OSJEĆAJ PONOSA
Ponos je jednostavno osjećaj čovjeka da je vrijedan.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU PONOS U SMISLU VELIKOG ZADOVOLJSTVA SOBOM
Psiholozi definiraju ponos primjerice kao duboko zadovoljstvo I samopoštovanje, ili kao veliko zadovoljstvo sobom, ili kaoosjećaj vlastite vrijednosti, dostojanjstva I zadovoljstva sobom, itd. Uz definiciju, kao najosnovnije dodaju da je to osjećaj koji je proizašao iz spoznaje da se učinilo nešto pohvalno ili značajno, da se radi o (pretjeranoj) samouvjerenosti, da je to osjećaj veće vrijednosti, itd. Najtočnije rečeno, radi se o čistom kaosu nelogičnih, odnosno besmislenih tvrdnji na razini potpunog neshvaćanja psihologa toga što govore, odnosno što koja riječ znači.
PSIHOLOZI DEFINIRAJU, ODNOSNO ODREĐUJU PONOS POTPUNO NEODREĐENIM RIJEČIMA – A U OČITOM UVJERENJU DA (NJIMA) DAJU NAJTOČNIJE ODREĐENJE
Prije svega, preočito je da – u potpunom neshvaćanju toga što govore, odnosno što koja riječ znači – riječi duboko I veliko kojima definiraju ponos psiholozi shvaćaju kao da one točno I najtočnije određuju neku (samo njima znanu) mjeru!
Psiholozi u samoj definiciji određuju ponos riječima koje su u potpunosti neodređene. Dakle, koliko je veliko, odnosno duboko to zadovoljstvo u ponosu? Ako je već veliko I duboko – neizbježno postoji bar malo veće I bar malo dublje, a svakako može biti I bar malo manje veliko I manje duboko! Nadalje, to veliko I duboko može biti I puno veće I puno dublje, itd.
Usput rečeno, psiholozi daju do znanja da postoji I nekakvo malo te I plitko zadovoljstvo. Naime, ako postoji veliko I duboko – neizbježno postoji I malo I plitko zadovoljstvo! Ili ono ne postoji?! Ne zna se. Psiholozi ne otkrivaju tu tajnu. U svakom slučaju, jednako prečudno bi bilo to da ne postoji, kao I to da postoji.
Na kraju, sudeći po objašnjenju psihologa, ne postoji manji I veći ponos – odnosno manje I veće zadovoljstvo u ponosu! Nema sumnje da je za njih ponos jedino I isključivo velik, odnosno dubok. Nevjerovatno čudno.
Usput rečeno, redosljed vrijednosti za psihologe uopće ne postoji. Naime, oni sve osjećaje objašnjavaju u tom smislu da redosljeda vrijednosti uopće nema. A ako slučajno I navedu da neki osjećaj može biti slabiji I jači – dakle, ako I dopuste da postoji raspon u jačini nekog od osjećaja – tada to objašnjavaju na najnevjerovatnije moguće načine! U biti, svojim drugim tvrdnjama obavezno u potpunosti pobijaju tu mogućnost da osjećaji mogu biti I slabi I jaki, odnosno jači.
PSIHOLOZI SU ZADOVOLJSTVO PODIJELILI NA MNOŠTVO ČUDNIH ZADOVOLJSTAVA
Prije svega, lako je sa potpunom sigurnošću pretpostaviti da psiholozi ne znaju ništa o tome što su sve – što se tiče objašnjenja – učinili sa osjećajem zadovoljstva! Naime, ako se njihove najosnovnije tvrdnje o osjećaju zadovoljstva stave jedna uz drugu – moguće je samo čuditi se u kolikoj mjeri besmislenosti nemaju veze jedna s drugom! Dakle, za ponos tvrde da je to jedino veliko, odnosno duboko zadovoljstvo. No, time tvrde da malo, odnosno neko očito plitko zadovoljstvo uopće ne postoji, iako se zapravo ne zna da li postoji. Za sreću pak tvrde da je kratko zadovoljstvo. No, za to kratko zadovoljstvo – koje je po njima dakle u sreći – doslovno kažu to da se, najčudnijeg li čuda, jako razlikuje od zadovoljstva! Neosporno je da time ukazuju na to da postoji nekakvo pravo zadovoljstvo, te da su, po svemu sudeći, sva druga zadovoljstva – kriva zadovoljstva! No, o tome da postoji pravo I krivo zadovoljstvo – ne kažu ni riječi! Dakako, jer uopće nisu ni svjesni da su pronašli pravo I krivo zadovoljstvo. Odnosno, uopće nisu svjesni toga što govore.
