OSJEĆAJ TUGE
Tuga je – naprosto – osjećaj nedostajanja!
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI TVRDE DA SE TUGA DOGAĐA ZBOG (OSJEĆAJA) GUBITKA – UNATOČ BEZBROJ OČITIH PRIMJERA TUGE KOJI NEMAJU NIKAKVE VEZE SA GUBITKOM
Na primjer, čovjek je tužan zato što mu nedostaje novca, zbog nepravde, zbog loše ocjene u školi, zato što mu je dosadno, zato što je sam, itd. Dakle, neupitno je riječ o tome da je čovjek tužan – a da se pri tom ne radi ni o kakvom gubitku!
No, da li je moguće, odnosno logično da čovjek osjeća gubitak I onda kada nije ništa izgubio? Primjerice da osjeća nepravdu kao gubitak pravde, lošu ocjenu u školi kao gubitak dobre ocjene, I slično. Dakako da nije. Naime, to da netko osjeća da je izgubio ono što (nikad) nije ni imao – načisto bi bilo potpuno poremećeno! No, psiholozi upravo na taj I takav način, no I na slične načine, objašnjavaju tugu, odnosno osjećaj gubitka!
Na kraju krajeva, postoje primjeri tuge koji neosporno dokazuju da je potpuno besmisleno misliti da se tuga odnosi na gubitak – odnosno, koji dokazuju da nije moguće svesti pod tugu, te time I pomisliti da je logično, čak ni poremećeno razmišljenje da čovjek osjeća gubitak I u vezi onog što (nikad) nije imao! Primjerice, u slučaju kada je čovjek tužan naprosto zbog tužne scene na filmu, itd. Prema tome, očito je da ništa nije izgubio – štoviše, da se tu uopće ne može raditi o gubitku ili dobitku! Dakle, kako je to uopće moguće da – pored tolikih očitih primjera, odnosno pored one zaista najosnovnije I najjednostavnije logike – itko na svijetu tvrdi, odnosno može tvrditi, da je tuga stvar gubitka?! Štoviše, zar je zaista moguće da se to tvrdi u ime znanosti?!
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI TUGU
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da budu u krivu.
U OBJAŠNJENJU TUGE PSIHOLOZI SE VODE ISKLJUČIVO PRIMJEROM GUBITKA VOLJENE OSOBE
Prije svega, malo je reći da je čudno to da se, za objašnjenje tuge, psiholozi zapravo potpuno oslanjaju na primjer gubitka voljene osobe. Odnosno, u potpunosti zanemaruju brojne očite primjere tuge koji nemaju nikakve veze s gubitkom. To što ponekad usput spomenu još neki primjer tuge – čine to isključivo zato da dokažu tvrdnju iz primjera gubitka voljene osobe! Tako primjerice spominju rastave, potrese, I slično, a koji predstavljaju jednak ili sličan, (veliki) gubitak za čovjeka.
Kao osnovno, time što se vode uvjerenjem da se u tuzi radi o gubitku – psiholozi se zapravo uopće ni ne bave osjećajem tuge! Naprosto, upravo sve što govore – od prve do zadnje riječi – sve je u potpunosti izmišljeno, odnosno umišljeno!
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU TUGU KAO NEMIRENJE – ALI ISTODOBNO I KAO MIRENJE (ČOVJEKA S GUBITKOM)
Psiholozi objašnjavaju tugu kao osjećaj čovjeka da se ne miri s gubitkom. No, iako su utvrdili da nemirenje (s gubitkom) čini sam temelj tuge – psiholozi su uspjeli doći do zaključka da je temelj tuge ipak u mirenju čovjeka s gubitkom! Dakle, psiholozi tvrde da se čovjek ne miri (s gubitkom) – iz razloga da bi se pomirio (s gubitkom)! Naprosto – genijalno besmisleno!
Ukratko, u potpunosti nesvjesni toga što govore, odnosno toga što koja riječ znači psiholozi tvrde da tuga – dakle, nemirenje (s gubitkom) – prestaje biti (ta ista) tuga! Odnosno da u nekom trenutku, ne zna se kojem, nastaje tuga koja je potpuno suprotna dotadašnjoj tuzi, s obzirom na to da se odnosi na mirenje (s gubitkom) !
