OSJEĆAJ PAŽNJE
Pažnja je – naprosto – samo oprez! Dakle, osjećajući pažnju čovjek je naprosto oprezan – dakako, zbog opasnosti!
A
OBJAŠNJENJE PSIHOLOGA
PSIHOLOZI TVRDE OTPRILIKE TO DA JE PAŽNJA SPOSOBNOST USMJERAVANJA PSIHIČKE ENERGIJE I AKTIVNOSTI
Psiholozi definiraju pažnju primjerice kao sposobnost usmjeravanja psihičke energije I aktivnosti u određenom pravcu, prema određenom cilju, kao I sposobnost promjene tog pravca. Ili kao sposobnost usmjeravanja mentalne aktivnosti na bitnu informaciju te istovremenog isključivanja manje značajnih misli I osjeta, s naglaskom na sposobnost koncentracije. Ili kao psihičku funkciju koja nam omogućava usmjeravanje I usredotočenost mentalne energije na specifičan objekt, osobu ili informaciju, istovremeno sposobna prebacivati te usmjeravati s jednog objekta na drugi. Ili kao proces upravljanja mentalnom aktivnošću I energijom prema određenom cilju ili usmjerenju, itd.
U smislu objašnjenja svojih definicija psiholozi dodaju da je pažnja usmjeravanje I usredotočenost psihičke energije na određeni predmet, koji može biti informacija iz realnosti, ili predmet sjećanja I razmišljanja, da je pažnja sposobnost zadržavanja fokusa, te I premještanja fokusa s jednog na drugi objekt, da bez pažnje ne bismo mogli obrađivati informacije iz okoline, da je pažnja ključna za učenje, pamćenje, I rješavanje problema, da pažnja omogućava da se usredotočimo na zadatke poput vožnje, čitanja, razgovora, da je pažnja neodvojiva od svijesti, itd.
Usput rečeno, psiholozi definiraju pažnju kao nekakvu sposobnost (čovjeka). Dakle, čak ne shvaćaju ni ono zaista najosnovnije – to da je pažnja osjećaj! Osim toga, definicije psihologa su potpuno neshvatljive. Odnosno, (već) u definicijama pažnje psiholozi obavezno, kako se kaže, zbrajaju babe I žabe. Ukratko, čisti kaos riječi I misli, odnosno tvrdnji.
PSIHOLOZI KORISTE STRANE RIJEČI POTPUNO NESVJESNI OČITOSTI DA TO ČINE SAMO ZATO DA DOKAŽU DA SE BAVE ZNANJEM, ODNOSNO ZNANOŠĆU
Lako je primijetiti da psiholozi (kako hrvatski, tako I svi ostali) koriste strane riječi bez ikakve mjere. Točnije, čine to najviše što je moguće. Prije svega, strane riječi isključivo odmažu shvaćanju. Kao prvo, zahtjevaju bespotrebno bavljenje odgonetavanjem toga što točno znače. A kao drugo, njihovo značenje – zbog toga što riječi, dakle I domaće I strane, inače imaju višestruko značenje – ne daje neophodnu jasnoću! Štoviše, strane riječi isključivo takoreći daju mutniju sliku. U vezi toga dovoljno je spomenuti to da riječ emocija – koju psiholozi koriste umjesto riječi osjećaj – ljudi ne shvaćaju kao istoznačnicu za riječ osjećaj! Štoviše, sami psiholozi tvrde da riječ emocija nema isto značenje kao riječ osjećaj. Dakle, već to pokazuje potpunu besmislenost korištenja stranih riječi – odnosno to da psiholozi na nevjerovatno besmislen način objašnjavaju osjećaje!
Ono što je u vezi korištenja stranih riječi od strane psihologa najočitije I naj jasnije – to je da njima isključivo zamagljuju značenje onog što govore! Uostalom, netko kome je zaista stalo do toga da nešto objasni – svakako će se truditi to učiniti najjednostavnijim mogućim riječima! No dakako, psiholozima je – potpuno je očito, odnosno uopće ne može biti sporno to zašto su im strane riječi toliko važne – stalo jedino do toga da njihove riječi I misli zvuče što znanstvenije, odnosno da budu što dojmljivije, dakle da ostavljaju što jači dojam! Dakle, itekako je očito da se psiholozi bave jedino time da njihove riječi, odnosno misli I tvrdnje, zvuče znanstveno.
