OSJEĆAJ SREĆE
Sreća je naprosto osjećaj potrebe čovjeka da živi što bolje.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU SREĆU U SMISLU DOBROBITI, ODNOSNO BLAGOSTANJA
Psiholozi definiraju sreću primjerice kao subjektivnu dobrobit koja uključuje visoku razinu pozitivnih emocija, nisku razinu negativnih emocija I dugoročno zadovoljstvo životom. Ili kao subjektivno blagostanje koje obuhvaća dugotrajno životno zadovoljstvo, pronalazak smisla I ravnotežu pozitivnih I negativnih emocija. Ili kao osjećanje zadovoljstva zajedno sa težnjom da se živi život sa smislom, svrhom I dubinom. Ili kao kombinaciju pozitivnih emocija (radost, užitak), zadovoljstva životom I osjećaja smisla. Ili kao trajno, pozitivno emocionalno stanje koje obuhvaća smireno zadovoljstvo životom, ali I aktivno uživanje I postignuća (uključujući ugodne emocije, angažman I smisao). Ili kao naš doživljaj blagostanja. Ili kao trajno ugodno emocionalno stanje koje uključuje zadovoljstvo životom. Ili kao stabilan osjećaj unutarnjeg zadovoljstva I smisla (a ne konstantno stanje euforije). Ili kao stanje dobrobiti koja obuhvaća kvalitetno življenje života, sa svrhom I značenjem I dubokim zadovoljstvom, itd.
U biti, grubo rečeno, svaki psiholog ima svoju vlastitu definiciju sreće. No, psiholozi nekako uspijevaju shvatiti da je svaka ta definicija točna, štoviše bez I najmanje pogreške – unatoč tome što je očito da svaki od njih smatra da je njegova definicija bolja, odnosno potpunija! Jer dakako, u suprotnom ne bi imali potrebu da išta mijenjaju. No, već to pokazuje da psihologe – doslovno – uopće ne zanima što koja riječ znači! Uostalom, jedna jedina riječ kojom psiholozi definiraju sreću – doslovno – nema ni najmanje veze sa srećom! Govoreći o sreći – psiholozi se zapravo ni u najmanjoj mjeri ni ne bave srećom, odnosno osjećajem sreće! Jer naprosto, uopće se – ni u onoj najmanjoj mjeri – ne bave činjenicama!
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI SREĆU
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da budu u krivu.
Sva bit je u tome da tom nevjerovatno besmislenom teorijom da nije moguće dati jedinstvenu definiciju ni o jednom osjećaju – psiholozi sami sebi daju dopuštenje da se uopće ne bave činjenicama! Dakle, poslije te teorije psiholozi uopće ne moraju tražiti takoreći zajednički nazivnik u primjerima u kojima čovjek osjeća sreću, kao ni u vezi ostalih osjećaja. Odnosno, mogu se nabacivati tvrdnjama koje god im padnu na pamet. Na kraju, psiholozi se – bez daljnjega potpuno otvoreno – bave isključivo izmišljanjem!
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU SREĆU – KAO DA ČINJENICE NI SLUČAJNO NE POSTOJE
Prije svega, to što psiholozi rade to je, takoreći, nagrtanje riječi na jednu hrpu. Naime, u tome što govore I pišu činjenice ne postoje ni u onoj najmanjoj mogućoj mjeri. Naprosto, sve je u potpunosti izmišljeno I umišljeno – odnosno sve je u potpunosti besmisleno! U biti, radi se o tome da govore I pišu – doslovno – bez I najmanjeg obzira na logiku!
Primjerice, psiholozi objašnjavaju sreću na način da uopće ne odvajaju, odnosno ne razlikuju osjećaj sreće – dakle, to što čovjek osjeća u sreći – I stanje sreće, a koje se odnosi na neki zamišljeni sretan život! Stoga im se događa da ponekad imaju tvrdnje koje se odnose na osjećaj sreće, a ponekad o sreći tvrde u smislu da se uopće ne radi o osjećaju, nego jedino o (zamišljenom) stanju. Nadalje, tvrde da je sreća zadovoljstvo – koje se jako razlikuje od zadovoljstva! To je, usput rečeno, nedostižna tvrdnja što se tiče besmislenosti – no koju mnogim drugim tvrdnjama jedino oni nekako uspijevaju dostići! Tvrde I da je sreća često kratkotrajni osjećaj – dakle, u smislu da nije uvijek tako! Naime, mnogi psiholozi misle da se (ipak) radi o dugotrajnom osjećaju, pa stoga najviše iz predostrožnosti koriste riječ često. Uostalom, koristiti riječ često u objašnjavanju nekog osjećaja – nema nikakvog smisla! No, psiholozi svaki osjećaj već u samoj definiciji objašnjavaju upravo takvim riječima koje nemaju baš nikakvo određenje, pa time dakako ni smisao. Primjerice, za njih su svi osjećaji ili duboki, ili jaki ili intenzivni, ili kratkotrajni odnosno dugotrajni, itd. Štoviše, čak unatoč tome što za neke osjećaje tvrde čak I to da mogu biti I slabiji I jači. Dakle, kao da se (psiholozi) takmiče u tome tko će smisliti najbesmisleniju moguću tvrdnju.