Drugim riječima, psiholozi tvrde da je čovjek tužan – samo zato da ne bi bio tužan! Odnosno, tvrde da se čovjek ne miri s nečim – samo zato da bi se pomirio s tim istim! Užas svih mogućih užasa ovog svijeta! Bez daljnjega, s obzirom na to što govore I pišu – preblago je reći da psiholozi razaraju odnosno uništavaju činjenice, a zapravo logiku!
PSIHOLOZI SU PRONAŠLI FAZE – U SMISLU KORAKA KOJI SU OBAVEZNI, ODNOSNO NEOPHODNI DA SE IZAĐE IZ TUGE – IAKO NIKAKVE FAZE TU NE POSTOJE
Kao osnovno, faze bi u tuzi (ili bilo kom drugom osjećaju) postojale – odnosno mogle postojati – jedino u slučaju da su pravilo, dakle da se javljaju obavezno! Jer dakako, objašnjavati bilo koji osjećaj preko nečega što nije pravilo – odnosno preko onog što je slučajno – potpuno je besmisleno!
Usput rečeno, u vezi svakog osjećaja psiholozi u svojim najosnovnijim tvrdnjama obavezno nude slučajnosti. Naime, svoje tvrdnje temelje na nečemu što – sami tako navode – može biti, ili na nečemu što se često događa, ili pak samo ponekad, I slično. Dakle, umjesto da se bave time na što se koji osjećaj obavezno odnosi – jer dakako, činjenice postoje jedino u pravilnostima – oni se bave onime što nema nikakve veze s činjenicama!
Na kraju, to što tuga ponekad traje samo na trenutak – odnosno, u jednom trenutku se javi, a već u sljedećem trenutku prestaje, odnosno ne postoji – kristalo jasno govori da nikakve faze u tuzi ne postoje! Dakle, kada primjerice dijete plače zato što mu roditelj ne da čokoladu, sladoled, igračku, itd – dakle, neosporno je riječ o tuzi – za psihologe nije moguće da već u sljedećem trenutku dijete prestane tugovati ako dobije ono to želi!
KAO OSJEĆAJ SUPROTAN TUZI PSIHOLOZI NAVODE RADOST, SREĆU, ZADOVOLJSTVO, UŽIVANJE…
Prije svega, uopće nije moguće da suprotnost bilo kojem osjećaju bude nekoliko osjećaja. Odnosno, to je moguće samo u slučaju kada je potpuno svejedno što koji osjećaj zaista znači, a zapravo u slučaju kada činjenice ne postoje.
Bez daljnjega, psiholozi su u potpunosti izjednačili značenje tih osjećaja koje navode kao suprotnosti tuzi. No, u svijetu bez činjenica – to svakako nije bitno, odnosno nije nimalo čudno!
UPRAVO SVE ŠTO PSIHOLOZI GOVORE U VEZI TUGE – DOSLOVNO – NEMA NI NAJMANJE VEZE SA TUGOM
Prije svega, pitanje je kako se psiholozi uopće usuđuju iznositi takve tvrdnje kakve iznose u vezi tuge, a jednako tako I u vezi ostalih osjećaja. Jer, te njihove tvrdnje – doslovno – najbezobzirnije razaraju odnosno uništavaju onu najosnovniju I najjednostavniju logiku! Bez imalo pretjerivanja, može se reći da jedna jedina riječ psihologa nema nikakvog smisla.
Primjerice samo, neosporno je da psiholozi, dakako preko primjera, nastoje naći takoreći zajednički nazivnik – a koji zapravo označava definiciju – kako osjećaja tuge, tako I drugih osjećaja! No, bit je u tome da oni – posve očito, odnosno kristalno je jasno – ni najmanje nisu svjesni toga! Naime, njima uopće nije čudno to što postoji bezbroj potpuno očitih primjera tuge koji nemaju nikakve veze s gubitkom.