PSIHOLOZI NE SHVAĆAJU NI ONO ZAISTA NAJOČITIJE I NAJOSNOVNIJE – TO DA JE PAŽNJA VEZANA ZA STRAH
Prije svega, to da je pažnja (čovjeka) vezana za strah – odnosno da se odvija jedino I isključivo zbog straha – općepoznata je stvar! Odnosno, ljudima je to itekako očito, I svakako potpuno jasno! No, za psihologe je to najveća tajna. Naime, oni definiraju I objašnjavaju pažnju kao da ona nema nikakve veze sa strahom, odnosno s opasnošću. A to znači da se uopće ni ne bave objašnjenjem (osjećaja) pažnje. Dakako, njihova takoreći misija je načisto u mudrovanju I pametovanju, a zapravo u novcu do kojeg na taj način dolaze.
Bez daljnjega, znanje psihologa o osjećaju pažnje – a dakako, I o svim drugim osjećajima – na razini je potpunog nesvaćanja toga što govore, odnosno toga što koja riječ znači!
B
DEFINICIJA (OSJEĆAJA) PAŽNJE
PAŽNJA JE OSJEĆAJ USREDOTOČENOSTI ČOVJEKA NA TO DA IZBJEGAVA OPASNOST, A ZAPRAVO NEUGODE
Prije svega, čovjek osjeća nezadovoljstvo u slučaju nezadovoljene, neispunjene želje odnosno potrebe. A nezadovoljstvo – dakle nezadovoljenje, nezadovoljenost – čovjeku stvara neugodu, stvara mu osjećaj neugode, odnosno osjećaj da se muči I da pati!
Kao osnovno, čovjek osjeća strah – (jedino) od neugoda! I dakako, zbog straha od neugoda – odnosno zbog straha od muke I patnje koju neugoda sadrži – čovjek ima, odnosno osjeća potrebu da pazi! Dakle, radi se o tome da čovjek pazi – odnosno, osjeća pažnju – (isključivo) zbog toga da izbjegne neugode!
Sva pažnja čovjeka – svodi se na neugode! Točnije, svodi se na to da neugode izbjegava.
Usput rečeno, pažnja (u vezi određene opasnosti) traje jednako dugo koliko traje I strah. Dakle, to što čovjek osjeća pažnju – moguće je jedino zato što osjeća strah! Odnosno, moguće je jedino dok osjeća strah.
RIJEČ PAZI – ODNOSNO RIJEČ PAŽNJA – ODNOSI SE NA UPOZORENJE NA OPASNOST, DAKLE NA MOGUĆNOST NEUGODE
Prije svega, riječ opasnost označava, odnosno znači – najtočnije rečeno – mogućnost (da dođe do) neugode!
Kada se nekome kaže da pazi – dakle, kada se nekoga potiče na pažnju – neosporno je da ga se upućuje na to da bude usredotočen na određenu opasnosti Dakle, riječ pazi, odnosno pažnja, ljudi izgovaraju jedino u smislu upozoravanja (nekoga) na opasnost, a zapravo na moguću neugodu, na mogućnost neugode!
To što čovjek pazi – odnosno, to što obraća pažnju na nešto ili nekoga – moguće je jedino zbog opasnosti, dakle zbog moguće neugode! Ukratko, sva pažnja čovjeka se svodi na to da, svakako najviše što je moguće, izbjegava neugode.
Riječ pažnja – odnosno riječ pazi – ljudi shvaćaju preko (osjećaja) straha, iz straha, zbog straha! Dakle, riječ pazi, odnosno pažnja kod čovjeka izaziva strah, I time potrebu da se usredotoči na ono što bi mu moglo izazvati neugodu. Prema tome, čovjek pazi – odnosno osjeća pažnju – jedino zato što osjeća strah!
Primjerice, kada čovjek pazi što će primjerice reći, učiniti, itd – neosporno je zbog straha da u nečemu ne pogriješi! Prema tome, čovjek pazi zbog straha od svega onog što ne želi – a što se, dakako, odnosi na neugodu!