Uglavnom, ne postoji ta tvrdnja psihologa koja ima I najmanje smisla. U biti, ne postoji ta riječ čije značenje psiholozi nisu u potpunosti izvrnuli.
PSIHOLOZI SE BAVE – DOSLOVNO – ISKLJUČIVO UNIŠTAVANJEM ČINJENICA
Naprosto, u njihovom svijetu bez činjenica – ni one najočitije I najvažnije činjenice za njih ne znače ništa! Bez daljnjega, njihovo bavljenje osjećajima na razini je potpunog neshvaćanja toga što govore – odnosno toga što koja riječ znači! Na kraju krajeva, to uopće nije čudno. Naime, čovjek je samo najobičniji mehanizam. Odnosno, samo je najobičnija životinja.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) SREĆE
SREĆA JE OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA I UGODE ČOVJEKA ZBOG POMOĆI – ODNOSNO ZBOG TOGA ŠTO OSJEĆA DA IMA POMOĆ
Prije svega, sreća je jedan od osjećaja zadovoljstva, odnosno ugode. Dakle, radi se o jednom od osjećaja koji nastaje u slučaju kada čovjek ostvari želju ili potrebu.
Naprosto, sreća je samo reakcija čovjeka na to što mu se pomaže. Odnosno, u vezi sreće riječ je samo o tome da je čovjek ostvario (određenu) želju odnosno potrebu – te osjeća zadovoljstvo iz razloga što je pri tom imao pomoć!!
Usput rečeno, sreća se – kao zadovoljstvo – mjeri (jedino) zadovoljstvom! To znači da što je čovjek zadovoljniji – da je neizbježno I sretniji.
Kada čovjek govori o tome koliko je sretan životom – zapravo govori o tome koliko je zadovoljan svojim životom! Naprosto, sreća je osjećaj zadovoljstva. Prema tome, zadovoljstvo je upravo sva pomoć – I time sva sreća – koju čovjek ima u životu! Dakle, radi se o tome da jedino I isključivo zadovoljstvo – pomaže čovjeku u životu! Uostalom, to je itekako shvatljivo ako se zna da do zadovoljstva čovjek dolazi tako da zadovoljava, odnosno ispunjava svoje želje I potrebe.
SREĆA SE ODNOSI – NA POMOĆ
Primjerice, u slučaju kada je netko imao sreću u nekoj nesreći, potpuno je jasno da se radi o tome da je imao sreću zahvaljujući nečemu ili nekome – dakle, zbog pomoći, uz pomoć nekoga ili nečega! Usput rečeno, ljudi u tom slučaju često zahvaljuju bogu (na pomoći).
Da je sreća pitanje pomoći – uopće ne može biti sporno! Naime, općepoznato je da u želji da budu sretni – a zapravo što sretniji – ljudi nastoje ostvariti što više vlastitih želja I potreba! Primjerice, nastoje osigurati sebi kuću, stvoriti obitelj, naći posao, skupiti što više novca, itd. Dakle, potpuno je očito I jasno da ljudi nastoje ostvariti (veću) sreću – uz pomoć onog što su ostvarili!
Sreća se odnosi na traženje, odnosno stvaranje boljeg života. U biti, bolji život I (veća) sreća svakako se mogu poistovjetiti. A bolji život čovjek može stvoriti jedino uz pomoć primjerice novca, obitelji, stana, itd! Prema tome, čovjek može doći do sreće – jedino uz pomoć toga što mu treba za bolji život! Dakle, za sreću – da bi osjećao sreću, da bi bio sretan, odnosno sretniji – čovjek treba pomoć! Uostalom, potpuno je očito I jasno da sve što čovjek u svom životu radi – to je da nastoji ostvariti ono što će mu pomoći da živi što bolje, I tako da bude što sretniji! Prema tome, sve što čovjek u svom životu ostvari – pomaže mu, dakako, u tome da bude sretan, odnosno sretniji!
ZAHVALJIVANJE JE POTVRDA TOGA DA JE ČOVJEK IMAO POMOĆ, ODNOSNO SREĆU
Prije svega, neosporno je da čovjek osjeća zahvalnost – odnosno zahvaljuje se nekome ili nečemu – isključivo na pomoći, odnosno zbog pomoći! Uz to, poznato je da je zahvaljivanje usko povezano sa srećom. Prema tome, te činjenice potpuno jasno upućuju na to da se sreća odnosi na pomoć.
Poznato je to da zahvaljivanje dovodi (čovjeka) do osjećaja sreće. Naime, neke religije – a uz to I psiholozi (vođeni zamislima tih religija) – savjetuju ljudima da u svrhu postizanja (veće) sreće budu što više zahvalni, dakle, da zahvaljuju (nekome ili nečemu), dakako, na onome što imaju! Naprosto, radi se samo o tome da kada čovjek zahvaljuje – dakako, na onome što već ima – da time sebi dokazuje, potvrđuje da već ima pomoć odnosno sreću, da je već sretan! Dakle, taj čin zahvaljivanja upućuje, odnosno dovodi čovjeka do sreće, dovodi ga do toga da osjeća sreću.
