OSJEĆAJ ŽALOSTI
Žalost je naprosto osjećaj neprihvaćanja.
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI OBJAŠNJAVAJU ŽALOST NA NAČIN DA TAJ OSJEĆAJ VEŽU UZ TUGU
Prije svega, neosporno je da se u vezi osjećaja tuge psiholozi bave, u samoj biti, isključivo primjerom gubitka voljene osobe – u kojem je, uz tugu, itekako uočljiva I žalost! Prema tome, zbog gubitka voljene osobe čovjek je – to cijeli svijet zna – I tužan I žalostan!
Psiholozi objašnjavaju žalost kao osjećaj koji je dio tuge, u smislu da je tuga vanjski izraz neugode zbog (kako kažu) gubitka, a žalost unutarnji. Odnosno, jednostavno kažu to da je tuga stanje gubitka, a da je žalost intenzivna reakcija na gubitak. Uz to govore I o tugovanju, za koje kažu da je vanjski, vidljivi proces izražavanja osjećaja gubitka.
Ukratko, psiholozi definiraju žalost kao reakciju na gubitak, u smislu da se žalost odnosi na to kako čovjek doživljava I preživljava gubitak, odnosno kako prolazi kroz razne faze, kao što su negacija, bijes, prihvaćanje, itd.
No, sve to što psiholozi govore o osjećaju žalosti – u potpunosti je izvan stvarnosti! Točnije rečeno, radi se o toliko besmislenim tvrdnjama I objašnjenjima koja bi jako teško nadmašilo mišljenje bilo kojeg čovjeka na svijetu koji se nikad nije pitao što je žalost. U biti, dakako da se psiholozi zapravo uopće ni ne pitaju što je žalost. Uostalom, jednako kako ih uopće, odnosno ni najmanje ne zanima objašnjenje ostalih osjećaja.
UPRAVO SVE ŠTO GOVORE (I PIŠU) O OSJEĆAJU ŽALOSTI – PSIHOLOZI SU U PUNOJ POTPUNOSTI IZMISLILI
Kao osnovno, osjećaj žalosti nema – doslovno – ni najmanje veze s onime što psiholozi govore baveći se tom temom! Najtočnije rečeno – psiholozi se uopće odnosno ni najmanje ne bave osjećajem žalosti! No dakako, jednako kako se ne bave ni ostalim osjećajima.
Nije potrebno posebno naglašavati to da ni tuga nema nikakve veze sa time kako je psiholozi objašnjavaju I definiraju – odnosno da je nevjerovatno besmileno tugu objašnjavati kao gubitak! Uostalom, kako da psiholozi shvate bilo što kada ne shvaćaju ono prvenstveno I najosnovnije – da riječi imaju svoje značenje! Naime, sav njihov rad – doslovno – na razini je potpunog neshvaćanja toga što koja riječ znači, odnosno što govore!
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) ŽALOSTI
ŽALOST JE OSJEĆAJ ČOVJEKA DA NE PRIHVAĆA – ODNOSNO DA MU JE TEŠKO PRIHVATITI – ONO ŠTO NIJE ONAKO KAKO ŽELI
Prije svega, lako je shvatiti to da čovjek uopće ne prihvaća – ili ne prihvaća isti čas – ono što ne želi, odnosno ono što nije onako kako želi, ono što nije po njegovoj želji! Dakle, čovjek ili uopće ne prihvaća – ili mu je teško prihvatiti to što ne želi! No dakako, kako bi to bilo moguće da čovjek poželi da prihvati – nešto što ne želi (prihvatiti), dakle nešto neželjeno?!
Kao osnovno, žalost se odnosi na to da čovjek ne prihvaća, odnosno da – ako već mora, dakle ako je prisiljen – teško prihvaća upravo sve ono što nije onako kako želi!
