ŠTO JE SRAM
Sram je prije svega jednostavan osjećaj. Naime, u vezi srama radi samo o tome da čovjek osjeća da nije dovoljno vrijedan odnosno važan, I ni o čemu drugom.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU SRAM U SMISLU OSJEĆAJA ČOVJEKA DA JE LOŠ
Psiholozi definiraju sram primjerice kao složenu, intenzivnu emociju koja proizlazi iz osjećaja vlastite nesavršenosti, bezvrjednosti ili neprihvaćenosti, često praćena potrebom za skrivanjem. Ili kao intenzivnu, neugodnu I samosvjesnu emociju koja proizlazi iz osjećaja da je osoba manjkava, bezvrjedna, ili da nije ispunila određene standarde, osobne ili društvene, I slično.
Uz to, kao najvažnije, tvrde da je sram osjećaj koji pogađa samu srž ličnosti, u smislu shvaćanja: ja sam loš – a u odnosu na krivnju, odnosno osjećaja: učinio sam nešto loše! Između ostalog, tvrde da sram često zahtijeva stvarnog ili zamišljenog svjedoka, itd.
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI SRAM
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, što god da kažu o nekom osjećaju – uopće nije moguće da budu u krivu!
Ukratko, potpuno je jasno da psiholozi ni ne pokušavaju doći do definicije kako srama, tako I svih ostalih osjećaja. Odnosno, uopće ih ne zanima da nađu takoreći zajednički nazivnik za primjere u kojima se sram pojavljuje. A potpuno jednako je I sa ostalim osjećajima. Dakle, zašto da se psihoozi zamaraju razmišljanjem odnosno činjenicama – kad mogu govoriti, I biti u pravu, s onime što god im padne na pamet?!
OSJEĆAJ SRAMA – KAO I OSTALE OSJEĆAJE – PSIHOLOZI NE SHVAĆAJU BAŠ NIMALO
Kao osnovno, sve te tvrdnje psihologa o sramu – a potpuno jednako kao I tvrdnje u vezi drugih osjećaja – samo su, zaista najblaže rečeno, potpuno besmislena nabacivanja riječi I misli na hrpe! Naprosto, upravo sve što govore I pišu o sramu – samo je niz misli odnosno tvrdnji bez ikakvog reda I smisla! Odnosno, ne postoji ta njihova vlastita tvrdnja a koju sami nisu – štoviše bez ikakvog obzira – negirali nekim drugim tvrdnjama! Bez daljnjega, ono što je najočitije je to da o sramu – kao I o ostaim osjećajima – psiholozi govore odnosno pišu na način da ih uopće ne zanima da li su njihove tvrdnje logične, dakle da li se uopće slažu s drugim njihovim tvrdnjama! A pogotovo ih ne zanima to da li su njihove tvrdnje uopće moguće s obzirom na stvarnost.
Između ostalog, psiholozi tvrde to da se sram javlja jedino uz stvarne ili zamišljene svjedoke – a što nema zaista ni one najmanje veze sa sramom! Pa tvrde da ljudi poistovjećuju sram I krivnju, iako je istog trenutka, dakle bez potrebe za razmišljanjem, potpuno jasno da normalnom čovjeku ne može pasti na pamet da poistovjeti sram I krivnju – odnosno, da je to jedino njima palo na pamet! Zatim nude tvrdnju da se svatko bar ponekad sramio – a čime dokazuju da ni u najmanjoj mjeri ne shvaćaju osjećaje općenito! Dakle, kako da psiholozi išta shvate o osjećajima kada nisu u stanju shvatiti čak ni to da su osjećaji zakoni za čovjeka – dakle, da čovjek o njima ovisi u svakom trenutku?! Pa kažu da je sram destuktivan, da se po sramu čovjek razlikuje od drugih životinja, da neki ljudi nemaju srama, da ljudi imaju sve manje srama, da je sram nešto što (samo) pošteni ljudi ispoljavaju, da je sram samosvjesna emocija, da je snažan osjećaj, itd. Dakle, radi se – doslovno – o onim najbesmislenijim mogućim tvrdnjama, koje nemaju ni one najmanje veze sa sramom!
Bez daljnjega, nije teško zaključiti da jedino što psiholozi rade – to je da doslovno pomahnitalo jure za novcem! Naime, koji drugi razlog može biti da ljude uče čak to da se uopće ne srame – dakle, da im ne treba sram, a koji je, dakako, uvjet za to da čovjek uopće (pre)živi, odnosno opstane!