Usput rečeno, zahvalnost je – odnosno potreba za zahvaljivanjem – nešto što čovjek osjeća zbog pomoći koju je dobio! A pošto sreća nastaje u onom trenutku kada čovjek osjeti da ima pomoć – to znači da čovjek osjeća zahvalnost tek nakon sreće, nakon što osjeti sreću! Naime, nikako nije moguće da čovjek osjeti zahvalnost prije nego osjeti sreću, odnosno zadovoljstvo koje je u sreći – jer tek zadovoljstvo je znak da je zaista došlo do pomoći! Stoga, u slučaju kada se čovjek u ime ostvarenja (veće) sreće zahvaljuje nekome ili nečemu – dakako, na onome što ima – zapravo potvrđuje samom sebi da je već sretan! Dakle, zahvalnost je potvrda toga da čovjek ima sreću – odnosno, da je (već) sretan!
ČOVJEK OSJEĆA SREĆU – U SVAKOM ZADOVOLJSTVU
Prije svega, već sama definicija, odnosno određenje sreće kao (osjećaja) zadovoljstva – govori da se sreća odnosi na svako zadovoljstvo! Naprosto, potpuno je ludo pomisliti da se sreća – kao zadovoljstvo – ne odnosi na sva zadovoljstva! Naime, ako se zna da je zadovoljstvo osjećaj koji se javlja u slučaju zadovoljavanja, odnosno ispunjavanja želje ili potrebe – jasno je da nije moguće da postoje razna, štoviše nekakva čudovišna zadovoljstva, kao što to nevjerovatno besmisleno objašnjavaju psiholozi! Dakle, kako bi to uopće bilo moguće da čovjek nije sretan kada ostvari svoju želju I potrebu?! Odnosno, kako bi to bilo moguće da je čovjek zadovoljan – dakle zadovoljen (što se tiče njegove želje ili potrebe) – a da nije sretan?! Uostalom, koja bi to bila zadovoljstva – a zbog kojih čovjek nije sretan?! Bez daljnjega, radi se o načisto besmislenim pitanjima.
Sreću čovjeku stvara upravo svako zadovoljstvo – a što se, dakako, odnosi na upravo svaku zadovoljenu, odnosno ispunjenu želju I potrebu! Naprosto, radi se o tome da svaku svoju želju I potrebu čovjek ostvaruje zahvaljujući nekome ili nečemu, odnosno uz pomoć nečega, odnosno nekoga.
Usput rečeno, svaka ostvarena želja I potreba – čovjeku stvara više različitih osjećaja! Točnije, jedna ostvarena želja ili potreba – neizbježno stvara čovjeku sve osjećaje zadovoljstva! Primjerice sreća, ponos, čast, radost, veselje, moć, sloboda, itd, sve su to osjećaji koje čovjek doslovno istovremeno osjeća u slučaju svakog ostvarenog zadovoljstva – a što znači u vezi svake ostvarene želje, odnosno potrebe! Dakako, u onom trenutku kada je ostvari! Bit je u tome da svaki od tih osjećaja zadovoljstva ima takoreći svoje razloge nastajanja, a zapravo svoje uvjete da nastane.
Razlog, odnosno uvjet da čovjek osjeća sreću je pomoć – dakle, to što je ostvario želju, odnosno potrebu uz pomoć nekog ili nečeg, zahvaljujući nekome ili nečemu!
SVAKU SVOJU ŽELJU I POTREBU ČOVJEK NEIZBJEŽNO OSTVARUJE ZAHVALJUJUĆI NEKOME ODNOSNO NEČEMU
Prije svega, da bi čovjek uopće ostvario svoju želju odnosno potrebu – potrebna mu je pomoć! A pomoć nalazi, odnosno dobiva ili u onome što je ostvarujući svoje želje I potrebe otprije ostvario – ili pak u bilo čemu što postoji na ovome svijetu, štoviše I onom što niti ne postoji!
Radi se o tome da upravo svaka ostvarena želja, odnosno potreba – predstavlja pomoć, odnosno pomaže čovjeku, I time ga čini sretnim! Najtočnije rečeno, sve ono što ostvarujući svoju želju ili potrebu čovjek ostvari – pomaže mu za to da ostvari neku novu želju, odnosno potrebu! Primjerice, time što je ostvarenjem jedne želje, odnosno potrebe došao do novca, znanja, itd – taj novac, to znanje, itd pomaže mu za to da ostvaruje nove želje I potrebe! Naprosto, sva bit je u tome da svakom ostvarenom željom odnosno potrebom – čovjek pomaže samome sebi u tome da I dalje živi!
Ukratko, radi se samo o tome da upravo sve ono što čovjek ostvari, odnosno što ima ostvareno – predstavlja pomoć čovjeku! Dakako, za daljnji život – a zapravo za ostvarivanje novih želja I potreba kojima svoj život ostaruje!