ČOVJEK PAZI – ODNOSNO OSJEĆA PAŽNJU – U SVAKOM TRENUTKU
Baš kao I svi ostali osjećaji, pažnja se u čovjeku odvija u svakom trenutku. Dakle, čovjek osjeća pažnju, odnosno potrebu za pažnjom, u svakom trenutku. Naprosto, bit je u tome što čovjeku prijeti opasnost u svakom trenutku, kako u vezi njega samog, odnosno u vezi svega što radi I misli, tako I u vezi njegovog okruženja.
Upravo svaka riječ, pa I ton kojim je izgovorena – važna je za čovjeka! Zašto? Očito zato što svaka pogrešna riječ, odnosno pogrešan ton kojim je izgovorena – predstavlja neugodu za čovjeka! Jedanko tako čovjeku je važan svaki njegov pokret. Naprosto, svaki I najmanje pogrešan pokret – neizbježno mu stvara neugodu! Jer, radi se o tome da čovjek osjeća neugodu upravo u svemu onome što ne želi. Ukratko, čovjek pazi na svaki, I najmanji detalj svog života – iz straha od neugoda! Dakle, pazi na sve što mu je I najmanje važno u životu – dakako, iz straha, zbog opasnosti, dakle od moguće neugode!
PAŽNJU OZNAČAVAJU I SLJEDEĆE RIJEČI: OPREZ, POZORNOST, BUDNOST, PREDOSTROŽNOST, ITD
Usput rečeno, iako psiholozi sami tvrde da riječ pažnja I riječ oprez imaju isto značenje – očito ne shvaćajući što ta tvrdnja znači, odnosno uopće ne shvaćajući što govore – pažnju objašnjavaju kao da to uopće nije tako, dakle, kao da se u vezi pažnje uopće ne radi o oprezu!
U objašnjenju I definiranju (osjećaja) pažnje psiholozima nije ni na kraj pameti to da su sami ustvrdili da je pažnja I oprez jedno te isto – odnosno, uopće im nije ni na kraj pameti da shvate što znači njihova vlastita tvrdnja da oprez I pažnja znače isto! Prema tome, potpuno je jasno I očito da psiholozima uopće nije važno što govore, odnosno što koja riječ znači. U biti, kristalno je jasno da – zbog toga što ne postoji nikakav nadzor nad njihovim radom – psiholozi djeluju bez ikakve, bez I najmanje samokontrole!
Na žalost po čovjeka I čovječanstvo, psiholozi su najvažniju znanost – jer dakako, radi se o rješavanju pitanja tko je I što je čovjek, a zapravo o tome da čovjek (znanjem o sebi) postane bolji, odnosno razumniji – pretvorili su u nešto što se u potpunosti protivi svakom znanju, odnosno svakoj znanosti! A kao najvažnije, (svojim utjecajem u društvu) ljudima su dali slobodu – dakako, onu koju su dali sebi samima, te koju svojim neznanjem nude I svim drugim ljudima – da djeluju potpuno raspamećeno! Jer dakako, ljudima su dali svijet u kojem sami žive – a to je svijet u kojem činjenice uopće I ni slučajno ne postoje!
Zaključno, pored toliko očitih – štoviše općepoznatih, svim ljudima znanim činjenicama – psiholozi objašnjavaju pažnju kao da ona nema baš nikakve veze sa strahom, sa osjećajem straha! Prema tome, potpuno je očito – odnosno, uopće ne može biti jasnije – to da se psiholozi uopće (ni) ne bave činjenicama! Bez daljnjega, psiholozi definiraju, odnosno objašnjavaju pažnju, a da se pri tom – doslovno – ne bave jednom jedinom činjenicom! Dakle, od prve do posljednje riječi – vezano za objašnjenje pažnje – psiholozi su u potpunosti sve izmislili! Na kraju, zaista je premalo reći – vezano za rad psihologa, odnosno za to što govore I pišu – da je to najveći mogući užas!
C
SVRHA PAŽNJE
SVRHA OSJEĆAJA PAŽNJE JE U TOME DA PREDSTAVLJA NEOPHODNU POTREBU ČOVJEKA DA SE BORI PROTIV NEZADOVOLJSTVA I NEUGODA TAKO DA NASTOJI IZBJEGAVATI OPASNOSTI, ODNOSNO NEUGODE – U CILJU DA BI UOPĆE MOGAO (PRE)ŽIVJETI
Kao osnovno, pažnja je osjećaj – odnosno jedan od osjećaja – kojime se čovjek bori protiv nezadovoljstva, odnosno neugode.
