OSJEĆAJ ZALJUBLJENOSTI
Zaljubljenost je samo u tome da čovjek osjeća puno ljubavi.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU ZALJUBLJENOST U SMISLU IDEALIZIRANJA NEKE OSOBE
Psiholozi definiraju zaljubljenost primjerice kao intenzivno, strastveno emocionalno stanje privlačnosti prema drugoj osobi, obilježeno idealizacijom, praćeno euforijom, opsesijom I uzbuđenjem. Ili kao intenzivno prolazno emoionalno stanje koje karakterizira snažna strast, idealizacija partnera, I intenzivna čežnja za bliskošću, itd.
Uz to dodaju da je zaljubjenost početna faza ljubavi, da je intenzivnija od ljubavi, itd.
Uglavnom, u svemu tome što psiholozi kažu o zaljubljenosti – zapravo jedna jedina riječ nije na svom mjestu, odnosno nema nikakve veze sa zaljubljenošću!
PSIHOLOZI SE – DOSLOVNO – UOPĆE (NI) NE BAVE OSJEĆAJEM ZALJUBLJENOSTI
Prije svega, psiholozi nemaju baš nikakav, odnosno ničiji nadzor nad onime što rade. Dakako, to im daje slobodu da čine, odnosno da govore I pišu, što god požele.
To što psiholozi govore o osjećaju zaljubljenosti – doslovno – nema ni najmanje veze s osjećajem zaljubljenosti! Naprosto se radi o djelovanju psihologa bez ikakve samokontrole. Odnosno, svaki psiholog govori što god mu paše. No, pri tom se uopće, odnosno ni u onoj najmanjoj mjeri ne bave činjenicama! Dakako, to nije jedino u vezi (osjećaja) zaljubljenosti, nego u vezi svih osjećaja.
Psiholozi se zapravo, jedino I isključivo takoreći nabacuju riječima na jednu te istu hrpu. Doslovno, ne postoji ta (njihova) tvrdnja koju psiholozi sami ne pobijaju. Odnosno, ne postoji ta riječ kojoj nisu na sve moguće načine izvrnuli značenje odnosno smisao. U biti, radi se prvenstveno o tome da psiholozi negiraju odnosno pobijaju svu postojeću logiku – dakle, čak I onu najosnovniju I najjednostavniju! Naprosto, upravo sve je, od prve do zadnje riječi psihologa – zaista najblaže rečeno – u potpunosti besmisleno!
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) ZALJUBLJENOSTI
ZALJUBLJENOST JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA JE ISPUNJEN LJUBAVLJU PREMA NEKOME, ODNOSNO NEČEMU
U zaljubljenosti se radi naprosto o tome da je čovjek ispunjen ljubavlju – dakako, prema nekome ili nečemu!
U biti, radi se o tome da zaljubljenog čovjeka netko ili nešto ispunjava ljubavlju. Dakle, čovjek postaje zaljubljen – zato što ima razloga za to! A jedino moguće je da ga ljubavlju ispunjava – ono što ispunjava zapravo njegovu (bilo koju) želju ili potrebu, ili više njih!
Prema tome, čovjek je ispunjen ljubavlju – prema onome tko ili što mu ispunjava određenu želju odnosno potrebu!
Primjer zaljubljenosti čovjeka u mogućeg partnera doslovno kristalno jasno pokazuje, prije svega, to da se u zaljubljenosti radi o tome da je čovjek ispunjen ljubavlju, a zatim pokazuje I to da je čovjek ispunjen ljubavlju prema onome tko ili što ispunjava njegove želje odnosno potrebe. Dakle, neosporno je da se radi o tome da svatko bira za partnera nekoga tko ispunjava ono što on od partnera želi I treba – dakle, koji svojim karakteristikama ispunjava njegove želje I potrebe!
ZALJUBLJENOST ZNAČI BITI ISPUNJEN LJUBAVLJU – ODNOSNO, BITI SAV U LJUBAVI
Kada se uzmu u obzir riječi koje su izvedene iz osnovne riječi na isti način kao što je riječ zaljubljen izvedena iz riječi ljubav – shvatljivo je da riječ zaljubljenost znači ispunjenost ljubavlju, odnosno da se radi o tome da je zaljubljen čovjek sav u ljubavi!
Primjerice, kada se promatra odnos riječi magla I njene izvedenice zamagljen – a potpuno jednako je I sa riječi čudo I začuđen, riječi posao I zaposlen, riječi ludost I zaluđen, riječi strah I zastrašen, itd – lako se dolazi do zaključka da riječ zamagljen znači biti sav u magli, odnosno znači biti ispunjen maglom!