Usput rečeno, psiholozi time daju do znanja da se oni sami uopće ne srame. Prema tome, uspjeli su riješiti se osjećaja srama – dakako, u (svom) svijetu u kojem činjenice uopće ne postoje!
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) SRAMA
SRAM JE OSJEĆAJ NEZADOVOLJSTVA, ODNOSNO NEUGODE ČOVJEKA ZBOG TOGA ŠTO NIJE DOVOLJNO VRIJEDAN, ODNOSNO VAŽAN
Kao osnovno, u sramu čovjek osjeća – dakako, u vidu nezadovoljstva, odnosno neugode – vlastitu nedovoljnu vrijednost, odnosno nedovoljnu važnost! S tim da osjeća sram – dakle to da nije dovoljno vrijedan, odnosno važan – u slučaju kada bilo što od onog što mu je u životu vrijedno I važno osjeti kao nedovoljno vrijedno I važno! Dakako, u odnosu prema nekome ili nečemu, ili u odnosu prema samome sebi, a što znači prema vlastitom mišljenju (čovjeka) o tome što je I koliko je nešto vrijedno, odnosno nevrjedno!
Dakle, čovjek se srami – I jedino je moguće da se srami – svoje nedovoljne vrijednosti I važnosti, odnosno svoje nedovoljno velike vrijednosti I važnosti! Točnije, srami se onih svojih vrijednosti koje – kada ih uspoređuje s drugim vrijednostima – osjeća nedovoljnima, nedovoljno velikima!
SRAM SE ODNOSI NA OSJEĆAJ NEDOVOLJNOSTI ŠTO SE TIČE VLASTITE VRIJEDNOSTI, ODNOSNO VAŽNOSTI
Čovjek osjeća sram kao nedovoljnost vlastite vrijednosti, odnosno važnosti. Dakle, da li će se sramiti ili ne ovisi isključivo o dovoljnosti, o tome da li osjeća da je dovoljno vrijedan, odnosno važan – ili ne! Dakako, jer čovjek se srami zato što se ili uspoređuje s nekime, odnosno nečime, ili zato što takoreći nije dosegnuo vlastitu mjeru vrijednosti I važnosti.
Uostalom, čovjek se svakako ne može osjećati savršeno vrijedan I važan. Odnosno, ne može se osjećati potpuno nevrjedan I nevažan (osim slučajno, odnosno u onom trenutku kada si oduzima život)! Dakle, sram je pitanje (ne)dovoljne vrijednosti čovjeka.
Prije svega, čovjeku je moguće da osjeti sram – jedino u vezi onog što je njemu vrijedno, odnosno važno! Naime, čovjeka ne zanima da bude vrijedan u vezi svih vrijednosti koje postoje. Naprosto, svejedno mu je, primjerice, da li je netko jači, višlji, itd. Dakle, mnoge vrijednosti čovjek ne osjeća vrijednima, odnosno važnima, I svejedno mu je da li su veće od njegovih. I, u vezi njih neće osjetiti sram. Odnosno, uopće neće ni pomisliti, a zapravo ni osjetiti to da (li je ili) nije dovoljno vrijedan, odnosno važan.
Ukratko, čovjeka posramljuje svaka vrijednost, odnosno važnost koja je veća od neke njegove vlastite vrijednosti I važnosti.
PONOS JE OSJEĆAJ KOJI JE SUPROTAN SRAMU
U slučaju kada čovjek osjeća da je, u odnosu na nekog drugog, dovoljno vrijedan, odnosno važan, primjerice u sportu – dakako da se neće sramiti u vezi toga! Štoviše, osjećat će ponos – dakle, ono što je s druge strane srama, ono što je suprotnost osjećaju srama! No, ako osjeća da nije dovoljno vrijedan – neizbježno će osjetiti sram!
Ukratko, sram je osjećaj čovjeka da nije dovoljno vrijedan, odnosno važan – a ponos je osjećaj da je dovoljno vrijedan, odnosno dovoljno važan!