PSIHOLOZI DIJELE SAVJETE LJUDIMA KAKO SE UPRAVLJA VLASTITIM PONOSOM
Pošto su psiholozi, dakako ironično rečeno, o ponosu saznali sve, pa I to kako se upravlja ponosom – red je da I druge ljude nauče tome! Između ostalog, ponos su podijelili na dobar I loš, odnosno zao – te na razuman I nerazuman! Pa na osnovu toga ljudima dijele savjete o tome da trebaju učiniti samo to da odbace loš, zao I nerazuman ponos – a da zadrže onaj dobar I razuman ponos! Dakle, ništa lakše za ljude nego igrati se, odnosno upravljati (svojim) osjećajima – dakle nečime što upravlja njima samima!
Na kraju, lako je zaključiti da nema toga što psiholozi ne znaju, kako o ponosu tako I o svim ostalim osjećajima Štoviše, oni sebe predstavljaju u znanju I moći kojima savršeno upravljaju vlastitim osjećajima – a što je, dakako, moguće jedino zato što, doslovno, ne znaju baš ništa o osjećajima!
PSIHOLOZI NIMALO NE SKRIVAJU DA IH UOPĆE NE ZANIMA DA SE BAVE ČINJENICAMA
Usput rečeno, kada bi psihologe I najmanje zanimali osjećaji – svakako se ne bi usudili dati jednu jedinu tvrdnju u koju nisu potpuno sigurni! Dakle, bili bi oprezni sa tvrdnjama, odnosno sumnjičavi. No, stvar je u tome da ne postoji tolika besmislenost koju nisu u stanju ustvrditi kao činjenicu. U biti, radi se o tome da govore, odnosno pišu na razini potpunog neshvaćanja što koja riječ znači.
Usput rečeno, ponos nije d(arov)an čovjeku da preispituje njegovu vrijednost – kao što to psiholozi izmišljaju – nego zato da bi čovjek uopće mogao (pre)živjeti!
B
DEFINICIJA OSJEĆAJA PONOSA
PONOS JE OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA, ODNOSNO UGODE ČOVJEKA ZBOG TOGA ŠTO SE OSJEĆA (DOVOLJNO) VRIJEDAN, ODNOSNO VAŽAN
Kao osnovno, ponos je osjećaj zadovoljstva, odnosno ugode čovjeka. Dakako, čovjek osjeća zadovoljstvo I ugodu zato što je zadovoljio, odnosno ostvario svoju želju ili potrebu. U suprotnom, kada ne ostvari želju ili potrebu – čovjek osjeća nezadovoljstvo, odnosno neugodu!
Jednostavno rečeno, ponos je osjećaj zadovoljstva čovjeka svojom vrijednošću I važnošću – dakle, time što osjeća da je vrijedan I važan!
ČOVJEK OSJEĆA DA JE VRIJEDAN – DAKAKO – U SLUČAJU KADA JE VRIJEDAN
U ponosu čovjek osjeća zadovoljstvo zbog toga što osjeća da je vrijedan I važan. Prema tome, ona najjednostavnija logika potpuno jasno upućuje na to da čovjek osjeća da je vrijedan I važan – odnosno, osjeća vlastitu vrijednost – zato što nešto radi, odnosno kada nešto radi! Naime, u slučaju kada ništa ne radi – ne osjeća se vrijedan, I ne može se osjećati vrijedan!
ČOVJEK OSJEĆA PONOS – ZATO ŠTO OSTVARUJE SVOJE ŽELJE I POTREBE
Prije svega, upravo sve što čovjek u svom životu radi, I moguće je da radi – to je da ostvaruje svoje želje I potrebe! Dakle, sve što čovjek radi u svom životu – odnosi se na ostvarivanje želja I potreba!