Primjerice, u vezi smrti voljene osobe, time što osjeća žalost – čovjek zapravo ne prihvaća, odnosno teško prihvaća takvo stanje stvari (koje ne želi)! Ili, čovjek osjeća žalost, odnosno žali – dakle, ne prihvaća odnosno teško prihvaća – u vezi svega onog u čemu je pogriješio, dakle zbog svega onog što nije učinio onako kako želi! Takav takoreći stav, odnosno takvo djelovanje čovjek ima zahvaljujući osjećaju žalosti.
Usput rečeno, dakako da to nije volja ni želja, odnosno svjestan odabir čovjeka – nego nešto što čovjek čini nesvjesno! Odnosno, radi se o pravilu kojeg se čovjek drži a da toga nije ni svjestan – dakle, nešto što obavlja načisto mehanički!
TIME ŠTO ŽALI ČOVJEK NE PRIHVAĆA, ODNOSNO TEŠKO PRIHVAĆA ONO NEŽELJENO – ALI I MOGUĆNOST DA DO NEŽELJENOG UOPĆE DOĐE
Osjećajući žalost – odnosno time što žali – čovjek ne prihvaća, odnosno teško prihvaća ono neželjeno! No, to što ne prihvaća ili teško prihvaća neželjeno – znači da ne prihvaća ili teško prihvaća I to da do neželjenog uopće dođe!
Primjerice, zbog toga što žali svoje dijete – dakle, zato što ne prihvaća neželjeno – roditelj pazi na svoje dijete! Dakle, time što žali svoje dijete roditelj ne dopušta da se djetetu dogodi nešto loše – odnosno, ne prihvaća, ili teško prihvaća tu mogućnost da se njegovom djetetu dogodi nešto što ne želi!
U ŽALOSTI, ODNOSNO ŽALJENJU – ČOVJEK ŽALI, DAKLE ŽAO MU JE
Kao osnovno, osjećati žalost, odnosno žaljenje – znači žaliti! A kada čovjek žali – znači da mu je žao! Prema tome, žalost se svakako odnosi na to da čovjek žali, odnosno da mu je žao. Dakle, time što osjeća žalost, čovjek osjeća žaljenje, osjeća da žali, osjeća da mu je žao.
Primjerice, kada čovjek žali nekoga – to znači da mu je žao nekoga, da osjeća žalost zbog nekoga! I, time što mu je žao nekoga – a što je, dakako, moguće jedino iz razloga što se taj netko muči, odnosno što pati – čovjek neosporno pomišlja da bi želio da se taj netko ne muči I da ne pati! Jer dakako, čovjek ne prihvaća, ili teško prihvaća ono neželjeno..
Usput rečeno, čovjek ne žali svakoga, odnosno bilo koga. U tom slučaju kada ne žali nekoga, radi se o tome da dopušta da se taj netko muči I da pati. A to je pak moguće samo iz razloga što misli da je taj netko to zavrijedio!
ŽALOST ČOVJEKA SE – DAKLE NEPRIHVAĆANJE – ODNOSI NA MUKU, ODNOSNO NA PATNJU
Kada čovjek osjeća žaljenje – dakle, kada žali sebe, ili bilo koga drugog – čovjek zapravo ne prihvaća to da se (on ili netko drugi) muči, odnosno da pati!
Primjerice, kada čovjek žali zbog nečeg (u životu), zbog nekog događaja, naprosto se radi o tome da ne prihvaća, ili teško prihvaća to što se dogodilo – a dakako, zapravo ne prihvaća ili teško prihvaća muku I patnju koju zbog tog osjeća!
Jednako tako, u slučaju kada netko žali primjerice prosjaka – zapravo osjeća da mu je teško prihvatiti muku I patnju prosjaka!
ŽALBA JE – ODNOSNO ŽALBA OZNAČAVA – PRIGOVOR
Kao osnovno, žalba se – odnosno podnošenje žalbe – odnosi na prigovor!