Dakle, shvaćanjem toga u kojem su odnosu temeljne riječi I njihove izvedenice – dolazi se do zaključka da riječ zaljubljenost može značiti jedino ispunjenost ljubavlju, odnosno biti sav u ljubavi! Uostalom, I samo po sebi je potpuno jasno, odnosno logično, da je zaljubljen čovjek ispunjen ljubavlju.
ČOVJEK JE ZALJUBLJEN U SLUČAJU KADA MU NETKO ILI NEŠTO U JAKO VELIKOJ MJERI ISPUNJAVA ŽELJU ODNOSNO POTREBU
Kao osnovno, u zaljubljenosti je riječ dakako o osjećaju – a ne razumu! Prema tome, ne može se govoriti u smislu da čovjeku nešto u potpunosti, dakle savršeno ispunjava želju ili potrebu. Odnosno, osjećajima čovjek takoreći otprilike procjenjuje da je njegova želja ili potreba ispunjena. U vezi toga dovoljno je reći to da zaljubljenost – dakako, kao I svi ostali osjećaji – postoji u jačini od najmanje pa do najveće! Dakle, čovjek je zaljubljen – odnosno osjeća se ispunjen ljubavlju – I kada osjeća da netko ili nešto ne ispunjava u potpunosti njegove želje I potrebe! U biti, moglo bi se reći da je čovjek zaljubljen u slučaju kada osjeća da mu netko ili nešto u jako velikoj mjeri ispunjava želju ili potrebu, odnosno više želja I potreba.
Primjerice, zaljubljenost čovjeka u mobitel koji posjeduje neizbježno slabi, postaje manja, manje jaka, ili nestaje, u slučaju kada se u ponudi pojavi neki napredniji mobitel – dakle koji čovjeka u većoj mjeri ispunjava, a zapravo koji u većoj mjeri ispunjava njegove želje I potrebe! Odnosno, zbog veće, jače zaljubljenosti – čovjek (potpuno) neizbježno osjeća potrebu za tim naprednijim mobitelom! Dakle, radi se o tome da postoji I manje jaka zaljubljenost, odnosno o tome da se zaljubljenost ne odnosi na potpuno ispunjavanje želja I potreba.
Usput rečeno, ta potreba čovjeka za onime tko ili štu mu u većoj mjeri ispunjava želje I potrebe – potpuno je neizbježna za čovjeka! Naime, radi se o neophodnoj potrebi čovjeka da što više I bolje ispunjava svoje želje I potrebe!
ČOVJEK JE ZALJUBLJEN – U SVE ONO ŠTO MU ISPUNJAVA MAKAR JEDNU JEDINU ŽELJU ODNOSNO POTREBU
Kao najosnovnije, upravo svaki osjećaj se odnosi na svaku pojedinu želju I potrebu čovjeka – pa tako I zaljubljenost!
Prije svega, svakom odraslom čovjeku je jasno, odnosno lako shvatljivo – pošto je, potpuno neizbježno, svatko osjećao zaljubljenost primjerice prema drugoj osobi u smislu partnerskog odnosa – da se zaljubljenost ne odnosi ni na ispunjavanje baš svih želja I potreba, a ni na njihovo savršeno ispunjavanje! Dakle, čovjek je zaljubljen (u drugu osobu) naprosto zato što u drugoj osobi vidi ispunjenje vlastitih želja I potreba u jako velikoj mjeri, u smislu da mu je to dovoljno, odnosno da ne treba – I ne želi, barem trenutno – više od tog!
Usput rečeno, zaljubljenost je – kao I ostali osjećaji – stvar trenutka! Odnosno, moguće je da u jednom trenutku postoji, a već u sljedećem trenutku ne postoji. Jer dakako, nešto što čovjeka u jednom tretnutku ispunjava – dakle, ispunjava neku njegovu želju odnosno potrebu – u drugom trenutku uopće ga ne mora ispunjavati! Primjerice, neko jelo može ispunjavati čovjeka, a zapravo njegove želje I potrebe – sve dok ga ne proba!
Kada je u pitanju zaljubljenost primjerice u drugu osobu u smislu (mogućeg) partnerstva – čovjek je zaljubljen u više takoreći stvari koje se odnose na tog partnera! Naime, čovjek bira partnera, odnosno živi s partnerom, na osnovu toga što partner (u jako velikoj mjeri) ostvaruje više njegovih želja I potreba. Dakle, radi se o tome da čovjek – što se tiče druge osobe – osjeća zasebnu zaljubljenost u svaku pojedinost koja ga ispunjava! Odnosno, zasebno osjeća zaljubljenost u vezi svake pojedine (u jako velikoj mjeri) ispunjene želje I potrebe.