Najtočnije rečeno, čovjek osjeća ponos – dakle to da je vrijedan I važan – zato što ostvaruje svoje želje I potrebe! Prema tome, zato što ostvari svoju želju ili potrebu – odnosno kada je ostvari – čovjek osjeća da je vrijedan I važan! Dakako, pri tome osjeća zadovoljstvo – jer se radi o tome da je zadovoljio, odnosno ostvario neku od svojih želja ili potreba!
ČOVJEK OSJEĆA PONOS – ZBOG SVAKE OSTVARENE ŽELJE I POTREBE
Prije svega, čovjek osjeća ponos – u vezi svake ostvarene želje I potrebe, a što znači u vezi svakog zadovoljstva! Uostalom, to što je ponos osjećaj zadovoljstva – neizbježno znači da se ponos odnosi na svako (ostvareno) zadovoljstvo, dakle na svaku ostvarenu želju, odnosno potrebu! Naprosto, kako bi to bilo moguće da postoje neke posebne želje I potrebe kojima čovjek – u slučaju kada ih ostvari, dakle zadovolji – nije zadovoljan, odnosno zbog kojih se ne osjeća vrijedan?!
Usput rečeno, psiholozi upravo na taj nevjerovatno nelogičan, odnosno nevjerovatno besmislen način objašnjavaju ponos. Naime, oni tvrde da je ponos neko posebno zadovoljstvo, u smislu da je to (jedino) neko veliko zadovoljstvo! Dakle, ako je kristalno jasno da je zadovoljstvo ono što, dakako neizbježno, nastaje u slučaju zadovoljavanja bilo koje želje ili potrebe, kako je moguće da se čovjek ne ponosi svime što ostvari, odnosno zbog svakog ostvarenog zadovoljstva?!
Na žalost, a zapravo na užas, psiholozi ne shvaćaju ni ono što je najočitije I najlogičnije – a to je da je osjećaj ponosa (kao I ostali osjećaji) zakon za čovjeka! Naime, sudeći po njihovim tvrdnjama, psiholozima je ponos samo neka igračka kojom se vole igrati nagađanja I pogađanja koja su to velika, odnosno mala zadovoljstva.
PONOS SE ODNOSI – NA VRIJEDNOST, ODNOSNO NA VAŽNOST ČOVJEKA
Kao osnovno, čime se to čovjek može ponositi – nego time što je vrijedan, time što je ostvario nešto vrijedno I važno?! Odnosno, kako da se čovjek ponosi sobom – ako to nije zato što se osjeća vrijedan I važan?! Dakle, neosporno je da se ponos (čovjeka) odnosi na vrijednost, odnosno važnost čovjeka.
Sva bit osjećaja ponosa je u tome da čovjek osjeća ponos – dakle to da je vrijedan I važan – zbog svoje vrijednosti! A čovjek vidi, odnosno osjeća svoju vrijednost u upravo svemu što mu je vrijedno, odnosno važno u životu. Drugim riječima, čovjek vidi, odnosno osjeća vlastitu vrijednost – u svemu onome što ostvarivanjem svojih želja I potreba ostvari. Dakle, svaka ostvarena želja ili potreba za čovjeka predstavlja vrijednost – jer dakako da mu je vrijedna I važna! Naime, da mu neka želja ili potreba nije važna I vrijedna – kristalno je jasno, odnosno logično je da je ne bi ni (po)želio ni trebao!
Usput rečeno, I želje čovjeka – (samo) su potrebe! Naime, neosporno je da čovjek ima potrebu upravo svaku svoju želju ostvariti. Prije svega, čovjek želi jedino ono što mu je važno I vrijedno. Odnosno, potpuno je jasno da ono što mu nije vrijedno I važno – čovjek ni slučajno ne želi!
ČOVJEK SE OSJEĆA VRIJEDAN I VAŽAN – ZBOG SVEGA ŠTO POSTOJI NA SVIJETU, NO I ONOG ŠTO NI NE POSTOJI
Ukratko, upravo sve što postoji, štoviše I ono što ne postoji – čovjek može osjećati kao vlastitu vrijednost, te time I osjećati ponos!
