OSJEĆAJ STRAHA
Strah je naprosto samo osjećaj čovjeka da je u opasnosti.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU STRAH KAO ZAŠTITNU REAKCIJU ČOVJEKA
Psiholozi definiraju strah primjerice kao zaštitnu reakciju na opaženu prijetnju. Ili kao emocionalnu reakciju na prijetnju. Ili kao reakciju na opaženu stvarnu ili zamišljenu prijetnju opasnosti ili ozljedi. Ili kažu da je strah posljedica analize opasnosti, itd.
Bez daljnjega, tvrdnje psihologa o strahu se svode na to da si dopuštaju da govore što god im padne na pamet. Dakle, bez shvaćanja toga što zaista govore.
Usput rečeno, time što uopće ne shvaćaju da se bave znanošću, odnosno činjenicama – a zapravo ne shvaćajući što je to znanost I što su činjenice – psiholozi nastoje stranim riječima postići da njihove misli budu što dojmljivije, odnosno da zvuče što znanstvenije, dakle da što više odaju dojam da se radi o znanosti. Dakako, zato što tu nikakve znanosti nema.
PSIHOLOZI ZAPRAVO UOPĆE NITI NE POKUŠAVAJU DEFINIRATI STRAH
Psiholozi temelje svoje objašnjenje svakog od osjećaja na tvrdnji da su osjećaji složeni, kompleksni, apstraktni, pa da stoga uopće nije moguće dati jednu, odnosno jedinstvenu definiciju ni za koji pojedinačni osjećaj. Drugim riječima, o svakom osjećaju psiholozi imaju više definicija. Naime, kako kažu, definicija nekog osjećaja ovisi o pristupu, u smislu iz kojeg se kuta neki osjećaj promatra. Na kraju ispada da, iz kojekakvih razloga, o svakom osjećaju psiholozi daju, odnosno imaju, mnoštvo – dakako različitih – definicija!
Psiholozima očito nije ni na kraj pameti da se bave činjenicama. Tim nevjerovatno besmislenim objašnjenjem da osjećaji nemaju jedinstvenu definiciju zapravo su sebi dopustili da osjećaje objašnjavaju I definiraju kako god nekome od njih padne na pamet. Naprosto, uopće nije moguće da budu u krivu.
IAKO SU ČINJENICE O STRAHU OČITE I JASNE (SVAKOM ČOVJEKU) – PSIHOLOZI STRAH OBJAŠNJAVAJU KAO NEŠTO NESTVARNO
Prije svega, pošto psiholozi nemaju baš nikakvo znanje o osjećajima općenito – dakle, o njihovoj ulozi, odnosno o tome da predstavljaju zakone za čovjeka – to ih spriječava da I jedan pojedinačni osjećaj objasne imalo smisleno! Prema tome, čak I osjećaj straha – u vezi kojeg su činjenice doslovno potpuno očite I jasne, odnosno nedvosmislene – definiraju potpuno besmisleno! U biti, najtočnije je reći da se naprosto nabacuju tvrdnjama
Najosnovnija tvrdnja psihologa o strahu je, otprilike rečeno, ta da je strah mehanizam koji tijelo čovjeka priprema za borbu ili bijeg. No, na (svim) primjerima straha je potpuno očito I jasno da nikakva priprema ni borba ni bijeg u strahu ne postoji. Naime, zar se čovjek priprema za borbu ili bijeg primjerice u slučaju straha od vožnje avionom?! Naprosto, onaj tko se boji vožnje avionom – uopće se neće ni voziti avionom! Prema tome, uopće ne mora ni bježati ni boriti se. Jer, neosporo se radi o tome da kada osjeća strah da čovjek nije u opasnosti – nego jedino osjeća da opasnost za njega postoji! Najnevjerovatnije je to da psiholozi sami tvrde da strah pomaže čovjeku izbjeći opasnost – a da istovremeno tvrde I suprotno tome, dakle to da se u vezi straha ne radi o izbjegavanju opasnosti, nego objašnjavaju da u strahu čovjek osjeća da je u opasnosti! Dakle, psiholozi uopće nisu u stanju shvatiti što govore, odnosno što koja riječ znači. Naprosto, u vezi one najjednostavnije logike sve su takoreći pomiješali, sve su krivo zaključili, odnosno sve su krivo shvatili. Iako se, dakako, o nekakvom shvaćanju psihologa uopće ne može govoriti – pošto doslovno razaraju svaku činjenicu, a zapravo svaku normalnost! Odnosno, naprosto uništavaju svu logiku koja postoji!
Dakle, psiholozi negiraju, odnosno pobijaju čak I onu najosnovniju, I svakako općepoznatu, dakle svim ljudima poznatu činjenicu da se strah odnosi naprosto na osjećaj čovjeka da postoji (neka) opasnost za njega.