Ukratko, sva bit je u tome da svaka pojedina želja odnosno potreba koju čovjek osjeća (u jako velikoj mjeri) ispunjenom – neizbježno dovodi čovjeka do toga da osjeća zaljubljenost prema onome tko ili što mu (određenu) želju ili potrebu (u velikoj mjeri) ispunjava!
Primjerice, čovjek može biti, štoviše stalno, zaljubljen u svoj stari mobitel – naprosto zato što mu ispunjava određene želje odnosno potrebe! Usput rečeno, čovjek u tom slučaju osjeća zaljubljenost isključivo u onom trenutku u kojem osjeti da mu je želja ili potreba ispunjena. Odnosno, moguće je da je čovjek zaljubljen u svoj mobitel samo zbog toga što mu mobitel ispunjava jednu jedinu želju ili potrebu. No dakako, što je ispunjenih želja I potreba više, odnosno, što su ispunjene želje I potrebe važnije čovjeku – zaljubljenost je jača, te je time čovjek I svjesniji svoje zaljubljenosti!
Bez dajnjega, čovjek može biti zaljubljen primjerice u drugu osobu – a da s tom osobom uopće ne poželi biti zajedno! Naime, radi se o tome da se zaljubljenost čovjeka odnosi na svaku pojedinu želju I potrebu. Dakle, nije neophodno – kao što se na primjeru zaljubljenosti u (mogućeg) partnera olako, odnosno lakomisleno može zaključiti – da je čovjek zaljubljen tek u slučaju ako mu netko ili nešto ispunjava više želja I potreba!
ČOVJEK OSJEĆA ZALJUBLJENOST – PREMA ONOME ŠTO GA ISPUNJAVA ZADOVOLJSTVOM
Kao osnovno, čovjek je zaljubljen – u ono što ga (u jako velikoj mjeri) ispunjava zadovoljstvom!
Naime, time što je čovjek ispunjen ljubavlju, odnosno zaljubljen u ono što mu (u jako velikoj mjeri) ostvaruje želje I potrebe – naprosto znači da je zaljubljen u ono što ga (u jako velikoj mjeri) ispunjava zadovoljstvom, pošto zadovoljstvo nastaje zadovoljavanjem odnosno ostvarivanjem želja I potreba!
Usput rečeno, čovjek može biti zaljubljen u sve ono što postoji, no I ono što ne postoji na ovom svijetu, dakle I na ono izmišljeno I umišljeno. Između ostalog to znači da može biti zaljubljen I u najmanje detalje nekoga ili nečega, odnosno da može biti zaljubljen u svaki dio samoga sebe!
LJUBAV JE VOLJA – A ZALJUBLJENOST JE ISPUNJENOST VOLJOM
Kao osnovno, čovjek može biti zaljubljen u sve što postoji na svijetu, pa I u ono što ni ne postoji, dakle u izmišljeno I umišljeno. Prema tome, osim u (druge) ljude I životinje, čovjek je zaljubljen primjerice u prirodu, automobile, sport, šetnje, itd. Odnosno, radi se naprosto o tome da je čovjek ispunjen voljom, da je pun volje za onime u koga ili u što je zaljubljen. A dakako, čovjek je pun volje za onime tko ili što ga u jako velikoj mjeri ispunjava – dakle, za onime tko ili što u jako velikoj mjeri ispunjava njegove želje odnosno potrebe!!
Primjer zaljubljenosti u drugu osobu – a svakako I svi ostali primjeri – itekako jasno pokazuje da je zaljubljena osoba (u jako velikoj mjeri) ispunjena naprosto voljom prema drugoj osobi! Dakle, naprosto ima veliku volju za drugom osobom. A dakako, u cilju da što bolje ostvari, I ostvaruje, svoje želje I potrebe.
U ZALJUBLJENOSTI ČOVJEK JE ISPUNJEN VOLJOM – A U LJUBAVI OSJEĆA KOLIKU-TOLIKU VOLJU
U odnosu na zaljubljenost, u ljubavi čovjek nije u jako velikoj mjeri ispunjen voljom – nego jedino osjeća takoreći koliku-toliku volju! Odnosno, osjećajući ljubav prema nekome ili nečemu – dakle volju – čovjek ne osjeća da ga netko ili nešto u jako velikoj mjeri ispunjava zadovoljstvom! Odnosno, ne osjeća to da netko ili nešto njegove želje ispunjava u (jako) velikoj mjeri!