To što čovjek podnosi žalbe – dakle, jasno je da se žali – očito je da se radi o tome da je protiv nečega, odnosno da nešto ne prihvaća! U biti, očito je da želi da (se) nešto promijeni, odnosno ispravi.
Ukratko, osjećajući žalost, odnosno žaljenje, čovjek u biti ima prigovor. A prigovor čovjeka se događa – odnosno može dogoditi – jedino u slučaju kada nešto ne prihvaća, kada ne prihvaća određeno stanje stvari!
Usput rečeno, prigovor čovjeka može imati samo jedan smisao – želju čovjeka da promijeni, odnosno ispravi ono u vezi čega prigovara!
Na kraju, jasno je da se radi o tome da čovjek neizbježno ima prigovor u vezi svake muke, odnosno patnje – a dakako, jedino je moguće, iz želje da (se) takvo stanje ispravi!
ŽALOST SE MOŽE OBJASNITI I KAO PROTIVLJENJE I NESLAGANJE
Kada se uzmu u obzir primjeri osjećaja žalosti, nameće se shvaćanje da se žalost može objasniti – osim kao neprihvaćanje – I kao protivljenje, odnosno kao neslaganje! U biti, sve te riječi u jako velikom dijelu, odnosno u jako velikoj mjeri imaju isto značenje. Naime, to što čovjek ne prihvaća nešto, odnosno što se ne slaže s nečim – dakako da se radi o tome da se protivi nečemu! No, riječ neprihvaćanje donekle točnije određuje to na što se žalost odnosi kada se uzmu u obzir primjeri žalosti.
C
SVRHA (OSJEĆAJA) ŽALOSTI
SVRHA OSJEĆAJA ŽALOSTI JE DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODE TAKO DA NASTOJI PROMIJENITI, ODNOSNO ISPRAVITI (SVE) ONO ŠTO JE PROTIV NJEGOVIH ŽELJA I POTREBA – ODNOSNO PROTIV TOGA DA (PRE)ŽIVI
Prije svega, žalost nije osjećaj nezadovoljstva – nego osjećaj kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno protiv neugoda koje mu nezadovoljstvo stvara!
Naprosto, u osjećaju žalosti stoji volja čovjeka da promijeni, odnosno da ispravi sve ono što nije onako kako želi I treba. Naime, time što ne prihvaća takoreći stanje stvari, odnosno što se protivi određenom stanju stvari – neizbježno se radi o tome da čovjek zapravo želi to stanje stvari promijeniti. Točnije, želi ga ispraviti.
Primjerice, kada je čovjeku žao zbog nečega što je učinio – očito je da misli da je pogriješio, odnosno da se kaje što nije učinio nešto drugo! Dakle, kada čovjek žali što nije onako kako želi – dakako da to znači da želi promijeniti, odnosno ispraviti neželjeno!
Prema tome, osjećaj žalosti je neophodna potreba čovjeka da nastoji ispraviti sve ono što nije onako kako želi I treba – dakako, isključivo u smislu da ispuni svoje želje I potrebe, a time I potrebu za time da (pre)živi!
LJUDI SE JASNO IZJAŠNJAVAJU O TOME ŠTO JE ŽALOST
Primjerice, u slučaju kada ljudi razgovaraju o tome da li im je žao zbog nečega (u životu) – ponekad znaju reći da ne bi ništa mijenjali, ili pak da bi rado nešto promijenili! Odnosno, kada se pitaju da li bi rado nešto promijenili (u životu) – ponekad odgovore da im nije žao ni zbog čega!
Dakle, ljudi posve jasno – no, svakako I potpuno nesvjesno – govore o tome da se u vezi žalosti radi o želji čovjeka da nešto promijeni, a zapravo ispravi!