Strah se odnosi jedino I isključivo na shvaćanje čovjeka o tome da u vezi nekoga ili nečega postoji opasnost za njega. Dakako, strah se ne odnosi ni na izbjegavanje opasnosti. Naprosto, ne može biti jasnije, odnosno logičnije to da čovjek izbjegava opasnost – zbog straha! Dakle, ne u strahu – nego zbog straha! Pa prema tome, što se straha tiče, dakako da čovjek uopće ni ne pomišlja na borbu ili bježanje. Sve u svemu, umjesto znanja – odnosno, u ime znanosti – psiholozi nude čisti užas!
Usput rečeno, psiholozi vide svaki osjećaj, pa tako I strah, kao nešto što se čovjeku događa samo ponekad, odnosno rijetko. Ili, vide strah jedino kao stanje čovjeka u kojem se trese I znoji, itd. Dakle, kako je moguće da na takvim, odnosno toliko besmislenim tvrdnjama izgrade imalo smisleno objašnjenje, te na kraju I da definiraju smisleno strah ili bilo koji od ostalih osjećaja?!
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) STRAHA
STRAH JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA NEŠTO ILI NETKO PREDSTAVLJA OPASNOST ZA NJEGA
Kao osnovno, strah se odnosi na opasnost. Odnosno, čovjek osjeća strah – (isključivo) zbog postojanja opasnosti! Dakle, strah je osjećaj čovjeka da – u vezi nečega ili nekoga – postoji opasnost za njega!
Jednostavno rečeno, čovjek osjeća strah – od svega onog što ne želi! Točnije, osjeća strah od mogućnosti da mu se dogodi ono što ne želi. Na primjer, čovjek osjeća strah od vožnje avionom, od bolesti, od neuspjeha, itd.
Prije svega, svaki primjer straha jasno pokazuje da se strah čovjeka odnosi na sve ono što mu može – a ne mora – stvoriti neugodu! Prema tome, to što čovjek osjeća strah primjerice od vožnje avionom – radi se o pomisli, odnosno shvaćanju da bi, u slučaju kada bi se vozio avionom, moglo doći do neugode, dakle da postoji mogućnost da mu se dogodi nešto neugodno!
STRAH JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA MU NETKO ILI NEŠTO PREDSTAVLJA MOGUĆNOST DA DOŽIVI NEUGODU
Što se tiče definicije, strah je – najtočnije rečeno – osjećaj čovjeka da mu netko ili nešto predstavlja mogućnost da doživi neugodu! Naime, opasnost je – u smislu određenja, odnosno značenja (te) riječi – mogućnost da se dogodi neugoda! Dakle, osjećajući opasnost čovjek shvaća, a zapravo osjeća to da se – u vezi nečega ili nekoga – krije mogućnost da doživi neugodu!
Primjerice, čovjek osjeća strah od vožnje avionom neosporno zato što smatra da je to opasno za njega. No, tu opasnost dakako ne shvaća u smislu da bi obavezno doživio nesreću kada bi putovao avionom – nego samo vidi mogućnost da do nesreće dođe!
Usput rečeno, unatoč strahu čovjek se – štoviše, itekako često – izlaže opasnosti, kako namjerno tako I nenamjerno! Kada to čini namjerno – čini to osjećajem hrabrosti! No dakako, čovjek nije hrabar iz nekog hira – nego zbog koristi, odnosno potrebe! Naime, čovjek se (hrabro) izlaže opasnosti – u slučaju kada osjeća da je to jedini, odnosno najbolji način da ostvari ono što želi! No dakako, uz uvjet da mu se to isplati. Dakle, jedino ako osjeća da je ono što želi ostvariti vrjednije odnosno važnije od one neugode kojoj se izlaže, koju smatra mogućom da mu se dogodi.
U slučaju kada se čovjek izlaže nekoj opasnosti to ne znači da se obavezno pomirio s time da će doživjeti neugodu, odnosno da je spreman na neugodu. Jer, u vezi straha se radi samo o mogućnosti da do neugode dođe. Naime, čovjek se često izlaže opasnosti – a da se pri tom oslanja na mogućnost da do neugode ne mora doći, odnosno da neće doći. U tom slučaju – u kojem je čovjek uvjeren da, unatoč opasnosti, neće doživjeti neugodu – ne radi se o hrabrosti! No, često se radi o gluposti.
