnju, a što čovjeka neizbježno smeta. I dakako da neugoda vrši pritisak na volju čovjeka, odnosno utječe na volju čovjeka!
Prkos se u čovjeku javlja zbog smetnje, odnosno neugode – no, s tim da čovjek usmjerava svoj prkos prema onome tko ili što mu smetnju, odnosno neugodu stvara! Između ostalog, to znači da čovjek prkosi svemu što postoji na ovome svijetu, no čak I onome što ni ne postoji, dakle onome što je izmišljeno. Naprosto prkosom, osjećaju prkos, čovjek samo nastoji da ne dopušta da se njime, odnosno njegovom voljom upravlja.
PRKOSITI ZNAČI – ČINITI UNATOČ (NEČEMU ILI NEKOME)
Posve je očito, odnosno logično, da se prkos događa – kada čovjek čini unatoč nečemu ili nekome! Primerice, kada radi nešto unatoč kiši, suncu, boli, bolesti, unatoč mišljenju ili djelovanju drugih ljudi – a zapravo unatoč bilo kojoj mogućoj smetnji, odnosno neugodi – čovjek prkosi! Naprosto, sva bit (osjećaja) prkosa je u tome da čovjek ne dopušta da ga smetnja, odnosno neugoda – a zapravo netko ili nešto tko ili što je stvara – spriječava u tome da čini što želi!
OSJEĆAJ PRKOSA JE ZAKON (ZA ČOVJEKA)
Prije svega, osjećaji su – zakoni (prirode) u čovjeku! Prema tome, odvijaju se potpuno neovisno o tome što čovjek misli I govori o njima – a u smislu da se javljaju, i postoje, isključivo s obzirom na uvjete! To znači da se – zahvaljujući osjećaju prkosa – čovjek obavezno, odnosno uvijek I vječito, protivi upravo svakoj I najmanjoj (mogućoj) smetnji, odnosno neugodi, dakako, u smislu da im nastoji odoljeti! Odnosno, nastoji odoljeti tome da ga neugoda takoreći skrene s puta – odnosno da ga spriječava u tome da radi ono što želi, te I da živi onako kako želi!
ČOVJEKU NIJE MOGUĆE DA U POTPUNOSTI ODOLIJEVA NEUGODAMA
Dakako da neugode – potpuno neizbježno – imaju utjecaj na čovjeka! Naime, čovjek svakako ne uspijeva odolijevati im u potpunosti. No, zahvaljujući osjećaju prkosa čovjek čini doslovno sve što najviše može kako do toga ne bi došlo. Odnosno, čini sve da se to događa u najmanjoj mogućoj mjeri. Dakle, čovjek se ne prepušta tako lako neugodama – nego im nastoji što više odolijevati!
Na primjer, lako je uočiti da čovjek prkosi, odnosno odolijeva – I to obavezno najviše što može – I onim najvećim tragedijama u svom životu! Naprosto, osjećajući prkos – prisiljen je na to da ne dopušta da neugode upravljaju njegovim životom čak I kada ima najmanje razloga za to, a zapravo za život!
Usput rečeno, dakako da se događa to da čovjek sam sebi oduzima život. No, bit je osjećaja prkosa – kao zakona opstanka – u tome da se čovjek ni u kom trenutku svog života ne predaje tako lako! Najtočnije rečeno, zahvaljujući osjećaju prkosa čovjek obavezno čini, doslovno, sve što najviše može u smislu da se ne da, da se ne preda neugodama, dakle nesrećama, nezgodama. A u slučaju ako odluči oduzeti sebi život – to znači isključivo to da je prije toga učinio sve što je god u njegovoj moći da do toga ne dođe!
ČOVJEK OSJEĆA PRKOS U SVAKOM TRENUTKU
Kao osnovno, čovjek je u stalnom I vječitom jedva izdrživom nezadovoljstvu. To znači da je zapravo u svakom trenutku ispunjen neugodama. Naprosto, radi se samo o tome da čovjeku u svakom trenutku bar nešto smeta. Drugim riječima, nije moguće da postoji trenutak u kojem čovjeku sve savršeno paše. Naime, I najmanje nesavršenstvo znak je neugode – dakle, onoga što prijeti volji čovjeka, u smislu da utječe na volju čovjeka, na to da promjeni volju čovjeka!
Dakle, jednako kako čovjek neugode neizbježno doživljava stalno, odnosno u svakom trenutku, tako je prisiljen da I prkos – kao osjećaj da ne dopušta da se neugodama, odnosno preko neugoda upravlja njime – osjećati u svakom trenutku!