VRIJEDNOST ZA ČOVJEKA PREDSTAVLJA SVE ONO ŠTO MU JE VRIJEDNO, ODNOSNO VAŽNO U ŽIVOTU
Kao osnovno, čovjek osjeća sram – točnije, moguće je da osjeti sram – u vezi svega onog što mu je vrijedno, odnosno važno u životu! Primjerice, vrijednost za čovjeka čini mjesto u kojem živi, država, obitelj, sportaši za koje navija, itd. Ukratko, I najtočnije rečeno, čovjeku je vrijedno I važno sve ono što mu koristi, odnosno pomaže u životu – dakako, u tome da ostvaruje svoje želje I potrebe! I, svaki osjećaj da mu neka od njegovih vrijednosti nije dovoljno velika – čovjek osjeća kao sram, odnosno kao vlastitu nedovoljnu vrijednost!
Usput rečeno, vrijednost za čovjeka predstavlja – odnosno, moguće je da predstavlja – upravo sve što na svijetu postoji, no I ono što uopće ne postoji, dakle ono izmišljeno I umišljeno! Jer dakako, laži su, odnosno umišljeno I izmišljeno, vrijednost za čovjeka bez koje se, bez daljnjega, uopće ne bi mogao osjećati dovoljno vrijedan I važan.
I NAJMANJI DETALJ PREDSTAVLJA VRIJEDNOST ZA ČOVJEKA
Vrijednost za čovjeka predstavlja upravo svaki detalj koji mu je važan – a zapravo koji je važan za njegove želje I potrebe! Primjerice, upravo svaka pomisao, svaka riječ, svako slovo, štoviše I način na koji je neka riječ izgovorena – predstavlja vrijednost, odnosno važna je za čovjeka!
Čovjek osjeća sram zbog svega onog što čini nedovoljno velikom bilo koju njegovu vrijednost ili s obzirom na tuđe vrijednosti, ili s obzirom na čisto vlastito mišljenje da je neka njegova vrijednost nedovoljna! Drugim riječima, to da neka njegova vrijednost nije dovoljno velika čovjek osjeća ili zato što su njegove vlastite želje I potrebe veće – ili zato što su neke, odnosno nečije vrijednosti veće od njegovih!
Ukratko, upravo sve ono što je vezano za želje I potrebe čovjeka – a što se odnosi, odnosno moguće je da se odnosi na sve ono što na svijetu postoji, pa I ono izmišljeno I umišljeno – predstavlja vrijednost za čovjeka!
SRAM JE OSJEĆAJ NEZADOVOLJSTVA, ODNOSNO NEUGODE
Kao osnovno, sram je jedan od osjećaja nezadovoljstva, odnosno neugode. Dakle, radi se o jednom od osjećaja koji nastaje u slučaju kada čovjek ne zadovolji, ne ostvari svoju želju odnosno potrebu.
Čovjek je nezadovoljan zato što nije ispunio želju ili potrebu – dakle, zato što nije zadovoljena njegova želja ili potreba! A nezadovoljenost, odnosno nezadovoljstvo – čovjeku stvara neugodu!
Usput rečeno, svaka neostvarena želja, odnosno potreba – istovremeno u čovjeku stvara više (različitih) osjećaja! Dakle, u slučaju kada ne ostvari želju, odnosno potrebu – čovjek neizbježno istovremeno osjeća I razočaranje I tugu I očaj I sram, itd! Bit je u tome što svaki taj osjećaj nezadovoljstva odnosno neugode ima poseban razlog, odnosno uvjet da nastane.
Razlog nastajanja srama je taj što zbog svake neostvarene želje, odnosno potrebe čovjek neizbježno osjeća da nije dovoljno vrijedan I važan.
ČOVJEK OSJEĆA SRAM – U SVAKOM TRENUTKU
Kao osnovno, čovjek u svakom trenutku ima mnoštvo želja, odnosno potreba. Naime, upravo svaka I najmanja pomisao, svaka riječ, štoviše svako slovo, te svaki I najmanji pokret – želja je, odnosno potreba čovjeka! Prema tome, u svakom trenutku čovjek osjeća bar neko nezadovoljstvo, odnosno neugodu – te time I sram!
Radi se naprosto o tome da jedino savršeno ispunjena želja ili potreba – dakle, jedino u slučaju kada ne postoji ni najmanje nezadovoljstvo odnosno neugoda – čovjek ne osjeća sram!
Usput rečeno, čovjek osjeća sram u slučaju svakog nezadovoljstva, odnosno svake neugode. Uostalom, kako bi to bilo moguće da se sram kao osjećaj nezadovoljstva I neugode ne odnosi na upravo svako nezadovoljstvo I neugodu?!