Ukratko, psiholozi djeluju na način da činjenice za njih uopće ne postoje – odnosno, na način da je činjenica jedino ono što oni sami nazovu činjenicom! Naprosto, psihologe doslovno ni najmanje ne zanimaju činjenice. U biti, uopće ih ne zanima (odgovor na pitanje) što je činjenica. Odnosno, ni najmanje ih ne zanima to da njihove tvrdnje budu usklađene, pa prema tome I logične.
Uostalom, takvo djelovanje psihologa nije čudno. Naime, čovjek je samo najobičniji mehanizam. Dakle, djeluje jedino s obzirom na vlastite osjećaje. Odnosno, govori jedino ono na što je osjećajima prisiljen. Psiholozi su samo najočitiji prikaz toga.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) TUGE
TUGA JE OSJEĆAJ OSJEĆAJ NEZADOVOLJSTVA, ODNOSNO NEUGODE ČOVJEKA ZBOG TOGA ŠTO MU NEŠTO ILI NETKO NEDOSTAJE
Prije svega, tuga je osjećaj nezadovoljstva, odnosno neugode. Dakle, radi se o osjećaju čovjeka da nije ostvario svoju želju odnosno potrebu – a što znači da je doživio nezadovoljstvo! A nezadovoljstvo – koje se dakako odnosi na nezadovoljenost, na to da osjeća da nije zadovoljen – čovjek osjeća kao neugodu! Usput rečeno, osjećaji su načisto tjelesne reakcije čovjeka. Prema tome, (svaku) nezadovoljenost čovjek osjeća svojim tijelom, a ne razumom. Dakle, posve je logično da tijelo čovjeka osjeća neugodu u slučaju kada (osjeća da) nije zadovoljeno.
Ukratko, u tuzi se radi o tome da čovjek osjeća nezadovoljstvo, I time neugodu, zbog toga što mu netko ili nešto nedostaje. Drugim riječima, u tuzi se radi o tome da se čovjek ne miri s time što mu netko ili nešto nedostaje. Dakle, zbog tuge, zahvaljujući osjećaju tuge, čovjek ni u kom slučaju nije u stanju (mirno) prijeći preko toga što mu netko ili nešto nedostaje – nego ga uznemiruje upravo svako nedostajanje, upravo sve ono što mu nedostaje! Prema tome, čovjek se ne miri s time što mu netko ili nešto nedostaje, nego je obavezno – dakako osjećajem tuge – uznemiren zbog toga!
Jednostavno rečeno, u tuzi se radi o tome da čovjeku nedostaje ono što želi – a što nije ostvario, odnosno što nema ostvareno! Dakle, u tuzi čovjeku zapravo nedostaje sve ono što bi dobio da ima ostvarene svoje neostvarene želje I potrebe.
Usput rečeno, osjećajući tugu čovjek svakako, odnosno neizbježno, obavezno osjeća točno to da se ne miri s time što mu netko ili nešto nedostaje. No, tuga ne spriječava čovjeka u potpunosti da se pomiri s onime tko ili što mu nedostaje. Naime, čovjek je ponekad prisiljen na to da se – unatoč tuzi – pomiri s činjenicom da nešto ili nekoga nema! Prema tome, u vezi tuge je zapravo najtočnije reći to da se čovjek teško miri s time što mu netko ili nešto nedostaje – odnosno, miri se jedino u slučaju kada je u potpunosti prisiljen na to!
ČOVJEK OSJEĆA TUGU – ZATO ŠTO MU NEDOSTAJU ZADOVOLJSTVA KOJA NIJE OSTVARIO
Prije svega, tuga je osjećaj nezadovoljstva, odnosno neugode – dakle, osjećaj čovjeka da nije zadovoljio, da nije ostvario svoju želju ili potrebu, dakle da nije ostvario zadovoljstvo!
U biti, čovjek osjeća tugu – u slučaju kada mu nedostaje (neko) zadovoljstvo, odnosno zato što mu nedostaje (neko) zadovoljstvo! Dakle, čovjek osjeća tugu zato što mu nedostaje svako ono zadovoljstvo koje nije ostvario, odnosno koje nema ostvareno. Ukratko, čovjek je tužan – zbog (svih) neostvarenih želja I potreba!