Prije svega, vrijednost čovjeka je u onome što je, odnosno koliko je sam ostvario. No, što se tiče ponosa čovjek se osjeća vrijedan – osim s obzirom na vlastita ostvarenja – I na osnovu onoga što nema nikakve veze s njegovim djelovanjem! Između ostalog, čovjek osjeća vlastitu vrijednost I u vrijednostima drugih ljudi, primjerice sportaša, odnosno u njihovim vrijednostima. Naprosto, sva bit je u tome da čovjek osjeća ponos – na osnovu toga što je ostvario svoju želju, odnosno potrebu! Prema tome, dovoljno je da bilo tko, ili bilo što ostvari neku od njegovih želja ili potreba – pa da čovjek osjeti ponos!
Usput rečeno, ponos (kao I ostali osjećaji) nije pitanje toga što čovjek želi – nego je pitanje što osjećaj ponosa želi od čovjeka!
SVE ŠTO JE ČOVJEKU VRIJEDNO I VAŽNO U ŽIVOTU JE – ZADOVOLJSTVO
Kao osnovno, sve što čovjek u svom životu želi – to je zadovoljstvo! Drugim riječima, čovjek jedino želi biti zadovoljen – a što mu je moguće, dakako, jedino na način da ostvaruje svoje želje I potrebe! U tome je sav život čovjeka – da ostvaruje, odnosno zadovoljava svoje želje I potrebe! Jer dakako, u slučaju da čovjek to ne radi – života nema!
Čovjeku je u životu vrijedno I važno jedino to da ostvari, odnosno ostvaruje svoje želje I potrebe. Naprosto, ostvarivanjem želja I potreba – čovjek dobiva, odnosno ostvaruje ono što želi I treba! Primjerice, ostvarivanjem želje odnosno potrebe da ima obitelj, kuću, posao, novac, itd – čovjek naprosto ostvaruje to što želi I treba! No dakako, upravo sve ono što ostvari – to je ono što mu je vrijedno I važno! Dakle, to su njegove vrijednosti! Uostalom, ono što mu nije vrijedno I važno – čovjek ni ne pomišlja da želi ili treba! Usput rečeno, I želje čovjeka – načisto su potrebe!
Kao osnovno, upravo svakom ostvarenom željom I potrebom čovjek ostvaruje nešto što mu je vrijedno I važno – odnosno, ostvaruje svoje vrijednosti! Dakle, bez obzira da li je želju, odnosno potrebu sam ostvario, ili ne.
Između ostalog, čovjek se ponosi tuđim vrijednostima, dakle tuđim ostvarenjima, primjerice vrijednostima I ostvarenjima sportaša. Naime, sportaši ispunjavaju njegove želje I potrebe, dakle stvaraju mu zadovoljstvo, odnosno čine ga vrijednim I važnim. No dakako, u slučaju kada ti isti sportaši svojim djelovanjem ne ispunjavaju njegove želje, odnosno potrebe – čovjek se njima ne ponosi! Prema tome, sva bit ponosa je u tome da se čovjek osjeća vrijedan zbog svake svoje ispunjene želje I potrebe.
Ili to što mjesto rođenja, grad, državu, a na kraju I cijeli svijet čovjek osjeća kao vlastitu vrijednost – odnosno ponosi se time – naprosto je stvar toga što mu je sve to vrijedno, odnosno važno u životu! Drugim riječima, sve to čovjek osjeća kao ispunjenje svojih želja, odnosno potreba. Dakle, sva bit ponosa je u tome da čovjek osjeća da je vrijedan – time što svoju želju odnosno potrebu ima ostvarenu!
U DRUŠTVU DRUGIH LJUDI – ČOVJEK SAMO NASTOJI POKAZATI TO DA SE PONOSI SAMIM SOBOM
Prije svega, to što u društvu drugih ljudi čovjek nastoji pokazati I dokazati drugima da je vrijedan I važan – uopće ne znači da u toj prilici obavezno osjeća ponos! Naime, u toj prilici čovjek samo nastoji uvjeriti druge ljude da je vrijedan I važan. Štoviše, želi pokazati da je vrjedniji I važniji od drugih. Naime, to je jedini način da ne dopusti da se osjeća manje vrijedan u odnosu na druge – odnosno da se srami!