U vezi svega što misli, govori I radi – čovjek neizbježno traži od sebe da bude dovoljno vrijedan, odnosno važan! Naprosto, upravo sve što misli I radi za čovjeka je pitanje njegove vrijednosti, odnosno potreba da bude dovoljno vrijedan. Dakako, zato što ne želi – a zapravo ne smije – sebi dopustiti da se osjeća nedovoljno vrijedan, odnosno da se srami!
Kada se uzme u obzir to da se čovjek u svakom trenutku bavi jedino I isključivo onime što mu je u tom trenutku najvažnije, odnosno najvrjednije – lako je shvatljivo da se (čovjek) u svakom trenuku bavi pitanjem dovoljne važnosti I vrijednosti, dakle srama!
U biti, već sama činjenica da je čovjek stalno I vječito – štoviše jedva izdrživo – nezadovoljan, kristalno jasno govori o tome da se čovjek ni u jednom trenutku ne osjeća dovoljno vrijedan, odnosno da se srami!
UPRAVO SVAKA NEUGODA IZAZIVA KOD ČOVJEKA SRAM
Naime, upravo svaka, I ona najmanja neugoda, utječe na vrijednost čovjeka – odnosno, čini to da se čovjek osjeća nedovoljno vrijedan! Dakle, kako da čovjek osjeća da je dovoljno vrijedan – u slučaju kada je prisiljen da osjeća tugu, očaj, razočaranje, itd, a uz to neizbježno I patnju?!
ČOVJEK MOŽE OSJEĆATI SRAM ZBOG SVEGA ŠTO NA SVIJETU POSTOJI
Čovjek se srami bez ikakvog obzira na to da li su u pitanju drugi ljudi ili naprosto on sam, da li su pitanju životinje, biljke, stvari, pojave, događaji, nešto izmišljeno, itd. Radi se naprosto o automatskoj reakciji čovjeka na osjećaj da netko ili nešto – makar u nekom najsitnijem detalju – ima veću vrijednost, odnosno važnost od njegove!
Čovjek dakako osjeća sram I u odnosu prema samome sebi. Naime, to mu se događa u slučaju kada osjeti da ima nedovoljnu, odnosno manju vrijednost od one koju zahtijeva od samoga sebe.
Usput rečeno, mnoge vlastite nedostatke čovjek smatra velikim vrijednostima, te ih se ne srami, kako pred sobom, tako I pred drugim ljudima. Štoviše, ponosi se njima bez obzira na tuđe mišljenje, odnosno na istinu I razumnost. Dakle, čovjeku je jedino važno ono što osjeća.
SRAM SE ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Ukratko, čovjek preko srama osjeća da je određena njegova vrijednost, odnosno važnost nedovoljna zato što osjeća da je ona manja u odnosu na ono što želi I treba. Dakle, I kada osjeća sram zbog primjerice drugih ljudi – čovjek se srami naprosto zato što osjeća da je njegova vrijednost I važnost manja od onog što želi, odnosno treba!
Čovjek osjeća sram zbog svega onog što čini nedovoljno velikom bilo koju njegovu vrijednost ili s obzirom na tuđe vrijednosti, ili s obzirom na čisto vlastito mišljenje da je neka njegova vrijednost nedovoljna! Drugim riječima, to da neka njegova vrijednost nije dovoljno velika čovjek osjeća ili zato što su njegove vlastite želje I potrebe veće – ili zato što su neke, odnosno nečije vrijednosti veće od njegovih!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) SRAMA
SVRHA (OSJEĆAJA) SRAMA JE U TOME DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA BUDE UPUĆEN, ODNOSNO USMJEREN NA TO DA ČINI SVE ŠTO NAJVIŠE MOŽE KAKO BI SE OSJEĆAO DOVOLJNO VRIJEDAN – DAKAKO, TOGA DA (PRE)ŽIVI
Kao osnovno, sram je osjećaj nezadovoljstva, odnosno neugode (čovjeka).
Nezadovoljstvo je to što potiče, a zapravo prisiljava čovjeka da želi zadovoljstvo. Usput rečeno, čovjek je uvijek I vječito jedva izdrživo nezadovoljan. Odnosno, uvijek I vječito je u stanju u kojem je prisiljen činiti sve što najviše može u cilju ostvarivanja zadovoljstva – a koje postiže, dakako, ostvarivanjem vlastitih želja I potreba!