ČOVJEK OSJEĆA STRAH – (JEDINO) ZBOG NEUGODA
Kao osnovno, sve ono što čovjeka dovodi do (osjećaja) straha – odnosno, sve ono čega se čovjek boji, I čega se uopće može bojati – to su neugode! Drugim riječima, čovjek osjeća strah od svega onog što mu nije ugodno, dakle od onog što nije ugoda. Jer dakako, neugoda je osjećaj čovjeka da se muči, odnosno da pati.
Neugoda se odnosi na neostvarene želje I potrebe. Odnosno, neugoda nastaje zbog nezadovoljstva – dakle u slučaju (svake) nezadovoljene, neostvarene želje odnosno potrebe! Jer dakako, pošto se osjećaji odnose na tijelo čovjeka (a ne na razum) – nezadovoljenost čovjek, a zapravo njegovo tijelo, osjeća kao neugodu! Usput rečeno, kako bi to bilo moguće da se ugoda, odnosno neugoda – dakle, osjećaj ugode I osjećaj neugode – ne odnosi na tijelo (čovjeka)?! Prema tome, time što osjeća strah od neugode – čovjek zapravo osjeća strah od nezadovoljstva, od neispunjavanja želje odnosno potrebe!
PRIJETNJA JE – UKAZIVANJE NA POSTOJANJE OPASNOSTI
Prijetnja je – u smislu značenja (te) riječi – naprosto ono što ukazuje na opasnost, odnosno nešto što najavljuje opasnost, nešto što odaje, otkriva da opasnost postoji. Dakle, kada netko ili nešto prijeti čovjeku zapravo mu samo ukazuje, odnosno daje mu do znanja da postoji opasnost – dakle, da postoji mogućnost da doživi neugodu!
C
SVRHA (OSJEĆAJA) STRAHA
SVRHA OSJEĆAJA STRAHA JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA TAKO DA SVOJ ŽIVOT I OPSTANAK ČUVA OD OPASNOSTI, ODNOSNO OD UGROŽAVANJA
Kao osnovno, strah je jedan od osjećaja kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno neugode. Dakako, bori se na način da opasnost – te time I nezadovoljstvo odnosno neugodu – nastoji izbjeći najviše što može!
Strah nije osjećaj nezadovoljstva, odnosno neugode. Naime, osnovu svakog osjećaja nezadovoljstva I neugode čini neostvarena želja ili potreba – odnosno nezadovoljstvo I neugoda kao ishod neostvarene želje ili potrebe! No, u strahu čovjek ne osjeća nezadovoljstvo I neugodu. Naime, osjećajući strah čovjek svakako ne može osjećati to da je došlo do neostvarivanja želje ili potrebe – pošto osjeća tek to da mu netko ili nešto samo predstavlja mogućnost da do toga dođe!
Svrha straha je – kao osjećaja koji ukazuje na postojanje opasnosti – neophodna potreba čovjeka da se ponaša s obzirom na opasnost, odnosno da svoj život čuva od ugrožavanja! Uz napomenu da (riječ) ugrožavati znači – najtočnije rečeno – dovoditi u opasnost! Prema tome, strah je – moglo bi se reći – čuvar života čovjeka!
Prije svega, psiholozi općenito ne znaju, odnosno uopće ne shvaćaju što koja riječ znači. Dakle, uopće ne shvaćaju ni to što znači (riječ) opasnost, prijetnja, ugrožavanje a koje čine osnovu objašnjenja straha. Dakako da se poslije toga takoreći jedino nabacuju tvrdnjama u vezi toga što je strah.
Usput rečeno, to kako psiholozi objašnjavaju te riječi vezane za strah, te I sam strah – u nevjerovatnoj mjeri je kaosno, zbunjeno, dječje nesnalažljivo! Uostalom, vrlo je lako u današnje vrijeme provjeriti o kakvom se nevjerovatnom besmislu psihologa I psihologije radi.
SVRHA OSJEĆAJA STRAHA JE DA ČOVJEK IZBJEGAVA TO DA NJEGOVE ŽELJE ODNOSNO POTREBE BUDU NEOSTVARENE
Sav strah čovjeka – strah je od nezadovoljstva, a što znači od nezadovoljavanja, neispunjavanja želja I potreba, odnosno od neugode koju nezadovoljstvo stvara! Prema tome, strah je samo nastojanje čovjeka da, svakako u što većoj mjeri, izbjegava nezadovoljstvo – dakle, da izbjegava imati, odnosno osjećati svoje želje I potrebe neostvarenima, neispunjenima!
STRAH SE – KAO I OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Kao osnovno, strah se – kao I svaki od osjećaja – odnosi na želje I potrebe čovjeka! Drugim riječima, sve to čega se čovjek boji – dakle, sav strah koji osjeća – vezan je za to da li će ostvariti svoje želje I potrebe!