Svrha je pažnje – kao osjećaja koji se javlja zbog straha, odnosno čiji nastanak je potaknut osjećajem straha – u tome da čovjeka upućuje, odnosno usredotočuje na to da izbjegava neugode! Dakako, jer se radi o uvjetu da bi uopće mogao (pre)živjeti.
Osjećajem pažnje čovjek nastoji izbjegavati neugode. Drugim riječima, pažnjom čovjek nastoji izbjegavati nezadovoljstvo, dakle to da njegove želje odnosno potrebe budu nezadovoljene neostvarene. Jer dakako, nezadovoljstvo je, dakle nezadovoljenost, to što čovjeku stvara neugodu. Prema tome, najtočnije je reći da je pažnja nastojanje čovjeka da ne pogriješi u ostvarivanju svojih želja I potreba. Naime, svaka I najmanja pogreška u ostvarivanju želja I potreba – bilo tokom njihovog ostvarivanja, ili naprosto samim izborom, biranjem toga koju će želju odnosno potrebu ostvariti – odnosi se na neugodu, dakle stvara čovjeku neugodu !
Usput rečeno, pažnja je osjećaj čovjeka. A to znači da je čovjek prisiljen na pažnju. Dakle, I kada je čovjek najviše uvjeren u to da sam, nekom svojom voljom pazi na nešto ili nekoga – naprosto samo slijedi – štoviše slijepo odnosno najposlušnije – svoj osjećaj pažnje! Jer dakako, osjećaji su – odnosno, u osjećajima su – zakoni za čovjeka! Dakle, nešto na što čovjek nije u stanju ni u najmanjoj mjeri utjecati – a kamoli da sam stvara bilo koji od osjećaja! Uostalom, čovjek nije u stanju (sa istinskom voljom) ni pitati se što koji osjećaj znači – a kamoli da sam stvara osjećaj, dakle nešto što ne shvaća ni u najmanjoj mogućoj mjeri!
Uostalom, to da sam stvara osjećaje, odnosno to da radi neovisno o osjećajima – takvo nešto može pomisliti odnosno reći samo netko koga najmanje, odnosno manje nego druge, zanima što su to osjećaji, a zapravo onaj kojeg doslovno ni najmanje ne zanima što su to osjećaji! Među te ljude svakako spadaju I psiholozi.
SVRHA OSJEĆAJA PAŽNJE JE DA ČOVJEK BUDE USREDOTOČEN NA TO DA – UNATOČ (POSTOJANJU) OPASNOSTI – OSTVARI, I OSTVARUJE, SVOJE ŽELJE I POTREBE
Kao osnovno, svrha svakog osjećaja je djelovanje u korist ostvarivanja želja odnosno potreba čovjeka. Jer dakako, sav život čovjeka sveden je na njegove želje I potrebe – odnosno na to da (u ime života) nastoji, svakako najviše što može, ostvarivati svoje želje I potrebe!
Naprosto, zahvaljujući osjećaju pažnje čovjek će se obavezno usredotočiti – I to svakako najviše što može – u cilju da ostvari svoje želje I potrebe, dakle da ostvari ono što želi I treba! Odnosno, usredotočit će se na to da najviše što je moguće izbjegava ono što ne želi I ne treba, a što se odnosi na neugode.
PAŽNJA SE ODNOSI NA ŽELJE I POTREBE ČOVJEKA
Prije svega, pažnja čovjeka se odnosi (isključivo) na želje I potrebe čovjeka.
Pažnja se odvija jedino I isključivo iz razloga da bi čovjek mogao – dakako u dovoljnoj mjeri – ostvarivati svoje želje I potrebe! Dakle, radi se o tome da čovjek pazi na upravo sve što misli I radi.
Kao osnovno, pažnja se odnosi na upravo svaku želju I potrebu čovjeka. Drugim riječima, čovjek mora paziti na to da ostvari svaku svoju želju ili potrebu. Odnosno, mora paziti da ne pogriješi u vezi ostvarivanja svake svoje želje I potrebe. Jer dakako, čovjek ne pristaje ni na onu najmanju neugodu. Naprosto, upravo sve što čovjek želi u svom životu je ugoda – a neugoda je sve ono što u životu ne želi!