Prije svega, svrha svakog osjećaja, lako je shvatljivo, proizlazi iz toga kako taj osjećaj utječe na čovjeka. Odnosno, proizlazi iz toga što je čovjek prisiljen činiti zbog određenog osjećaja. U vezi srama radi se neosporno o tome da taj osjećaj nezadovoljstvom odnosno neugodom djeluje na čovjeka tako da ga prisiljava da čini sve što najviše može kako bi se osjećao dovoljno vrijedan I važan – odnosno, da čini sve kako ne bi osjećao vlastitu nedovoljnu vrijednost I važnost!
SVRHA OSJEĆAJA SRAMA JE DA PRISILJAVA ČOVJEKA DA U SVAKOM TRENUTKU BRINE I PAZI DA BUDE DOVOLJNO VRIJEDAN
Prije svega, uopće nije upitno to da se čovjek ne želi sramiti, odnosno da upravo u svakom trenuku čini sve da se ne bi sramio, ili da bi se sramio što manje. Dakako, na to čovjeka upućuje, a zapravo prisiljava sam osjećaj srama. Naime, osjećaj srama je u svakom trenutku prisutan u čovjeku. Naprosto, čovjek u svakom trenutku ima razloga da se osjeća nedovoljno vrijedan – dakle, da osjeća sram – a čime je prisiljen da si to ne dopušta!
Prema tome, to što čovjek posjeduje sram – odnosno to što se obavezno srami u slučaju kada se osjeća nedovoljno vrijedan I važan – zapravo mu stvara, svakako neophodnu, potrebu da u svakom trenutku pazi I brine o tome da (njegov život) bude dovoljno vrijedan!
Ukratko, preko osjećaja srama čovjek brine o tome da mu život ne postane nevrjedan, odnosno nevažan.
SRAM (SAMO) UPUĆUJE ČOVJEKA NA TO DA SE BORI PROTIV TOGA DA SE OSJEĆA NEDOVOLJNO VRIJEDAN, ODNOSNO VAŽAN
Prije svega, sram je osjećaj nezadovoljstva. Prema tome, sram nije osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno protiv toga da osjeća sram. Naime, osjećaj srama samo upućuje, samo usmjerava, a svakako I prisiljava čovjeka na tu neophodnost da se bori protiv srama – a što (čovjek) čini osjećajima ljutnje, prkosa, prijezira, itd!
SVRHA SRAMA JE U TOME DA ČOVJEK NE DOPUŠTA DA BUDE NEDOVOLJNO VRIJEDAN, ODNOSNO VAŽAN
Kao osnovno, osjećajući sram – čovjek razmišlja jedino o tome da se riješi srama, odnosno da ne dopusti da se osjeća nedovoljno vrijedan, odnosno važan! Dakle, u sramu čovjek osjeća jedino potrebu da se ne srami. Dakako, ta najosnovnija, I svakako očita činjenica potpuno jasno opisuje, odnosno objašnjava osjećaj srama.
Ukratko, u sramu postoji (neophodna) potreba čovjeka da bude – a zapravo da se osjeća – dovoljno vrijedan I važan!
U biti, dovoljno je uočiti tu činjenicu da čovjek tokom cijelog svog života uvijek I obavezno nastoji da bude – a zapravo da se osjeća – što vrjedniji I važniji! Dakako, to je moguće jedino zato što se čovjek ni u kom trenutku svog života ne želi sramiti. Usput rečeno, ta očita potreba čovjeka da ni u jednom trenutku ne osjeća sram – govori o tome da je čovjek u svakom trenutku sabran na svoju vrijednost I važnost! Odnosno, osjeća potrebu da u svakom trenutku svoju vrijednost I važnost mjeri sa svim drugim vrijednostima I važnostima – a što ga dovodi do toga da, dakako zbog stalnih neugoda, stalno osjeća sram!
SRAM JE OSJEĆAJ KOJI U SVAKOM TRENUTKU GOVORI ČOVJEKU TO KOLIKO JE (NJEGOV ŽIVOT) VRIJEDAN, ODNOSNO VAŽAN
Već ta neosporna činjenica da čovjek ni u jednom trenutku ne (po)želi osjećati sram – jasno govori da čovjek ima potrebu da u svakom trenutku osjeća da je dovoljno vrijedan, odnosno važan.