Usput rečeno, sve što čovjek u svom životu želi – to je da ostvaruje svoje želje I potrebe! A čovjek se svakako ne želi sramiti. No, to znači da u društvu drugih ljudi – a dakako I općenito u životu – čovjek neizbježno nastoji biti, odnosno pokazivati se kao vrjedniji I važniji od svih drugih!
U društvu drugih ljudi čovjek se takoreći naglašeno bavi vlastitim ponosom. Odnosno, stalo mu je do toga da druge ljude uvjeri da je vrijedan I važan. Usput rečeno, čini to samim ponašanjem, pazeći na to kako se ponaša, u smislu da pazi da to bude vrijedno I važno – no, čini to I hvaljenjem samoga sebe, dakle isticanjem vlastitih vrijednosti! No, u tim slučajevima čovjek se samo pravi vrijedan I važan. Dakle, samo se pravi da osjeća ponos.
Bit je u tome da u slučaju kada se čovjek ponosi pred drugim ljudima – da to ne znači da obavezno I osjeća ponos! No dakako, da li osjeća ponos u nekom trenutku dok se hvali – ovisi o svakoj želji I potrebi posebno! Dakle, svaku želju I potrebu koju je kroz hvaljenje ostvario – osjeća uz ponos! No, onu koju nije ostvario – u vezi nje nije osjetio ponos!
ČOVJEKU JE VRIJEDNO I VAŽNO – (SVE) ONO ŠTO MU JE KORISNO
Prije svega, dakako da je vrijedno – odnosno vrijednost za čovjeka – ono što mu koristi, ono što mu je korisno! Naime, sve ono što ostvarujući svoje želje I potrebe ostvari – primjerice obitelj, posao, kuća, novac, itd – čovjeku dakako koristi! Bez daljnjega, I ono najneznatnije ostvarenje – čovjeku je bar malo, odnosno bar trenutno korisno!
Usput rečeno, sve ono što za čovjeka nije vrijednost, što nije vrijedno – ono je što mu ne koristi, ono je što mu nije korisno (u životu)!
PONOS SE ODNOSI – NA DOVOLJNU VRIJEDNOST I VAŽNOST
Kao osnovno, u ponosu čovjek osjeća – najtočnije rečeno – (vlastitu) dovoljnu vrijednost, odnosno dovoljnu važnost! Naime, u ponosu čovjek svakako ne osjeća da je savršeno vrijedan I važan. Odnosno, čovjek se ne ponosi, I ne može se ponositi ako je premalo, odnosno nedovoljno vrijedan I važan.
Dakle, čovjek osjeća ponos jedino ako osjeti da je određena njegova vrijednost I važnost dovoljna, odnosno dovoljno velika.
SRAM JE OSJEĆAJ KOJI JE SUPROTNOST OSJEĆAJU PONOSA
Ukratko, radi se o tome da sram I ponos imaju u potpunosti suprotna određenja. Dakle, ponos je osjećaj (zadovoljstva) čovjeka da je dovoljno vrijedan I važan – a sram je osjećaj (nezadovoljstva) čovjeka da nije dovoljno vrijedan, odnosno važan!
Usput rečeno, primjerice u društvu drugih ljudi čovjek ima naglašenu potrebu da se ponosi, dakle da se pokaže I prikaže kao vrijedan, odnosno važan. A dakako, zato što bi se u suprotnom – dakle, radi se o suprotnosti – neizbježno osjećao nedovoljno vrijedan I važan, odnosno sramio bi se!
PONOS I ČAST SU USKO POVEZANI
Kao osnovno, ponos se odnosi na vrijednost čovjeka. Dok, čast se odnosi na zavrjeđivanje – dakle na to što je čovjek na osnovu svoje vrijednosti zavrijedio, odnosno zaslužio!