Dakako, strah se odnosi na neugode. A neugode su znak, odnosno ishod neostvarenih želja I potreba. Na kraju krajeva, to što čovjek osjeća strah za vlastiti život – osjeća strah da neće ostvariti svoju želju, odnosno potrebu da (pre)živi!
Sva bit, odnosno svrha osjećaja straha je u tome da omogući čovjeku – time što ga upozorava na postojanje opasnosti, a zapravo na to da se (svakako što je više moguće) čuva opasnosti – da što lakše I bolje ostvaruje svoje želje I potrebe! Jer, ostvarivanje želja I potreba – doslovno – ostvarivanje je života!
SVRHA OSJEĆAJA STRAHA JE DA ČOVJEKA U DOVOLJNOJ MJERI ČUVA OD OPASNOSTI
Najtočnije je reći da od opasnosti strah čuva čovjeka – odnosno njegov život I opstanak – u dovoljnoj mjeri! Jer dakako, strah ne može u potpunosti zaštititi čovjeka od opasnosti. Prije svega, čovjek nailazi na mnoge opasnosti na koje ga strah uopće ne upozorava, dakle u slučaju kada je prijetnja opasnosti potpuno skrivena! Osim toga, čovjek je često prisiljen djelovati unatoč opasnosti – dakle, prisiljen je suočavati se s opasnošću! Naime, čovjek je prisiljen na to da djeluje osjećajem hrabrosti – a što znači unatoč strahu, odnosno opasnosti! Usput rečeno, u tom slučaju osjećaj straha djeluje tek na način da čovjeka upućuje na to da, svakako što više, izbjegava ugrožavanje, odnosno da se u što manjoj mjeri izlaže opasnosti.
Prema tome, s obzirom na to da bez suočavanja sa strahom, dakle bez izlaganja opasnosti čovjek ne bi mogao u dovoljnoj mjeri ostvarivati svoje želje I potrebe – strah zapravo čuva čovjeka od opasnosti, takoreći, tek u dovoljnoj mjeri! Prema tome, strah ne dopušta čovjeku da se previše, odnosno u prevelikoj mjeri izlaže opasnosti.
ČOVJEK OSJEĆA STRAH U SVAKOM TRENUTKU
Kao što je to slučaj sa svim ostalim osjećajima – I strah čovjek osjeća u svakom trenutku!
Prije svega, pažnja je – odnosno osjećaj pažnje – znak postojanja straha! Dovoljno je reći to da u vezi svega što radi, te I u vezi svega što misli čovjek neizbježno pazi. Odnosno, ne postoji taj pokret ili pomisao na koju čovjek ne pazi – dakako, radi straha da ne pogriješi, kako se ne bi izložio opasnosti I mogućoj neugodi! Prema tome, to jasno govori da čovjek osjeća strah u svakom trenutku. Štoviše, u svakom trenutku čovjek je prepun straha, odnosno strahova. Jer dakako, čovjek je u svakom trenutku prepun želja I potreba.
PAŽNJA JE OSNOVNI ZNAK POSTOJANJA STRAHA
Kao osnovno, strah potiče čovjeka na pažnju. Dakle, čovjek neizbježno pazi na svaku opasnost (za koju zna), odnosno u vezi svake opasnosti. Jer dakako, čovjek ima potrebu da – što je moguće više – izbjegava opasnosti! Prema tome, sve dok traje opasnost – strah održava pažnju čovjeka na opasnosti koja mu prijeti!
Usput rečeno, upravo svaka nepažnja zapravo je dopuštanje ugrožavanja. No, to čovjek sebi ne može (namjerno) dopustiti!
STRAH NE SPRIJEČAVA ČOVJEKA U POTPUNOSTI DA SE IZLAŽE OPASNOSTI – NEGO GA SPRIJEČAVA DA SE PREVIŠE IZLAŽE OPASNOSTI
Kao osnovno, zbog straha čovjek ili izbjegava opasnost na koju je upozoren osjećajem straha – ili je spreman da (hrabro) u ime većeg, odnosno važnijeg cilja odluči da, koliko-toliko, djeluje unatoč opasnosti!
Osjećaj hrabrosti čovjeku je neophodan da bi (pre)živio. Štoviše, neophodan mu je u svakom trenutku. A to znači da je čovjek prisiljen u svakom trenutku koliko-toliko djelovati unatoč osjećaju straha, dakle unatoč opasnosti. Dakako, u smislu da mu se isplati takoreći žrtvovati u ime ostvarenja određene važne želje odnosno potrebe.
Usput rečeno, osjećaj hrabrosti je suprotan – dakle suprotnost – osjećaju straha! Naime, što je strah veći – to je hrabrost čovjeka manja, I obrnuto!