Dakle, tuga je osjećaj nemirenja čovjeka sa svime onime što nema – a što želi ili treba – dakako, za to da bude zadovoljan!
Usput rečeno, čovjek se u životu vodi ciljem da se osjeća ispunjen u potpunosti – dakle, da u potpunosti bude zadovoljan, odnosno da uopće ne bude nezadovoljan! Prema tome, čovjek je zapravo tužan upravo zbog svega onog što mu nedostaje da bi bio potpuno zadovoljan.
ČOVJEK JE TUŽAN – ZATO ŠTO MU NEDOSTAJE OSTVARENJE ŽELJE ILI POTREBE
Kao osnovno, čovjek je tužan – zato što nema ostvarenu želju, odnosno potrebu! Naime, nedostaje mu ono što bi dobio, odnosno imao time da je želju ili potrebu ostvario.
Što se tiče osjećaja tuge radi se o tome da čovjeku nije moguće da mu bude svejedno, odnosno nevažno to da li će ostvariti svoje želje I potrebe. Prije svega, čovjek uopće ne bi ni poželio, odnosno zatrebao nešto – dakle, ne bi ni imao želju ili potrebu – da mu nije važno da je ostvari! Zato, događa se to da čovjek nastavlja s time da I dalje želi I treba ono što nema ostvareno – odnosno da osjeća tugu – sve dok želju ili potrebu ne ostvari!
Usput rečeno, I želje čovjeka su – potrebe! Naime, kako bi to bilo moguće da čovjek želje ne treba, dakle da mu nisu potrebne, da mu nisu potreba?!
ČOVJEK JE TUŽAN – ZBOG SVAKOG NEZADOVOLJSTVA, ODNOSNO SVAKE NEUGODE
Kao osnovno, osjećaj tuge je – zakon (za čovjeka)! A to znači da tuga potpuno neizbježno nastaje u slučaju svake neispunjene želje odnosno potrebe čovjeka – dakle, u slučaju I onog najmanjeg, najneznatnijeg nezadovoljstva, odnosno neugode!
Usput rečeno, svaka neostvarena želja, odnosno potreba – čovjeku istovremeno stvara više (različitih) osjećaja! Dakle, u slučaju kada ne ostvari želju, odnosno potrebu – čovjek neizbježno istovremeno osjeća I razočaranje I tugu I očaj I sram I jad, itd! Bit je u tome što svaki taj osjećaj neugode, odnosno nezadovoljstva ima poseban razlog, odnosno uvjet da nastane.
Razlog nastanka tuge je taj što čovjeku nedostaje ono što bi dobio u slučaju da je želju, odnosno potrebu ostvario!
B
SVRHA (OSJEĆAJA) TUGE
SVRHA (OSJEĆAJA) TUGE JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE PODSJEĆA NA SVE ONO ŠTO MU NEDOSTAJE U ŽIVOTU, U SMISLU DA NE ODUSTANE OD ONOG ŠTO MU NEDOSTAJE – DAKLE, DA NASTOJI OSTVARITI TO ŠTO MU NEDOSTAJE – KAKO BI MOGAO (PRE)ŽIVJETI
Prije svega, tuga je osjećaj nezadovoljstva, odnosno neugode. Dakle, u tuzi čovjek osjeća da nije ostvario, da nije zadovoljio svoju želju ili potrebu – odnosno da je doživio nezadovoljstvo, dakako zbog toga što nije zadovoljen – te zbog toga osjeća neugodu!
Svrha tuge je – kao osjećaja čovjeka da se ne miri s time što mu nešto ili netko nedostaje – u tome da se čovjek podsjeća na sve ono što mu u životu nedostaje! Dakako, u smislu da ne odustane od onog što mu nedostaje. Drugim riječima, što se tiče svrhe, tuga je osjećaj koji upućuje čovjeka na to da, doslovno, iskoristi svaku priliku kako bi došao do onog što mu nedostaje. Prema tome, svakako se može reći da je tuga (dakako, potpuno nesvjesna) svijest čovjeka o tome da mu je neophodno da učini sve što najviše može kako bi došao do onog što mu nedostaje – a zapravo kako bi ostvario svoje neostvarene želje I potrebe!