Upravo sve što čovjek ima ostvareno – dakako, ostvarivanjem želja, odnosno potreba – vrijedno mu je I važno, I svakako korisno! I, zbog tih vrijednosti koje ima (ostvarene) – čovjek osjeća ponos! No, u slučaju kada mu neka od tih njegovih vrijednosti posluži za to da ostvari novu vrijednost – a što se odnosi na to da ostvari novu želju ili potrebu – čovjek osjeća čast!
Ukratko, čovjek osjeća ponos zato što je ostvario svoju želju, odnosno potrebu – dok čast osjeća zato što je potvrdio (tu) svoju vrijednost! A, itekako shvatljivo I logično, čovjek potvrđuje svoju vrijednost na način što uvijek iznova ostvaruje svoje želje I potrebe.
C
SVRHA (OSJEĆAJA) PONOSA
SVRHA OSJEĆAJA PONOSA JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA OSTVARUJE SVOJE ŽELJE I POTREBE – ODNOSNO, DA SE OSJEĆA DOVOLJNO VRIJEDAN ŽIVOTA, TOGA DA (PRE)ŽIVI
Kao osnovno, ponos je jedan od osjećaja zadovoljstva, odnosno ugode.
Što se tiče svrhe, ponos je naprosto neophodna potreba čovjeka da – u cilju da (pre)živi – ostvaruje svoje želje I potrebe! A čovjek tu svrhu postiže iz potrebe, zbog potrebe da osjeća da je on sam, odnosno njegov život, dovoljno vrijedan I važan.
Dakle, preko osjećaja ponosa čovjek ostvaruje jednu od neophodnih potreba što se tiče opstanka, a koja se odnosi na to da ostvaruje svoje želje I potrebe. Da bi to činio čovjek je prisiljen na način da osjeća potrebu ponositi se samim sobom – dakle, osjećati sebe, odnosno svoj život kao vrijedan, odnosno važan!
Usput rečeno, za to što je čovjeku vrijedno, odnosno važno da (pre)živi – zaslužan je osjećaj ponosa! Odnosno, bez osjećaja ponosa čovjek – odnosno njegov život – ne bi bio važan I vrijedan!
PONOS ČOVJEKA JE – U ODNOSU NA ODREĐENU VRIJEDNOST – PROMJENLJIV
Kao osnovno, čovjek ima potrebu da osjeća ponos – dakle, da se osjeća dovoljno vrijedan I važan – u svakom trenutku! Dakako, to što čovjek ni slučajno ne dopušta sebi da se srami – dakle, da se osjeća nedovoljno vrijedan I važan – potpuno jasno govori o tome! Uostalom, kako da čovjek sebi dopusti da I na tren prestane ostvarivati svoje želje I potrebe?!
Ponos se, odnosno jačina ponosa – u odnosu na određenu vrijednost, dakle u odnosu na nešto određeno što je ostvarujući svoje želje I potrebe ostvario – kod čovjeka stalno mijenja! Štoviše, ono čime se čovjek u jednom trenutku ponosi – dakako, kao vlastitim ostvarenjem (želje ili potrebe) – već u sljedećem trenutku može mu biti nevrjedno I nevažno! Naprosto – vezano za to što je I koliko je u određenom trenutku čovjeku nešto vrijedno I važno – bit je samo u tome da li čovjeku nešto ili netko u određenom trenutku koristi, ili ne koristi! Dakako, za to da ostvari svoju želju ili potrebu.
Primjerice, čovjek se u jednom trenutku može ponositi određenim vlastitim znanjem – dakako, zato što mu je, u vezi određene želje odnosno potrebe, svakako u dovoljnoj mjeri, to znanje koristilo! No, već u drugom trenutku, samo ako mu to isto znanje u dovoljnoj mjeri ne koristi – čovjek se njime ne ponosi!
Usput rečeno, društvo je kao vrijednost prihvatilo mnogo toga što je u biti nevrjedno ili potpuno bezvrjedno, štoviše štetno. Naime, čovjeku uopće nije dovoljna stvarnost – dakle, ono što je u stvarnosti, ono što je dio stvarnosti – da bi se osjećao dovoljno vrijedan I važan, odnosno da bi mu život bio dovoljno vrijedan I važan! Čovjek je u stanju ponositi se na najnerazumnije načine, primjerice lažima, vrijednostima koje su na štetu prirodi, zdravlju, itd.