POMOĆ ZA ČOVJEKA PREDSTAVLJA SVE ONO ŠTO NA SVIJETU POSTOJI, NO I ONO ŠTO NI NE POSTOJI
Dakle, da bi svoju želju, odnosno potrebu čovjek uopće ostvario – potrebna mu je pomoć! A pomoć čovjek u svom životu ima, točnije može imati, od svega onog što postoji, pa I onog što ni ne postoji. Prije svega, sve što posjeduje – primjerice znanje, sposobnost, obitelj, zdravlje, materijalna sredstva, itd – pomoć je čovjeku za to da (dalje) ostvaruje svoje želje I potrebe! Primjerice, čak I neznanje – u slučaju ako neku želju odnosno potrebu ostvari na taj način – predstavlja pomoć za čovjeka, dakle pomaže mu, štoviše itekako često! Neznanje upućuje čovjeka na to da primjerice vjeruje da je pametan I u slučajevima kada to nije, da je zdrav u slučaju kada nije, itd. Dakle, čovjek ostvaruje želju odnosno potrebu da se osjeća pametan, zdrav, itd – zahvaljujući neznanju, uz pomoć neznanja! A što se tiče onog što ne postoji dovoljno je reći da čovjek u itekako velikoj mjeri ostvaruje svoje želje odnosno potrebe – zahvaljujući umišljanju, izmišljanju, lažima, itd!
PRIJE SVEGA, SVAKA ŽELJA I POTREBA KOJU ČOVJEK SAM OSTVARI – POMAŽE MU U ŽIVOTU, I ČINI GA SRETNIM
Kao najosnovnije, u tome da ostvaruje svoje želje I potrebe čovjeku pomaže – točnije, može mu biti pomoć – upravo sve što na svijetu postoji, no I ono što uopće ni ne postoji!
Čovjek se prije svega oslanja na to da sam stvara, odnosno ostvaruje ono što će mu pomoći u daljnjem životu – dakako, u tome da ostvaruje svoje želje I potrebe!
Čovjek je sretan – zato što ima, odnosno što osjeća pomoć (u životu)! A sva pomoć koju čovjek ima u svom životu – odnosi se na pomoć za to da ostvaruje svoje želje I potrebe! Naime, ostvarivanje života čovjeka – svodi se na ostvarivanje želja I potreba!
Upravo sve ono što čovjeka čini sretnim – čini ga sretnim zato što u (svemu) tome vidi, odnosno osjeća pomoć! Dakle, u slučaju kada čovjek nabraja ono što ga čini sretnim – neizbježno će nabrajati ono što mu pomaže u životu, odnosno za život! Primjerice obitelj, novac, kuća, zdravlje, itd – očito je da se odnosi na ono što čovjeku najviše pomaže u životu, odnosno za život, za to da (uopće) živi! Prema tome, jasno je da je čovjek sretan zbog svega što ima (ostvareno) – jer u svemu tome vidi pomoć za svoj život!
Jednostavno rečeno, sva bit je u tome da svakom ostvarenom željom odnosno potrebom – čovjek naprosto pomaže samome sebi u tome da I dalje živi! Naime, sva je sreća čovjeka – u tome da živi, odnosno da preživi!
Usput rečeno, to što psiholozi nabrajaju novac, mir, zdravlje, itd – dakako da se odnosi na ono što čovjeku najviše pomaže u životu! No, s tim da psiholozi tvrde ono najbesmislenije moguće – da to što nabrajaju definira sreću! Dakle, iako ona najosnovnija I najjednostavnija logika govori da nabrajaju ono što tek dovodi do (osjećaja) sreće, do onoga što tek pomaže čovjeku da dođe do sreće, dakle do toga da osjeća sreću.
SVA JE SREĆA ČOVJEKA – ODNOSNO POMOĆ – U ISPUNJENIM ŽELJAMA I POTREBAMA
Kao osnovno, za čovjeka je sva sreća – dakle, sva pomoć – u ispunjenim željama I potrebama! To je nadasve logično I jasno – pošto (isključivo) ispunjavanjem želja I potreba čovjek ostvaruje život, odnosno živi! Prema tome, u slučaju ispunjenja (bilo koje) želje odnosno potrebe – čovjek obavezno osjeća sreću! Dakle, osjeća zadovoljstvo zbog toga što je imao pomoć ili od otprije ostvarene želje ili potrebe, ili od bilo čega što postoji I ne postoji – no, sretan je I time što mu ta ostvarena želja predstavlja pomoć za neku novu želju ili potrebu!
Logički gledano, čovjek treba pomoć, odnosno može trebati pomoć – jedino I isključivo iz razloga da ostvari ono što želi I treba, dakle da ostvari svoju želju ili potrebu! I, ako želju odnosno potrebu ostvari – čovjek osjeća sreću, dakako, iz razloga što je zadovoljan zbog toga što je imao pomoć!
U biti, sva sreća za čovjeka je u tome da što bolje I što više ostvaruje svoje želje I potrebe.
