ŠTO JE OČAJ
Očaj je – jednostavno – osjećaj nemoći čovjeka!
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI DEFINIRAJU OČAJ U SMISLU DA SE RADI O GUBITKU NADE
Psiholozi definiraju očaj primjerice kao duboko intenzivno stanje potpunog beznađa, unutarnje praznine I gubitka svake nade često izazvano neprihvaćanjem bolne realnosti ili gubitka. Ili kao intenzivno emocionalno stanje koje proizlazi iz dubokog osjećaja bespomoćnosti, gubitka nade I nemogućnosti pronalaženja izlaza iz trenutne situacije. Ili kao intenzivno, bolno emocionalno stanje potpune bespomoćnosti, gubitka nade, I osjećaja da nema izlaza iz trenutne situacije ili životne krize. I slično.
Uz definiciju, kao najvažnije dodaju da očaj nije zdrava reakcija, odnosno da je očajavanje nezdrava reakcija koja osobi ne pomaže da preboli gubitak. Pa kažu da tuga uvijek traje ograničeno vrijeme – a u odnosu na očaj koji može trajati zauvijek! Itd.
PSIHOLOZI GOVORE O OČAJU – KAO DA ČINJENICE NI SLUČAJNO NE POSTOJE
Prije svega, jednako kao što to rade u vezi svakog osjećaja – psiholozi govore o očaju kao da postoji jedino u vidu nekakvog takoreći strašno velikog očaja, odnosno u vidu nekakve strašno velike nevolje!
Naime, iako čak tvrde da postoji slabiji i jači očaj, psiholozi zapravo uopće nisu u stanju shvatiti da je to zaista tako – a zapravo to da redosljed vrijednosti zaista postoji! Jer, njihova osnovna objašnjenja – kako očaja tako i svih ostalih osjećaja – negiraju postojanje redosljeda vrijednosti!
Usput rečeno, dakako da se psiholozima očaj čini isključivo kao strašna nevolja kada se bave objašnjavanjem jedino onih primjera u kojima je očaj takoreći izuzetno velik, za koji svaki čovjek neosporno zna da se radi o očaju. Odnosno, uopće im ne pada na pamet da istražuju I objašnjavaju neki primjer u kojem je očaj slab(iji).
Sve u svemu, psiholozi objašnjavaju očaj – doslovno – na razini potpunog neshvaćanja toga što govore, odnosno toga što koja riječ znači! Uostalom, čovjek je samo najobičniji mehanizam.
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) OČAJA
OČAJ JE OSJEĆAJ NEZADOVOLJSTVA, ODNOSNO NEUGODE ČOVJEKA ZBOG TOGA ŠTO NE MOŽE OSTVARITI ONO ŠTO ŽELI
Ukratko, očaj je osjećaj čovjeka da (barem trenutno) ne može ostvariti ono što želi.
Naprosto, upravo sve što čovjek želi ostvariti, a ne može (ostvariti) – dovodi ga do očaja, do toga da osjeća očaj! Dakle, kako u vezi one najneznatnije, tako i one najveće, odnosno najvažnije moguće želje koju ne može ostvariti – čovjek osjeća očaj!
U očaju se radi o tome da čovjek barem trenutno ne može ostvariti ono što želi. A to znači da čovjek u jednom trenutku može osjećati očaj – dakle to da ne može ostvariti ono što želi – a da već u sljedećem trenutku ostvari ono što želi, te da očaj više ne osjeća! Jer dakako stvarnost, odnosno primjeri očaja kristalno jasno pokazuju da očaj čovjeka ne mora imati neko dugačko trajanje, kao što to nevjerovatno besmisleno objašnjavaju psiholozi.
Usput rečeno, psiholozi shvaćaju očaj – a u potpunosti jednako i ostale osjećaje – kao da se radi o nečemu što se čovjeku događa, odnosno što čovjek osjeća, isključivo slučajno! Naime, kažu da se očaj čovjeku događa samo ponekad, odnosno rijetko. Dakle, kakve veze imaju osjećaji – odnosno nešto bez čega čovjek ne može (živjeti) ni jednog trenutka – sa nekakvim slučajnostima, odnosno sa takvim tvrdnjama psihologa?!
OČAJ SE MOŽE JEDNOSTAVNO OPISATI KAO NEMOĆ (ČOVJEKA)
Sav očaj čovjeka nastaje zbog njegove nemoći, odnosno bespomoćnosti. Dakle, sva bit je u tome da čovjeku sve njegove moći nisu dovoljne da ostvari ono što želi. Naime, radi se o tome da u vezi upravo svake svoje želje, odnosno potrebe, čovjek čini sve što najviše može kako bi je ostvario. Odnosno, čovjek će svakako ostvariti svaku svoju želju, odnosno potrebu – samo ako je može ostvariti!
Usput rečeno, I želje čovjeka su – (samo) potrebe! Dakle, potreba su čovjeka. Jednostavnije rečeno, čovjek želje neizbježno treba – potrebne su mu!
U OČAJU ČOVJEK SE OSJEĆA IZGUBLJEN – JER NE ZNA KAKO DALJE
Očaj se može opisati i kao osjećaj u kojem se čovjek osjeća (koliko-toliko) izgubljen. Dakle, gledajući bit očaja – a to je osjećaj čovjeka da ne može ostvariti želju ili potrebu – očito je da je u očaju čovjek prisiljen zastati, odnosno pitati se što da (sljedeće) čini! Dakle u očaju, odnosno zbog očaja, čovjek takoreći zastane na putu kojim je išao, pošto tim putem ne može dalje. Prema tome, osjeća se (koliko-toliko) izgubljen!