U biti, većina vrijednosti ovog čovjeka – u potpunosti je izvan stvarnosti! Katastrofalno uništena priroda kristalno jasno govori o tome.
NA PONOS ČOVJEKA PRISILJAVA – NEZADOVOLJSTVO
Upravo sve što čovjek u svom životu želi – to je zadovoljstvo, da bude zadovoljan, a na kraju krajeva da (na taj način) bude sretan! S druge strane, sve što čovjek u svom životu ne želi – to je nezadovoljstvo! To znači da sve što čovjek želi je da ostvari, I ostvaruje, svoje želje I potrebe – pošto je to (dakako jedini) način da ostvari, I ostvaruje, zadovoljstvo! Usput rečeno, zadovoljstvo čovjek osjeća kao ugodu – a nezadovoljstvo kao neugodu!
Naprosto, u vezi želja I potreba se radi o tome da čovjek nešto želi odnosno treba – a što znači da je nezadovoljen, odnosno nezadovoljan – kako bi ostvario ono što želi odnosno treba, I time bio zadovoljen, te osjećao zadovoljstvo! Prema tome, svako zadovoljstvo – pa tako I ono u ponosu – nastaje iz nezadovoljstva, odnosno zbog nezadovoljstva!
Ukratko, nezadovoljstvo je to što pokreće čovjeka. Naprosto, upravo sve što čovjek radi I misli – radi I misli zbog nezadovoljstva! Prema tome, svako zadovoljstvo koje čovjek (dakako ostvarivanjem želje odnosno potrebe) ostvari – primjerice sreću, slobodu, ponos, čast, itd – čovjek je ostvario zbog nezadovoljstva!
ZBOG NEZADOVOLJSTVA – ČOVJEK ŽELI BITI ŠTO PONOSNIJI
Svaki čovjek nastoji sebe, odnosno svoj život učiniti što vrjednijim I važnijim. Štoviše, u tom cilju čini sve što najviše može. Naime, nitko ne želi osjećati se manje vrijedan, odnosno nedovoljno vrijedan – a što je lako uočljivo u slučaju kada ljudi međusobno uspoređuju vlastite vrijednosti!
Prije svega, potreba čovjeka za ponosom dakako nije pitanje jedino uspoređivanja s drugim ljudima, odnosno takoreći natjecanja u tome tko je vrjedniji. U samoj biti, potreba za ponosom nema nikakve veze sa uspoređivanjem I natjecanjem sa drugim ljudima. Naime, čovjek se jedino silom prilika – a zapravo silom zakona, silom pravila u zakonu – uspoređuje s drugim ljudima! No, osnova ponosa je u neophodnoj potrebi čovjeka da ostvari, odnosno da ima ostvareno dovoljno vrijednosti – dakle, da ima dovoljno svega onog što mu vrijedi, odnosno koristi za to da (pre)živi!
Usput rečeno, zadovoljstvo – dakle, ostvarivanje želja I potreba – označava život! Naime, čovjek živi I preživljava na jedan jedini način – tako da ostvaruje svoje želje I potrebe! A da bi uopće (pre)živio čovjek se neizbježno mora voditi ciljem da želje I potrebe ostvaruje u što većoj mjeri, te time I da bude što zadovoljniji.
OSJEĆAJ PONOSA SE ODNOSI NA SVE ONO ŠTO JE ČOVJEKU VRIJEDNO, ODNOSNO VAŽNO ZA TO DA (PRE)ŽIVI
Sve ono što je čovjeku vrijedno I važno (u životu) – I čime se ponosi – vrijedno mu je I važno za to da živi, odnosno za to da preživi! Drugim riječima, čovjeku je vrijedno I važno upravo sve ono što mu je – makar samo na trenutak – I najmanje korisno! Prema tome, kada čovjek ima određenu želju, odnosno potrebu (za nečime ili za nekim), svakako nastoji ostvariti tu želju odnosno potrebu kako bi to što želi odnosno treba dobio, ostvario – a dakako, zato da bi dobio ono što mu treba, dakle nešto korisno!