ČOVJEKU POMAŽU – DAKLE, ČINE GA SRETNIM – I SLUČAJNOSTI
Prije svega, uopće nije neophodno to da čovjek sam, dakle svojim djelovanje ostvaruje svoje želje I potrebe. Naime, želje I potrebe čovjeka ostvaruje – točnije, moguće je da ostvari – upravo sve što na svijetu postoji! Primjerice kiša, sunce, more, itd – sve to ostvaruje želje I potrebe čovjeka (za kišom, suncem, itd)! Nadalje, svakako to čine I životinje I biljke, te drugi ljudi. Dovoljno je primjerice da miris cvijeća čovjeka zadovoljava – I da mu želja, odnosno potreba bude ispunjena! Usput rečeno, u tom slučaju čovjek je sretan zbog cvijeća – iz razloga što je uz pomoć cvijeća ostvario svoju želju, odnosno potrebu. Dakle, čovjek je zahvalan cvijeću na ostvarenoj želji – odnosno na pomoći za ostvarenje želje – te zbog toga osjeća sreću!
Primjerice, u slučaju ako je čovjek naišao na miris cvijeća slučajno, dakle bez plana – radi se o slučajnosti! Dakle, čovjek je tada ostvario želju, odnosno potrebu slučajno. A dakako, ta slučajno ostvarena želja odnosno potreba – pomoć mu je da ostvari neku novu želju, odnosno potrebu, primjerice da ga (cvijeće) podsjeti na nešto ugodno.
Usput rečeno, one slučajnosti koje mu pomažu u životu čovjek često pripisuje bogu – dakle, smatra da mu je pomogao bog, te bogu I zahvaljuje na pomoći, odnosno na sreći!
ČOVJEK IMA POTREBU ZA SREĆOM – ZATO ŠTO JE NESRETAN
Prije svega, čovjek ne želi sreću zbog toga što se toga dosjetio, odnosno zbog neke slučajnosti. Naime, neosporno je da je čovjek prisiljen željeti sreću. Uostalom, to je kristalno jasno po tome što baš svaki čovjek na svijetu želi biti sretan. No, što drugo može čovjeka prisiliti na to da želi sreću – nego to što mu sreća nedostaje, dakle to što je nesretan?!
Štoviše, radi se o tome da je čovjek uvijek I vječito jedva izdrživo nesretan. Naime, čovjek u svakom trenutku jedva izdržava nezadovoljstvo – a što ga, posve logično, prisiljava da čini sve što može u cilju zadovoljstva, I time sreće! Dakle, zar bi čovjek zaista toliko želio sreću – odnosno zar bi u svakom trenutku činio sve što najviše može za sreću, za to da bude sretan – a da se ne radi o tome da je previše nesretan, odnosno da teško izdržava (svoju) nesretnost?!
Usput rečeno, jedino stalno I vječito stanje jedva izdržive nesretnosti može prisiliti čovjeka na to da živi na način da u svakom trenutku svog života želi biti sretan, te time I da čini sve što najviše može za to da bude sretan.
NOVAC VLADA SVIJETOM – (ISKLJUČIVO) ZATO ŠTO NAJVIŠE USREĆUJE ČOVJEKA
Očita je činjenica da novac vlada svijetom, odnosno ljudima. A to, prije svega, govori da je novac najveća sreća za čovjeka. Dakle, zar bi zaista čitav svijet imao novac kao najvažniji cilj – da se ne radi o tome da novac najviše usrećuje čovjeka?!
Usput rečeno, potpuno je jasno da u svijetu ne vlada ljubav – odnosno da novac više od ljubavi usrećuje čovjeka! Naime, zar je to samo neka slučajnost, odnosno samo neki hir što među ljudima vlada takav odnos u kojem se ljubav kupuje I prodaje?!
Prije svega, novac takoreći nema nikakve veze sa samim novcem. Naime, za čovjeka novac je jedino I isključivo pomoć za to da ostvaruje svoje želje I potrebe. A to znači da je novac takoreći postojao I prije nego što je nastao pravi novac. Odnosno, uvijek je I oduvijek postojalo nešto što je zamjenjivalo novac. Prema tome, novac je – najtočnije rečeno – jedino I isključivo pomoć, I time sreća za čovjeka!
ČOVJEK OSJEĆA SREĆU – U SVAKOM TRENUTKU
Prije svega, čovjek je u svakom trenutku prepun želja I potreba. S tim da želju odnosno potrebu čovjeka predstavlja upravo svaki I najmanji pokret, odnosno svaka riječ, štoviše svako slovo. Naprosto, radi se o tome da sve što je čovjeku imalo važno I vrijedno – predstavlja njegovu želju odnosno potrebu! No dakako, radi se o tome da se jedna takoreći uobičajena želja odnosno potreba čovjeka sastoji od mnoštva malih, zasebnih želja I potreba. Dakle, bit je u tome da jednom željom ili potrebom čovjek neizbježno ostvaruje mnoštvo takoreći manjih želja ili potreba. S tim da su I želje čovjeka – (samo) potrebe!
Bez daljnjega, čovjek ne može bez (osjećaja) sreće ni u najkraćem trenutku. Odnosno, u svakom trenutku čovjek osjeća sreću. U vezi toga dovoljno je reći da ne postoji ta pomisao ili taj pokret čovjeka koji nije u cilju postizanja sreće, dakle iz razloga da bude sretan.