Primjerice, to što (ponekad) zaljubljenost u braku s vremenom slabi – stvar je naprosto toga da čovjek prestaje biti u jako velikoj ispunjen voljom prema drugoj osobi – odnosno, druga osoba ga više ne ispunjava zadovoljstvom u jako velikoj mjeri!
Kao osnovno, to što je čovjek u zaljubljenosti ispunjen voljom – znači da je spreman učiniti gotovo sve što može da dođe do onog što mu ostvaruje želju odnosno potrebu! Točnije, čovjek je ponekad spreman zbog zaljubljenosti učiniti sve što može – no, pošto postoji I manje jaka zaljubljenost, u tom slučaju nije spreman na to da čini sve što može!
ČOVJEK OSJEĆA ZALJUBLJENOST U SVAKOM TRENUTKU
Bez daljnjega, čovjek je svjestan osjećaja zaljubljenosti jedino u slučaju krajnje jake zaljubljenosti. Naprosto, čovjek ne zna doslovno ništa o zaljubljenosti – odnosno, jedino je moguće da bude svjestan da je zaljubljen u slučaju kada ga taj osjećaj u velikoj mjeri zaokuplja!
Čovjek je zaljubljen – u svakom trenutku svog života! Naprosto, radi se samo o tome da čovjeka u svakom trenutku barem nešto ispunjava ljubavlju. Jer dakako, osjeća zaljubljenost – dakle to da je ispunjen ljubavlju – u slučaju kada mu netko ili nešto u velikoj mjeri ispunjava neku, odnosno bilo koju želju ili potrebu!
Prije svega, čovjek je u svakom trenutku prepun želja I potreba. Odnosno, u svakom trenutku ostvaruje više svojih želja I potreba! S tim da su I želje (čovjeka) – samo potrebe! Naime, upravo svaki I najmanji pokret, odnosno svaka pomisao, štoviše svaka riječ I svako slovo – (potpuno) neizbježno je želja odnosno potreba čovjeka! Jer dakako, pošto čovjek ne želi primjerice pogrešno izgovarati riječi, to znači da želi – dakle, radi se o njegovoj želji – da ne propusti ni jedno slovo! Odnosno, nije moguće da čovjeku bude nevažno koji pokret će u kom trenutku napraviti – a što znači da neizbježno želi baš onaj pokret koji napravi!
Prema tome, čovjek je zaljubljen, između ostalog, u svaki onaj detalj koji mu u jako velikoj mjeri ostvaruje određenu želju odnosno potrebu. Drugim riječima, čovjek je zaljubljen u svaki detalj koji ga u jako velikoj mjeri zadovoljava, dakle kojime je u jako velikoj mjeri zadovoljan. No dakako, čovjek nije svjestan značenja osjećaja zaljubljenosti, pa time nije svjestan tog osjećaja u slučaju kada njime nije u velikoj mjeri zaokupljen.
Naprosto, potpuno je jasno da je čovjek ispunjen voljom za nekime odnosno nečime u svakom trenutku. Odnosno, u svakom trenutku je ispunjen voljom za time da u potpunosti ispuni, I ispunjava, svoje želje I potrebe. U biti, dovoljno je reći to da je čovjek u svakom trenutku zaljubljen u svoj život.
C
SVRHA (OSJEĆAJA) ZALJUBLJENOSTI
SVRHA OSJEĆAJA ZALJUBLJENOSTI JE U TOME DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA NA NAČIN DA IMA VOLJU – DAKLE, DA NASTOJI – U ŠTO VEĆOJ MJERI ISPUNITI SVOJE ŽELJE I POTREBE, KAKO BI USPIO (PRE)ŽIVJETI
Ukratko, osjećajući zaljubljenost – dakako, u svrhu da se bori protiv nezadovoljstva I neugoda – čovjek naprosto nastoji doći do onoga tko ili što mu u potpunosti, a zapravo u jako velikoj mjeri, ispunjava želje odnosno potrebe!
Kao osnovno, čovjek je zaljubljen, odnosno osjeća zaljubljenost prema nekome ili nečemu što ga (u jako velikoj mjeri) ispunjava zadovoljstvom – dakle, prema onome što mu (u jako velikoj mjeri) ostvaruje želje I potrebe! Jer dakako, zadovoljstvo nastaje zadovoljavanjem, ostvarivanjem želja I potreba. Dakle, u zaljubljenosti se radi naprosto o tome da čovjek osjeća volju za nekim ili nečim – u neospornom smislu iz razloga da (is)koristi sve ono što mu u jako velikoj mjeri ostvaruje želje I potrebe!