ČOVJEK OSJEĆA ŽALOST – ODNOSNO ŽALI – ZBOG NEUGODA
Kao osnovno, čovjek osjeća žalost jedino I isključivo zbog nezadovoljstva, odnosno zbog neugoda – dakle, zbog nezadovoljenih, neispunjenih želja I potreba! Drugim riječima, čovjeku je žao što se – zbog neugode, odnosno u neugodi – muči I pati! Prema tome, to što čovjek žali primjerice zbog vlastitih napravljenih pogrešaka – žali dakako zbog neispunjenih želja I potreba, odnosno žali što nije ostvario želje I potrebe! Zapravo, žali samoga sebe zbog toga što se, zbog neugode, muči I pati. Jednako tako, kada netko žali primjerice prosjaka – žali iz razloga što mu je teško gledati, a zapravo prihvatiti to što se prosjak muči I pati, dakle zato što, zbog prosjaka, osjeća neugodu!
Naprosto, time što ne prihvaća ono što ne želi I ne treba – a što se dakako odnosi na to da ne prihvaća ono što ne ispunjava njegove želje I potrebe – čovjek zapravo ne prihvaća neugode! Naime, upravo sve ono što čovjek ne želi u svom životu – to su neugode! S druge strane gledano, sve ono što čovjek želi – to je ugoda!
ŽALOST JE (TAJ) OSJEĆAJ KOJIME ČOVJEK NE PRIHVAĆA NEUGODE
Ukratko, to što čovjek neugode ne prihvaća – odnosno što im se protivi – može zahvaliti osjećaju žalosti!
Usput rečeno, I one najmanje moguće neugode – čovjek svakako ne prihvaća! Jer dakako, radi se o zakonu u čovjeku – o tome da je osjećaj žalosti zakon! A što znači da ni najmanja slučajnost u odnosu čovjeka prema neugodama ne postoji, niti može postojati. Bez daljnjega, radi se o mehanizmu u čovjeku. Čovjek je takoreći samo poprište odvijanja tog mehanizma, odnosno zakona (osjećaja) žalosti.
ČOVJEK OSJEĆA ŽALOST ZBOG VEĆ NASTALE NEUGODE – ALI I ZBOG MOGUĆE NEUGODE, TE I ZBOG NEUGODE ZA KOJU JE UVJEREN DA ĆE SE UBUDUĆE DOGODITI
Čovjek osjeća žalost, dakle žali (kako sebe tako I druge) ne samo zbog već nastale neugode – nego I zbog neugode koja bi se mogla dogoditi, dakle koja je u vidu samo mogućnosti da se dogodi, no I zbog neugode za koju je uvjeren da će se dogoditi u budućnosti!
Dakle, osjećajući žalost – odnosno time što žali – čovjek ne prihvaća, odnosno teško prihvaća ono što ne želi I ne treba! No, osim što ne prihvaća neugode koje već postoje – ne prihvaća ni one koje postoje kao mogućnost da do njih dođe, te ni one za koje je čovjek uvjeren da će se u budućnosti dogoditi!
ČOVJEK ŽALI – JEDINO SAM SEBE
U slučaju žaljenja nekoga, dakle kada čovjek žali nekoga – prije svega se radi o tome da nečija tuđa neugoda za njega predstavlja vlastitu neugodu! Drugim riječima, tuđa neugoda čovjeku – dakako, ne u svim slučajevima – nije ugodna! I, sve što čovjek, dakako zbog žaljenja, u tom slučaju želi – to je da se riješi vlastite neugode! Prema tome, u slučaju kada više ne osjeća neugodu u vezi nečije muke I patnje – zapravo ga više uopće nije briga za osobu koju je žalio! Primjerice, žaleći prosjaka čovjek mu daje milostinju – samo kako bi se, donekle ili sasvim, riješio vlastite neugode, a ne zato što mu je zaista stalo do prosjaka!