No dakako, radi se zapravo samo o tome da čovjek u svakom trenutku ostvaruje svoje želje I potrebe, te da pri tom osjeća svaku pomoć, dakle sve ono što mu u tome pomaže, a što znači da osjeća sreću sa svakom ostvarenom željom I potrebom!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) SREĆE
SVRHA (OSJEĆAJA) SREĆE JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SVOJE ŽELJE I POTREBE OSTVARUJE NAJVIŠE I NAJBOLJE ŠTO MOŽE KAKO BI ŽIVIO ŠTO BOLJE – A ZAPRAVO DA BI UOPĆE MOGAO (PRE)ŽIVJETI
Zašto čovjek u svom životu prvenstveno – dakle, prije svega drugog – želi to da bude sretan? Odnosno, zašto čini sve što najviše može u svrhu da bude sretan? Dakako, zato što mu (jedino) sreća pomaže da (pre)živi. Zato što je u sreći – (sva) pomoć za čovjeka, za njegov život!
Usput rečeno, upravo svaki osjećaj djeluje u svrhu sreće, u svrhu toga da čovjek bude sretan. Drugim riječima, svaki osjećaj ima svrhu da pomaže čovjeku da ostvaruje svoje želje I potrebe – te da kao pomoć stvara sreću čovjeku, dakle čini ga sretnim!
Kao osnovno, čovjek živi, odnosno ostvaruje svoj život – jedino I isključivo na način da ostvaruje svoje želje I potrebe! To potpuno jasno govori da za život čovjeku pomaže jedino I isključivo to što ostvaruje svoje želje I potrebe! A na to ga prisiljava sreća, odnosno želja za srećom. Dakle, sreća prisiljava čovjeka na to da čini sve što najviše može kako bi bio što sretniji – odnosno, prisiljava ga da što više I što bolje ostvaruje svoje želje I potrebe – a čime ga, dakako, vodi zapravo prema tome da (pre)živi!
Zapravo, sreća takoreći nema za cilj da usreći čovjeka – nego da ga prisili na to da čini sve što može kako bi (pre)živio! Dakle, to što u ime sreće čovjek nastoji u životu ostvariti što više – a što se odnosi na to da želi što više I što bolje ostvariti I ostvarivati svoje želje I potrebe – to sreća čovjeka prisiljava da sam sebi pomaže u tome da (pre)živi! Naprosto, time što za glavni cilj u životu ima sreću – odnosno, to što se u životu vodi srećom, dakle željom da stvori što bolji život I time da bude što sretniji – čovjek naprosto jedino pomaže sam sebi u tome da (pre)živi! Prema tome, sreća pomaže čovjeku u tome – da čovjek pomogne sam sebi, dakako u tome da (pre)živi! Prema tome, sreća je samo pomoć, samo pomaže čovjeku. Takoreći, sreća nudi pomoć čovjeku da (pre)živi.
SREĆA JE – TAKOREĆI – SAMO MAMAC ZA ČOVJEKA KAKO BI SAM SEBI POMAGAO U TOME DA (PRE)ŽIVI
Bez ikakve sumnje, ljudi zamišljaju da će biti sretni, ili barem sretniji, ako primjerice ostvare mnogo novca, odnosno bogatstvo, itd. No, to I jeste cilj, odnosno svrha sreće – da zavodi čovjeka, da je čovjek poželi (više od svega drugog), nudeći mu sve ono što zamišlja!
Ipak, sreća je samo zadatak za čovjeka. Odnosno, time što mu nudi bolji život – sreća jedino prisiljava čovjeka na to da čini sve što najviše može kako bi živio bolje! A time što u svakom trenutku čini sve što najviše može kako bi živio bolje čovjek ne postaje ni najmanje sretniji – nego time jedino ostvaruje sve one želje I potrebe koje su mu neophodne za to (pre)živi! Drugim riječima, zahvaljujući sreći čovjek čini najviše što može u cilju ostvarivanja svojih želja I potreba – a što je naprosto uvjet za to da uopće (pre)živi!
Dakako, ne postoji to što bi čovjeku bilo dovoljno za sreću, za to da bude sretan. Jer, sreća se uopće ne odnosi na nekakav sretan, ili na sretniji život. Naprosto, time što čini sve što najviše može za sreću – odnosno za nekakav bolji život koji u sreći vidi – čovjek samo čini sve što može kako bi uopće mogao (pre)živjeti, dakle, kako bi ostvario uvjet za to da uopće (pre)živi!
SAV NAPREDAK OSTVAREN JE ZBOG SREĆE
Sav napredak čovjek je ostvario – uopće ne može biti sporno – jedino zbog sreće, dakle u cilju da bude (što) sretniji! Napretkom je došao primjerice do automobila, aviona, mobitela, interneta, itd.
Najtočnije rečeno, u cilju da bude (što) sretniji – dakako, ostvarujući svoje želje I potrebe – čovjek napretkom dolazi do onih ostvarenja koja mu u većoj mjeri pomažu u životu, dakle koja mu predstavljaju veću pomoć od one pomoći koju je imao dotad, prije tog ostvarenja! Dakako, ta veća pomoć koju je stekao napretkom – odnosi se na ono što čovjeku pomaže u ostvarivanje daljnjih, odnosno novih želja I potreba!