Usput rečeno, tuga je – kao I ostali osjećaji – zakon za čovjeka! Drugim riječima, tuga je – neophodan uvjet da čovjek uopće (pre)živi!
ZAHVALJUJUĆI TUZI – ČOVJEK NE ODUSTAJE (LAKO) OD ONOG ŠTO MU NEDOSTAJE
Prije svega, tuga ne znači to da čovjek nikad neće odustati od onog što mu nedostaje. Najtočnije rečeno, tuga ne dopušta čovjeku da od onog što želi I treba lako odustane, da se toga lako odrekne, odnosno da se lako pomiri s time da mu netko ili nešto nedostaje.
Kao osnovno, u tuzi čovjeku nedostaje sve ono što bi dobio da je ostvario, odnosno ispunio svoje neostvarene želje I potrebe. A to znači da mu nedostaju zadovoljstva koja nije ostvario.
Naime, kako da čovjek (lako) odustane od onog što ili tko mu nedostaje – kad se radi o potrebi?! Usput rečeno, I želje čovjeka – samo su potrebe! Dakle, radi se o nečemu što mu je potrebno za to da (pre)živi. Prema tome, kada se I najviše čini da je čovjek lako odustao od (ostvarenja) neke želje ili potrebe – naprosto se radi samo o tome da je najvjerovatnije promijenio svoj interes, dakle, da određenu želju ili potrebu više nema! Ili je pak to što mu nedostaje nadomjestio, zamijenio nečime, odnosno nekime. Jer dakako, čovjeku zapravo uopće nije važno da ima točno ono što mu je svojim nedostajanjem izazvalo osjećaj tuge – nego mu je jedino važno to da uspije ostvariti to što želi ili treba, dakle namiriti, zadovoljiti svoju želju ili potrebu!
Usput rečeno, ako čovjek uspije ostvariti ili nadoknaditi to zadovoljstvo koje mu nedostaje samo djelomično, odnosno samo u određenoj mjeri – točno u toj mjeri će biti manje tužan! Dakle, ostat će tužan zbog onog dijela zadovoljstva koje mu još nedostaje.
Koliko god je čovjek ponekad prisiljen na to da se odrekne određenog zadovoljstva – primjerice, shvaćanjem da voljenu osobu ne može vratiti iz mrtvih – tuga mu to ne dopušta! Dakako, zato što se radi o tome da mu nedostaje određeno zadovoljstvo, odnosno da ničim drugim ne može nadomjestiti to što mu treba, to što mu je potrebno. A na kraju krajeva, zato što se – u svrhu toga da (pre)živi – mora ponašati u skladu sa zakonom preživljavanja, u ovom slučaju s osjećajem tuge!
ZAHVALJUJUĆI TUZI ČOVJEK SE VODI TIME DA BUDE U POTPUNOSTI ZADOVOLJAN
Bez daljnjega, čovjek se mora voditi željom – a zapravo se radi o neophodnoj potrebi, odnosno zakonu – da bude u potpunosti zadovoljan! Jer dakako, to je uvjet za to da (pre)živi.
Kao osjećaj da mu nešto ili netko nedostaje, tuga doslovno prisiljava čovjeka na to da (tako lako) ne odustaje od ostvarenja u vezi upravo svake želje I potrebe koju nije ostvario – dakle, da nastoji ostvariti upravo sva zadovoljstva koja nije ostvario, odnosno koja nema ostvareno!
Tuga podsjeća čovjeka na sve ono što mu nedostaje – dakako, sve do trenutka dok ne uspije ostvariti neostvarenu želju ili potrebu, I time zadovoljstvo!
TUGA SE – KAO I SVI OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSE NA ŽELJE I POTREBE
Kao osnovno, tuga se odnosi jedino I isključivo na želje I potrebe čovjeka – dakako, na one neostvarene! Dakle, u tuzi se čovjek ne miri jedino sa time što nema ostvarenu želju ili potrebu. A dakako, ne miri se – posve logično – zato što mu nedostaje ono što bi ostvarenjem želje ili potrebe ostvario! Odnosno, nedostaje mu ono zadovoljstvo koje bi dobio tim ostvarenjem.