Dakle, bit je u tome da čovjek osjeća žalost u slučaju neispunjenih želja I potreba, a što znači zbog nezadovoljstva I neugoda. Prema tome, kada čovjek žali nekoga drugoga – žali ga zato što nečija muka I patnja ne ispunjava njegove želje I potrebe, dakle zato što mu stvara nezadovoljstvo I neugodu!
Jednako je dakako I na primjeru roditelja koji žali svoje dijete. Dakle, čovjek se u žaljenju ravna jedino I isključivo vlastitom neugodom. Odnosno, vodi se time da žali jedino ako sam osjeća neugodu – te da ne žali ako neugodu ne osjeća! Prema tome, roditelj žali svoje dijete – samo u slučaju kada djetetova neugoda njemu samome izaziva neugodu! Odnosno, roditelj brine I pazi na svoje dijete kako ono ne bi doživjelo neugodu koju on ne želi – dakle onu koja bi njemu samome stvorila neugodu!
Usput rečeno, čovjek svakako osjeća žalost – dakle žali sebe I druge – I u slučaju nepostojeće, odnosno umišljene neugode! Jer dakako – čovjek žali zbog upravo svake neugode koju osjeti!
OSJEĆAJ ŽALJENJA POTIČE LJUDE DA POMAŽU JEDNI DRUGIMA, NO I SEBI SAMIMA
Kao osnovno, osjećajući žalost – čovjek ima potrebu da pomogne svakome koga žali, uključujući I samoga sebe! Primjerice, u svrhu pomaganja ljudi daju milostinju prosjacima, roditelji pomažu djeci, itd. Dakle, očito je da osjećajući žalost čovjek nastoji ispraviti to što je on ili netko drugi u neugodi, ili to što bi mogao biti u neugodi – a što se, dakako, odnosi na pomoć, na pomaganje! Dakle, kada ljudi govore o pomaganju nekome u nevolji, I slično – govore o tome da osjećaju žalost, da žale nekoga!
Prema tome, zahvaljujući osjećaju žaljenja – ljudi jedni drugima pomažu! Naprosto, čovjeku je – dakako ne uvijek I ne obavezno – teško prihvatiti da se on ili netko drugi muči, odnosno da pati!
Usput rečeno, osjećajem žalosti (svaki) čovjek je zadužen – dakako, od strane prirode – da bar malo vodi brigu I o drugim ljudima kada su u nevolji! Jer dakako, u pitanju je zakon opstanka.
ŽALOST SE ODNOSI – (ISKLJUČIVO) NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Kao I ostali osjećaji žalost se odnosi (jedino) na želje I potrebe čovjeka. Odnosno, čovjek ne može osjećati žalost izvan (svojih) želja ili potreba. Drugim riječima, čovjek može osjetiti žalost jedino u slučaju kada ne ispuni – odnosno kada nema ispunjenu – želju ili potrebu!
Dakle, žalost se odnosi na sve ono što ne ispunjava želje I potrebe čovjeka. Na kraju, to naprosto znači to da se žalost odnosi na svaku neugodu – pošto je neugoda ishod neispunjene želje, odnosno potrebe!
ČOVJEK OSJEĆA ŽALOST – U SVAKOM TRENUTKU
Kao osnovno, to da čovjek osjeća žalost – dakle potrebu da ispravi to što je u neugodi, ili da neugodu spriječi – odnosi se na svaki trenutak života čovjeka (što se tiče budnog stanja)! Naprosto, time što čovjek u svakom trenutku neizbježno osjeća neku neugodu, odnosno mogućnost da neugoda nastane – a što zapravo znači samo to da ne postoji taj trenutak u kojem je čovjek u potpunosti, štoviše savršeno zadovoljan – neizbježno osjeća žalost u svakom trenutku! U biti, dovoljno je reći to da je čovjek u svakom trenutku jedva izdrživo nezadovoljan – pa da se shvati da je (čovjek) u svakom trenutku prepun neugoda, pa time I prepun žaljenja, odnosno (osjećaja) žalosti!