Dakle, napredak se odnosi na to da čovjek nastoji sebi u što većoj mjeri pomoći – dakako, za to da ostvaruje svoje želje I potrebe, te time I da (pre)živi!
NAPREDAK NE POMAŽE ČOVJEKU DA BUDE IMALO SRETNIJI
Kao najvažnije – napredak uopće ne pomaže čovjeku u tome da bude sretniji! Odnosno, ni jedna razina dosad ostvarenog napretka nije pomogla čovjeku u tome da bude imalo sretniji.
Čovjeku nije dopušteno da bude sretan. Štoviše, nije mu dopušteno da bude I malo sretniji. Naime, sreća čovjeku nije dana zato da bi bio sretan – nego jedino zato da bi, u želji da bude što sretniji, što je moguće više I bolje ostvarivao svoje želje I potrebe, a čime zapravo jedino ispunjava uvjet za to da uopće (pre)živi!
U biti, sreća zavarava čovjeka. Naime, čovjek se, doslovno, do krajnje mjere trudi odnosno muči u vezi ostvarivanja svojih želja I potreba – iz razloga što mu, čovjek tako osjeća, za to sreća nudi nagradu! Naime, čovjek osjeća da mu za taj trud sreća nudi život s manje truda – dakle, s manje muke I patnje! Odnosno, osjeća da mu nudi takoreći blagostanje. No, do toga čovjek nikad ne dolazi. Jer dakako, osnovni uvjet za to da čovjek (pre)živi je taj da, u tu svrhu (preživljavanja), u svakom trenutku čini sve što najviše može – dakako u tome da ostvaruje svoje želje I potrebe! Dakle, to što primjerice svaki bogataš čini sve da bi bio još bogatiji, ili to što I oni koji imaju najveću moć žele još veću moć, itd – kristalno jasno pokazuje da čovjeku nije dopušteno da u životu imalo stane, u smislu da je stekao dovoljno, te da misli da je zaslužio da samo uživa, dakle da bude sretan!
Ukratko, u svrhu toga da (pre)živi čovjeku nije dopušteno da ikad, odnosno da imalo stane u tome da se trudi da svoje želje I potrebe ostvaruje najviše što može. Naprosto, upravo svaki trenutak je presudan, odnosno moguće je da bude presudan u životu čovjeku. A to znači da u slučaju kada bi čovjek propustio ostvariti samo jednu svoju želju odnosno potrebu – dakle, u ime toga da to smije, da je to zaslužio – doveo svoj život u opasnost!
No dakako, radi se o tome da u slučaju kada bi to bilo pravilo da čovjek sebi može dopustiti da ponekad ne ostvaruje svoje želje I potrebe – točnije, da osjeća da ne mora u svakom trenutku činiti baš sve što najviše može u cilju ostvarivanja svojih želja I potreba – zbog toga što je svaki trenutak presudan, odnosno moguće je da bude presudan, čovjeka odnosno opstanka uopće ne bi bilo!
Usput rečeno, čovjek svakako ponekad osjeća dopuštenje da ne ostvari neku od svojih želja I potreba. Točnije, čovjek je ponekad prisiljen na to. No, na to ga može prisiliti jedino I isključivo nesreća – dakle, to što čovjek (iz)gubi volju za životom!
SVRHA SREĆE JE – DOSLOVNO – ZADOVOLJAVANJE POTREBA I ZAHTJEVA (VLASTITOG) TIJELA ZA OPSTANKOM
Kao osnovno, upravo sva sreća čovjeka je – dakako, posve logično – u tome da (pre)živi! Uostalom, govoreći o tome da mu je sreća najvažnija u životu – čovjek zapravo doslovno govori o tome!
Zadovoljstvo, odnosno osjećaj zadovoljstva (a jednako I nezadovoljstva) vezan je isključivo za tijelo, odnosno za tjelesne potrebe čovjeka. Drugim riječima, zadovoljstvo (I nezadovoljstvo) čovjek može osjetiti jedino I isključivo tijelom, preko tijela. A to potpuno jasno govori da se sreća – odnosno zadovoljstvo u sreći – odnosi jedino I isključivo na zadovoljavanje potreba tijela za opstankom!
Prije svega, razum čovjeka – što se tiče njegove funkcije shvaćanja, a ne toga što je dio tijela – svakako nema, odnosno ne može imati nikakvu potrebu za srećom, točnije, za zadovoljstvom u sreći! Naime, razum čovjeka uopće ni ne zanima što je sreća. Prema tome, preostaje jedino ta mogućnost da se zadovoljstvo, odnosno sreća odnose na tijelo čovjeka. Uostalom, razum (čovjeka) takoreći ne zanima doslovno ništa drugo osim toga da najpokornije slijedi zahtjeve osjećaja, odnosno da služi zahtjevima osjećaja – a što se zapravo odnosi na to da služi kao pomoć u potrebi tijela čovjeka za time da (pre)živi! Na kraju krajeva, osjećaji se odnose na (sve) životinje. A čovjek je samo životinja. Naprosto, da nije tako – svakako bi se vodio razumom! Dakle, ne bi dopuštao da ga vode osjećaji – štoviše, da ga vodi nešto o čemu ne zna doslovno ništa!