PRKOS (ČOVJEKA) SE ODNOSI NA SVE ŠTO POSTOJI, NO I NA ONO ŠTO NI NE POSTOJI
Naprosto, sva bit je u tome da neugodu čovjeku može stvoriti sve ono što na svijetu postoji, a svakako I ono što ni ne postoji, dakle ono izmišljeno odnosno umišljeno. Primjerice, dovoljno je da čovjek umisli da je pod pritiskom neke neugode – pa da osjeti prkos, dakle da neugodi ne dopusti da vlada njime, njegovom voljom!
Dakako, neugoda je rezultat nezadovoljstva čovjeka. Dakle, rezultat je nezadovoljene, neostvarene želje, odnosno potrebe. Prema tome, dovoljno je da čovjek osjeti da neka njegova želja ili potreba vezana za nešto (izmišljeno ili ne) nije ispunjena, pa da osjeti neugodu, I time pritisak na svoje odluke, na svoju volju.
ČOVJEK PRKOSI I SAM SEBI
Čovjek prkosi I sam sebi. Odnosno, osjeća prkos I prema samome sebi. Naprosto, bit je samo u tome da čovjek osjeća prkos zbog neugoda.
Ćovjek neizbježno sam sebi stvara neugode. Prema tome, (svakoj) neugodi koju stvori, odnosno učini sam sebi – čovjek ne dopušta da upravlja njime, odnosno njegovom voljom!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) PRKOSA
SVRHA OSJEĆAJA PRKOSA JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA TAKO DA NIKOME I NIČEMU NE DOPUŠTA DA UPRAVLJA NJEGOVIM ŽELJAMA I POTREBAMA, ODNOSNO NJEGOVIM ŽIVOTOM
Kao osnovno, prkos je osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno neugoda. Dakako, to znači da se bori protiv nezadovoljenih, neostvarenih želja I potreba!
Svrha osjećaja prkosa je da predstavlja neophodnu potrebu čovjeka da ne dopušta nikome I ničemu da upravlja njegovim željama I potrebama, a zapravo njegovim životom. Drugim riječima, svrha osjećaja prkosa je u tome da čovjek ima potrebu da odoljeva svemu onome što je protiv njega – a što znači protiv njegovih želja I potreba, te time protiv toga da (pre)živi!
Ukratko, u prkosu se čovjek protivi tome da se – dakako, preko neugoda – upravlja, odnosno vlada njime I njegovim životom! Dakle, čovjek nikome I ničemu ne dopušta da na silu upravlja njime, odnosno njegovim životom.
PRKOS JE – NEOPHODNA POTREBA ČOVJEKA
Kao osnovno, prkos je neophodan čovjeku da (pre)živi. Naime, u slučaju kada se čovjek ne bi odupirao tome da neugode utječu na njega, odnosno na njegov život – (pre)lako bi odustao od života!
Usput rečeno, prkos se odnosi I na (druge) životinje. Bez daljnjega, to što čovjek osjeća prkos – odnosno to što uopće ima osjećaje – jedino I isključivo je zato što je samo (najobičnija) životinja! Odnosno, zato je što je životinjama neophodan mehanizam preživljavanja, odnosno opstanka. Dakle, taj mehanizam životinja čine osjećaji.
PRKOS SE – KAO I SVI OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Prkos se, kao nedopuštanje čovjeka da o njegovom životu odlučuje neugoda – točnije, netko ili nešto što mu neugodu stvara – odnosi na njegove želje I potrebe! Odnosno, odnosi se na to da čovjek unatoč neugodama nastoji I dalje ostvarivati ono što želi I treba – a to je da (pre)živi!
I STVARI – TAKOREĆI – PRKOSE
Prije svega, stvari ne prkose – odnosno, ne mogu prkositi – naprosto zato što ne osjećaju prkos, dakle zato što je za to neophodno osjećati prkos, te I djelovati u skladu s njim!
No, I za stvari se može reći da prkose. Dakako, od strane čovjeka, odnosno nekoga tko osjeća prkos.
Primjerice, papirnati čamac prkosi u slučaju kada se održava na površini vode unatoč tom što je uvjetovan mnogim smetnjama! Ili, kamen prkosi – dakle ne da se, odupire se svemu onome što djeluje na njegovo postojanje, primjerice vremenu, zimi, moru, itd!