Prema tome, čovjek je zaljubljen u (mogućeg) partnera, u mobitel, u sport, u šetnje, itd – dakle, ispunjen je voljom za svim tim – posve očito I jasno iz razloga da bi u što većoj mjeri ostvario određene vlastite želje I potrebe!
ZAJUBLJENOST IMA SMISAO, ODNOSNO SVRHU U TOME DA ČOVJEK IMA VOLJU – DAKLE DA NASTOJI – DOĆI DO ONOGA TKO ILI ŠTO MU OSTVARUJE ŽELJE I POTREBE
Time što je u zaljubljenosti čovjek ispunjen voljom za nekim ili nečim, prije svega znači da ima volju – dakle da nastoji – doći do onoga tko ili što mu ispunjava ono što želi I treba! Dakle, ispunjen je voljom da se bori za to da svoje želje I potrebe ostvari u potpunosti, a zapravo u jako velikoj mjeri.
Usput rečeno, slučaju kada čovjek ne bi osjećao zaljubljenost – dakle to da je ispunjen voljom – naprosto ne bi mogao biti ispunjen voljom za time da (pre)živi! Naime, bez daljnjega, da (pre)živi – čovjeku je za to neophodno da bude pun volje, da bude ispunjen voljom! Dakle, u smislu da volja čovjeka za životom uopće ne dolazi u pitanje.
ZALJUBLJENOST JE ZAHTJEV (ZA) ČOVJEKA DA U ŠTO VEĆOJ MJERI OSTVARUJE SVOJE ŽELJE I POTREBE
Radi se o tome da je osjećaj zaljubljenosti zahtjev za čovjeka. Drugim riječima, osjećaj zaljubljenosti je – baš kao I svi ostali osjećaji – zakon za čovjeka! Prema tome, to što je u zaljubljenosti čovjek ispunjen voljom za svime onime što u jako velikoj mjeri ispunjava njegove želje I potrebe, odnosno bilo koju njegovu želju ili potrebu – to stanje odnsono osjećanje predstavlja njegov zahtjev, odnosno zadatak da dođe do onoga tko ili što mu želje I potrebe ispunjava u jako velikoj mjeri!
Dakle, kao osjećaj volje zaljubljenost predstavlja nastojanje čovjeka da dođe do svega onoga što mu u jako velikoj mjeri ispunjava želje odnosno potrebe. Usput rečeno, kako bi to bilo moguće da svaki čovjek na svijetu posjeduje osjećaj zaljubljenost – a da se ne radi o zakonu, odnosno o zahtjevu, o zadatku za čovjeka?!
Kao osnovno, osjećaj zaljubljenosti je zakon za čovjeka, odnosno zakon u čovjeku. A to znači da je čovjek naprosto prisiljen slijediti svaki zahtjev tog osjećaja. Drugim riječima, u vezi osjećaja zaljubljenosti – a dakako, kao I uvezi svih ostalih osjećaja – čovjek djeluje u potpunosti mehanički! Odnosno, ponaša se – doslovno – kao najobičniji mehanizam! Uostalom, radi se o uvjetu za čovjeka da (pre)živi. Između ostalog, to znači da čovjek ni u najmanjoj mjeri nekom svojom voljom ne utječe na (svoj) osjećaj zaljubljenosti. A jednako je tako I u vezi svih ostalih osjećaja. Dakako, čovjeku je u potpunosti onemogućeno da se takoreći upliće u zahtjeve svojih osjećaja. Odnosno, nije mu dopušteno da u vezi osjećaja djeluje nekom vlastitom voljom, jer bi – bez shvaćanja toga što koji osjećaj znači odnosno predstavlja – zapravo istog trenutka uništio svoj život I opstanak! Štoviše, nastanak čovjeka se u tom slučaju uopće ne bi ni dogodio.
ZALJUBLJENOST SE – KAO I OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Kao I ostali osjećaji zaljubljenost se odnosi na želje I potrebe čovjeka. Drugim riječima, zaljubljenost je vezana isključivo za ostvarivanje želja I potreba – odnosno za ostvarivanje zadovoljstva, pošto je zadovoljstvo ishod ostvarene želje ili potrebe! Prema tome, sve što čovjek u životu želi je da ostvaruje svoje želje I potrebe, dakle da bude zadovoljan. Odnosno, zahvaljujući osjećaju zaljubljenosti čovjek želi biti zadovoljan u najvećoj (njemu) mogućoj mjeri.