Prema tome, zadovoljstvo – dakle, nešto što se odnosi na zadovoljavanje – dakako da se može odnositi jedino na tijelo čovjeka! Dakle, radi se isključivo o zadovoljavanju želja I potreba tijela čovjeka – dakako, za opstankom!
Sreća se odnosi na sve životinje – dakle kako na čovjeka tako I na ostale životinje! A to itekako jasno upućuje na to da se sreća odnosi jedino na zadovoljavanje potreba tijela – dakako, za opstankom!
(SVI) LJUDI SU JEDNAKO SRETNI, ODNOSNO JEDNAKO NESRETNI
Prije svega, sreća dakako nije dana čovjeku da bude sretan, da postigne sreću, odnosno stanje sreće kojemu teži. Naprosto, čovjek je preko (osjećaja) sreće samo prisiljen uvijek I vječito nastojati da što više I bolje ispunjava svoje želje I potrebe, te time da ispunjava uvjete za to da (pre)živi!
Sreća je jednako dostupna svakom čovjeku na svijetu. Odnosno, u jednakoj mjeri je raspodijeljena na svakog pojedinca. Primjerice, siromah je u potpunosti jednako sretan, odnosno nesretan kao bilo koji drugi čovjek na svijetu. U vezi toga dovoljno je reći to da je siromah sretan kada ostvari malo, a bogataš za sreću mora ostvariti puno. A to, očito je, u potpunosti izjednačava njihovu moć da budu sretni, odnosno to koliko su sretni. Jednako tako bolestan čovjek je itekako sretan I sa malo nade u zdravlje – dok zdrav čovjek takoreći ni ne osjeća sreću u vezi svog zdravlja!
Ukratko, čovjek je u svakom trenutku svog života prisiljen činiti sve što najviše može za to da bude sretniji – a što u potpunosti izjednačava sve ljude što se tiče sretnosti (odnosno nesretnosti)! U biti, radi se samo o tome da je (svaki) čovjek u svakom trenutku jedva izdrživo nezadovoljan, a time I jedva izdrživo nesretan – te da je zbog toga naprosto prisiljen činiti najviše što može kako bi sebi u svakom trenutku barem malo olakšavao život! Dakle, radi se o jedva izdrživom nezadovoljstvu – odnosno o tome da u svakom trenutku čovjek ima mnoštvo, dakako neostvarenih, želja I potreba, te da je neophodno da ih, u cilju da (pre)živi, svakako što više I bolje ostvaruje!
Prema tome, u svakom trenutku svog života svaki čovjek do krajnjih granica čini sve što može za sebe, za svoju sreću – a zapravo za svoj život! A to znači se svi ljude jednako muče, I jednako pate u životu – odnosno, u jednakoj mjeri su sretni I nesretni!
ČOVJEK NE MOŽE BITI SRETNIJI (NEGO ŠTO JE)
Kada se gleda sreća čovjeka u odnosu na napredak – kristalno je jasno da čovjeku ni jedna razina napretka nije (bila) dovoljna da bi bio I malo sretniji! Usput rečeno, sav taj napredak stvoren je jedino I isključivo radi sreće – odnosno, zato da bi čovjek bio sretniji – a sve je to u potpunosti uzalud!
Primjer uzaludnosti napretka neosporno govori o tome da čovjek ne može biti sretniji nego što jeste. Naprosto, čovjek je osuđen na to da stalno I vječito trpi jedva izdrživu nesretnost – odnosno, osuđen je da zbog te jedva izdržive nesretnosti stalno čini sve što najviše može u cilju sreće, a čime zapravo čini to da uspijeva u tome da (pre)živi!
Dakle, to stanje jedva izdržive nesretnosti – odnosno jedva izdržive potrebe za srećom – jedino je, odnosno najviše je što čovjek može imati od sreće!
ČOVJEK JE POHLEPNO BIĆE – ZATO ŠTO JE SREĆA POHLEPNA, ODNOSNO NEZASITNA
Čovjek je pohlepno biće naprosto zato što ničime, odnosno nikako ne može udovoljiti sreći – dakle, zato što nikako, I ničime, ne upijeva biti (dovoljno) sretan!
Čovjeku ništa nije dovoljno da bi postigao sreću kakvu želi – a zapravo kakvu je prisiljen željeti, odnosno zamišljati I očekivati! Novac, moć, zdravlje, ljepota, pamet, itd – sve je to čovjeku, dakako unaprijed, premalo za sreću!
Usput rečeno, čovjek uopće nije svjestan da je tome tako. Dakle, uopće ne prestaje sa svojim besvjesnim djelovanjem traženja sreće. Uostalom – kao što to sreća, a zapravo objašnjenje sreće kristalno jasno prikazuje – čovjek je samo najobičniji mehanizam! Drugim riječima, čovjek je samo najobičnija životinja – I baš ništa više ili bolje od tog!