Usput rečeno, mnoge vrijednosti čovjek naprosto izmišlja I umišlja. No, to čini iz razloga što mu te nepostojeće vrijednosti pomažu u tome da (pre)živi. Bez daljnjega, radi se o tome da bi bez njih teže živio. Naime, radi se o tome da bi teže ostvarivao svoje želje I potrebe, odnosno da bi želje I potrebe ostvarivao u manjoj mjeri.
Primjerice, bez laži čovjek uopće ne bi mogao (pre)živjeti! Naime, istina bi mu donosila previše neugode, odnosno nezadovoljstva. Bit je u tome da je čovjek u svakom trenutku jedva izdrživo nezadovoljan – dakle, jedva izdržava to što (već) osjeća mnoštvo neugoda! Bez daljnjega, da bi mogao izdržati svoje stalno I vječito nezadovoljstvo – čovjek je u potpunosti prisiljen lagati I sebe I druge, doslovno, najviše što može! U biti, čovjek ne laže sebe I druge – doslovno – isključivo u slučaju kada mu istina stvara zadovoljstvo, dakle kada mu ostvaruje želju odnosno potrebu! No, u slučaju kada mu istina stvara nezadovoljstvo – čovjek će se doslovno svim svojim silama truditi lagati!
Dakle, tolike (očite) laži kod čovjeka – odnosno u ovom društvu – samo su neophodan uvjet za to da bi čovjek uopće živio, odnosno preživio!
ČOVJEK OSJEĆA PONOS – ODNOSNO DA JE VRIJEDNO I VAŽNO TO DA (PRE)ŽIVI – U SVAKOM TRENUTKU
Čovjek ima potrebu da u svakom trenutku osjeća ponos – dakle, da osjeća to zadovoljstvo da je vrijedan I važan! Jer kada čovjek u nekom trenutku ne bi imao taj osjećaj – neizbježno bi se u tom trenutku osjećao ne(dovoljno)vrjedan I ne(dovoljno)važan! A to svakako nije u svrhu opstanka – pošto bi to značilo da ne ostvaruje svoje želje odnosno potrebe!
Bez daljnjega, svaka ostvarena želja I potreba – stvara čovjeku više različitih osjećaja! Točnije, jedna ostvarena želja ili potreba – neizbježno stvara čovjeku sve osjećaje zadovoljstva! Primjerice sreća, ponos, čast, radost, veselje, moć, sloboda, itd, sve su to osjećaji koje čovjek doslovno istovremeno osjeća u slučaju svakog pojedinog zadovoljstva – a što znači u vezi svake ostvarene želje, odnosno potrebe! Dakako, u onom trenutku kada je ostvari. Bit je u tome da svaki od tih osjećaja zadovoljstva ima takoreći svoje razloge nastajanja, a zapravo svoje uvjete da nastane.
Razlog, odnosno uvjet za to da čovjek osjeti ponos – dakle, da osjeti da je vrijedan I važan – je taj da osjeti da je ostvario svoju želju odnosno potrebu!
Usput rečeno, to da čovjek u svakom trenutku ima potrebu da osjeća da je dovoljno vrijedan I važan toga da (pre)živi – to je pravilo! Točnije, to je jedno od pravila zakona kojeg predstavlja osjećaj ponosa. No, svakako postoje iznimke u vezi tog pravila. Naime, mnoge ljude okolnosti dovedu do toga da više ne osjećaju tu potrebu da budu vrijedni I važni, a što znači da gube, ili da izgube volju za životom. No, bit je u tome da te iznimke ne utječu na svrhu pravila – a to je da osigurava opstanak čovjeka!
PONOS SE ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Ponos se (kao I ostali osjećaji) prije svega odnosi na želje I potrebe čovjeka. Usput rečeno, sve što čovjek u svom životu želi, odnosno treba – to je da ostvaruje svoje želje I potrebe!
Dakako, to što je čovjeku važno I vrijedno – dakle, sve ono čime se ponosi – odnosi se na sve ono što je ostvario zahvaljujući (ostvarenim) željama I potrebama!