ČOVJEK OSJEĆA TUGU – DAKLE TUŽAN JE – U BAŠ SVAKOM TRENUTKU
Radi se samo o tome da čovjeku u svakom trenutku nešto nedostaje – odnosno da u svakom trenutku treba nešto što mu nedostaje! Dakako, prvenstveno za to da bude potpuno sretan!
U biti, dovoljno je reći to da je čovjek u svakom trenutku prepun – dakako neostvarenih – želja I potreba! Dakle, u svakom trenutku je prepun nezadovoljstva, odnosno neugoda – a time I tuge!
Čovjek je uvijek I vječito jedva izdrživo nezadovoljan. Prema tome, čovjeku u svakom trenutku mnogo toga nedostaje. Uostalom, to što čovjek u svakom trenutku čini sve za sreću, odnosno sve što može kako bi bio što sretniji – jasno govori to da je stalno I vječito nesretan! Dakle, prije svega, čovjeku u svakom trenutku nedostaje sreće. A to znači da – zbog tog nedostajanja (sreće) – osjeća tugu u svakom trenutku!
TO ŠTO TUGA S VREMENOM POSTAJE SVE SLABIJA, ODNOSNO MANJA – NEMA NIKAKVE VEZE S OSJEĆAJEM TUGE
Psiholozi tvrde nešto nevjerovatno besmisleno – da je svrha tuge u tome da s vremenom postaje sve manja, u smislu da zahvaljujući tuzi čovjek lakše preboli (kako oni kažu) gubitak! Dakle, tom tvrdnjom psiholozi pokazuju da zapravo uopće, odnosno ni u najmanjoj mjeri ne shvaćaju da je tuga stvar preživljavanja, stvar opstanka! Usput rečeno, dakako da oni nude I tvrdnje u smislu da je tuga (I ostali osjećaji) stvar preživljavanja. No, bit je u tome da oni – doslovno – upravo svaku svoju tvrdnju obavezno sami negiraju, odnosno pobijaju! Naime, psiholozi se isključivo nabacuju tvrdnjama. Odnosno, govore što god im paše – bez ikakvog obzira na to da li se to slaže s njihovim drugim tvrdnjama!
Najtočnije rečeno, psiholozi uopće, odnosno ni najmanje nisu svjesni toga što govore. Uostalom, samo dokazuju da je čovjek najobičniji mehanizam – dakle, da djeluje na način na koji ga osjećaji navode!
To što s vremenom čovjek (u nekim slučajevima) lakše podnosi tugu – primjerice zbog nedostatka voljene osobe – nema, ni ne može imati nikakve veze sa tugom, odnosno sa definicijom tuge! Jer dakako, tuga I dalje ostaje tuga. Dakle, čovjeku I dalje nedostaje ono što mu u životu, odnosno za daljnji život treba. No, radi se o tome da drugi osjećaji (obavezno) utječu na osjećaj tuge čovjeka. Prvenstveno to čine osjećaji utjehe I nade. Naime, utjeha I nada(nje) djeluju u vezi upravo svake neugode čovjeka, a što, između ostalog, znači da upravo svaku tugu čovjeka nastoje učiniti što manjom, odnosno slabijom.
Usput rečeno, istodobno kako osjeća tugu – čovjek obavezno osjeća I utjehu I nadu! Radi se jedino I isključivo o tome da tuga I nada (imaju zadatak da) ublažavaju čovjeku tugu, odnosno osjećaj nedostajanja. Dakako, u svrhu da bi čovjek uopće mogao izdržati (svoju) tugu, a na kraju krajeva (pre)živjeti.
Prema tome, uopće nije moguće da čovjeku imalo manje nedostaje – ono što mu treba! Odnosno, moguće je jedino to da, zbog utjehe I nade, to nedostajanje – a zapravo tugu – čovjek izražava, odnosno osjeća na blaži način!