OČAJ SE ODNOSI NA (SVAKO) NEZADOVOLJSTVO, ODNOSNO NA (SVE) NEUGODE
Kao osnovno, čovjek osjeća očaj – jedino I isključivo zbog nezadovoljstva, odnosno zbog neugoda! Naprosto, radi se o tome da zato što ne može ostvariti svoju želju ili potrebu – čovjek osjeća nezadovoljstvo, I zbog toga neugodu!
Očaj se dakako odnosi na svako, i ono najmanje nezadovoljstvo, odnosno i na najmanju neugodu. Naime, svaka neugoda događa se zbog nemoći čovjeka da ostvari ono što želi i treba.
Prije svega, očaj je zakon za čovjeka. Odnosno, zakon je u čovjeku. A to znači da se očaj odvija isključivo s obzirom na potrebne uvjete. Prema tome, bez obzira o koliko se neznatnom nezadovoljstvu I neugodi radi – čovjek neizbježno osjeća očaj! Naprosto, nije moguće da postoji to nezadovoljstvo I ta neugoda prema kojoj bi osjećaj očaja (čovjeka) propustio djelovati.
Usput rečeno, svaka neostvarena želja, odnosno potreba – čovjeku istovremeno stvara više (različitih) osjećaja! Dakle, u slučaju kada ne ostvari želju, odnosno potrebu – čovjek neizbježno istovremeno osjeća I razočaranje I tugu I očaj I sram I jad, itd! Bit je u tome što svaki taj osjećaj nezadovoljstva odnosno neugode ima poseban razlog, odnosno uvjet da nastane. Razlog da zbog neostvarene želje, odnosno potrebe čovjek osjeća očaj je taj što želju, odnosno potrebu ne može ostvariti!
ČOVJEK OSJEĆA OČAJ – U SVAKOM TRENUTKU
Ukratko, radi se o tome da se čovjeku očaj javlja u vezi svakog nezadovoljstva, odnosno svake neugode. A čovjek je u svakom trenutku prepun nezadovoljstva, odnosno neugoda! Drugim riječima, čovjek u svakom trenutku osjeća jedva izdrživo nezadovoljstvo. Naime, kao što je općepoznato, čovjek je u svakom trenutku prepun želja – dakako neispunjenih, neostvarenih, nezadovoljenih – a koje mu neizbježno stvaraju nezadovoljstvo I neugodu! Prema tome, sve dok neku od tih želja ne ostvari – čovjek osjeća očaj, osjeća svoju nemoć, odnosno to da je ne može ostvariti!
OČAJ SE – KAO I OSTALI OSJEĆAJI – ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Ukratko, čovjek osjeća, odnosno može osjetiti očaj – jedino u vezi svojih želja I potreba! Točnije, očaj se čovjeku može dogoditi jedino I isključivo u slučaju ako ne može ostvariti želju ili potrebu.
C
SVRHA (OSJEĆAJA) OČAJA
SVRHA (OSJEĆAJA) OČAJA JE U TOME DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA BUDE USMJEREN, I SVAKAKO PRISILJEN NA TO DA TRAŽI, ODNOSNO DA PRONAĐE NAČIN NA KOJI MOŽE OSTVARITI SVOJE ŽELJE I POTREBE – A TIME I DA PRONAĐE NAČIN DA (PRE)ŽIVI
Kao osnovno, očaj je osjećaj nezadovoljstva, odnosno neugode.
Sve što čovjek u očaju pomišlja – dakle, u nezadovoljstvu koje mu se javlja zbog toga što ne može ostvariti želju ili potrebu – to je da pronađe način da želju ili potrebu ostvari! To govori da je svrha (osjećaja) očaja u tome da čovjeka usmjerava, I svakako prisiljava na to da traži, odnosno da pronađe način na koji će moći ostvariti neostvarenu želju ili potrebu. Odnosno, potiče ga na to da ne prestane tražiti rješenje u tom cilju!
Usput rečeno, osjećajem očaja čovjek se ne bori protiv nezadovoljstva I neugoda. Nego, osjećaj očaja – dakako, zbog neugode, odnosno zbog muke I patnje koju u neugodi osjeća – samo usmjerava, I svakako prisiljava čovjeka da se bori za to da nađe način na koji će moći ostariti neostvarene želje I potrebe! Prema tome, očaj samo usmjerava, odnosno prisiljava čovjeka primjerice na ljutnju, prkos, brigu, strah, itd – dakle, na osjećaje kojima se (čovjek) bori za to da ostvaruje svoje želje I potrebe, odnosno da ostaruje zadovoljstvo!.
OČAJ SE MOŽE OPISATI KAO TRAŽENJE IZLAZA
Očaj se može opisati i kao neohodna potreba čovjeka da nađe izlaz, odnosno rješenje iz situacije u kojoj ne može ostvariti ono što želi ili treba.
Za upravo sve ono što ne može ostvariti – a što želi i treba – čovjek neizbježno traži rješenje, odnosno izlaz! Usput rečeno, ne postoji toliko neznatan očaj – a koji čovjeka neće prisiliti na to da traži izlaz! Naime radi se o tome da je očaj – kao i ostali osjećaji – zakon u čovjeku! Prema tome, dovoljno je samo da postoje uvjeti za nastajanje očaja – a što se odnosi na nezadovoljstvo, odnosno na neugodu – pa da neizbježno dođe do očaja, kao i do toga da čovjek bude usmjeren i prisiljen da traži, odnosno da nađe izlaz, da nađe rješenje za svoj takoreći problem!