Kao osnovno, zahvaljujući osjećaju srama čovjek je u svakom trenutku sabran na svoje vrijednosti. Odnosno, stalno je sabran na pitanje da li su njegove vrijednosti dovoljno velike – dakako, u odnosu na nekoga ili nešto, no, I u odnosu na samoga sebe, odnosno na vlastite zahtjeve! Drugim riječima, čovjek stalno uspoređuje svoje vrijednosti sa vrijednostima, kako vlastitima, tako I onima koje nisu njegove. Jer dakako, zahvaljujući osjećaju srama čovjek si ne može dozvoliti da se u vezi bilo čega što smatra vrijednim I važnim osjeća nedovoljno vrijedan I važan. Drugim riječima, čovjeku je važno da u svakom trenutku osjeća to da je on, odnosno njegov život dovoljno vrijedan I važan.
Ukratko, osjećajući sram – dakle, to da nije dovoljno vrijedan, odnosno važan – čovjek je potaknut, a zapravo prisiljen da se bori za to da se, obavezno u svakom trenutku, osjeća dovoljno vrijedan, dakako života! Ne postoji taj trenutak u kojem bi čovjeku bilo nevažno to da li je dovoljno vrijedan I važan. Zahvaljujući osjećaju srama – kao nesvjesnoj spoznaji da nije dovoljno vrijedan I važan – čovjek je potaknut na to da reagira istog trenutka, čineći sve što najviše može kako bi bio što vrjedniji!
Sva bit je u tome da čovjek ne smije ni u jednom trenutku sebi dopustiti da se osjeća nedovoljno vrijedan I važan – pošto bi to značilo da mu život nije dovoljno vrijedan I važan!
OSJEĆAJ SRAMA JE ZADATAK ZA ČOVJEKA DA U SVAKOM TRENUTKU PAZI I BRINE DA MU ŽIVOT NE POSTANE NEVRJEDAN, ODNOSNO BEZVRJEDAN
Osjećaj srama (da)je zadatak čovjeku da stalno I vječito brine o svojoj vrijednosti I važnosti, odnosno da brine o tome da bude što vrjedniji I važniji. Jer, to je jedini način da spriječi da njegov život postane premalo vrijedan, odnosno važan.
Usput rečeno, kada čovjek u nekom trenutku ne bi brinuo o svojoj vrijednosti – zapravo bi to istog trenutka značilo da mu život više nije vrijedan, dakle, da ne želi živjeti!
U SVEMU ŠTO MISLI I RADI ČOVJEK IMA POTREBU DA SE OSJEĆA DOVOLJNO VRIJEDAN, A ZAPRAVO ŠTO VRJEDNIJI
Dovoljno je reći to da upravo svaka pomisao čovjeka sadrži, odnosno nosi u sebi zadatak, a zapravo potrebu čovjeka da bude dovoljno vrijedan, I svakako što vrjedniji.
Sve što čovjek misli I radi – misli I radi s potrebom da bude dovoljno vrijedno, odnosno da on sam bude dovoljno vrijedan, a zapravo da bude što vrjedniji!
Primjerice, čovjek osvaja planine zato što ga one posramljuju, što se naspram njih osjeća nedovoljno vrijedan I važan – odnosno zato da bi se mogao osjećati dovoljno vrijedan I važan!
SRAM SE ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE
Kao osnovno, sva vrijednost čovjeka – a zapravo njegovog života – u ostvarenim je željama I potrebama! S druge strane, sva nevrjednost, odnosno nedovoljna vrijednost čovjeka je u njegovim neostvarenim željama I potrebama.
Sav sram koji čovjek osjeća, I može osjetiti, vezan je za njegove želje I potrebe. Točnije, sram postoji jedino I isključivo zbog neispunjenih, odnosno nedovoljno ispunjenih želja I potreba čovjeka.
Pitanje srama – odnosno toga da li je čovjek dovoljno vrijedan ili nije – pitanje je ispunjenja upravo svake želje I potrebe čovjeka! Zbog toga čovjek obavezno brine o tome da svaku svoju želju I potrebu ostvari.
Usput rečeno, čovjeku nikako nije moguće da ispuni tu svoju potrebu da se uvijek osjeća dovoljno vrijedan, odnosno važan. Naime, sve vrijednosti čovjeka ni u jednom trenutku nisu dovoljne za ono što želi – a to je da bude bez neugode, odnosno nezadovoljstva, dakle da bude potpuno zadovoljan, I na kraju potpuno sretan! To što čovjek stalno I vječito, odnosno u svakom trenutku osjeća (jedva izdrživo) nezadovoljstvo – znak je njegove nedovoljne vrijednosti!